Angažovani pjesnik protiv 'azijatske kuge' iz podrinjskih džepova

1.

Godine 1981. pjesnik Gojko Đogo osuđen je na dvije godine zatvora zbog krivičnog djela "neprijateljske propagande" , izvršenog u zbirci pjesama Vunena vremena, posebno u šest pjesama. Kasnije će ta kazna biti preinačena na godinu dana zatvora, a pjesnik će odležati nekoliko mjeseci, jer je pomilovan zbog pogoršanja zdravlja.

Završnu riječ na suđenju će koristiti da istakne pjesnički credo. Neće moći šutjeti, ističe, jer ćutanje je olovo, pogotovo kad se raspravlja o poeziji i o njegovoj koži. Takva rasprava ga više privlači kao pjesnika, nego što ga sputava kao optuženog. Tu će izjaviti da poezija odbacuje svaku dogmu, njena mitologija je negativna. Osim toga, nimalo ne začuđuje da se poezija može različito čitati, kao što i plaši zahtjev da se svede samo na jedno značenje koje pragmatična ili kvazipolitička svijest otkriva u pjesmi.

Sve to će biti razlog da upozori tužioce da štakori, medvjedi, vrani ili ćesari - kao i ostali miševi, vuci, jarci, golubovi - koji se pojavljuju u njegovim stihovima, autonomne su figure koje nemaju nikakve veze, kao aluzije, sa stvarnim personama van knjige. To što su neki lojalni građani i komunisti reagovali, pa nije ništa lakše, kaže, nego pogrešno pročitati jednu knjigu.

Tužba se zasnovala na tvrdnji da je ta poezija tendenciozna "budući da zlonamerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike", da se služi "direktnim i vulgarnim metaforama", da želi da "omalovaži", "obezvredi" i "na najbolji način vrijeđa". Đogo u toj odbrani, pita, da li bi to važilo u slučaju ako njegovi simboli ipak nisu tako grube aluzije, ako metafore nisu direktne i vulgarne, ako njegova poezija nije pamflet.

U tim inkriminiranim pjesmama, kao što je Svetilište oca Crnboga, sveta nedelje ima 365 dana, naša godina traje već 40 godina i još se nije završila, naš svetac nikad neće umrijeti, godine mu unazad brojimo, mlađi je nego lane i ima nove zube, očnjake, iako u proročištima smrdi, kod nas toga nema, mi odsecamo zdravo meso, pre nego istruli. U drugoj pjesmi koja je u tužilačkim spisima, u Baladi o ćesarevoj glavi, kaže se da jedna teška glava, izlivena u bezbroj komada, tvrda i svojeglava, misli za nas, jedan rudnik olova i cinka, jedna velika livnica u gradu, rade samo za tu glavu, pred kojom kleče vojnici i žreci, sluge i sudije.

Uzimajući u obzir Đoginu odbranu, sud će u presudi navesti da je poezija namijenjena čitatelju i da on ima pravo tumačiti tu pjesmu i smisao i poruku koje je moguće utvrđivati čak i kod moderne poezije. Đogo će u žalbi na presudu odgovoriti da taj pronađeni smisao nije egzaktna činjenica, konačno utvrđena, tako nije bilo ni za najortodoksnije pristaše soc-realizma. Niko sudu nije dao pravo da taj smisao proglašava jednim i tačnim, inače poezija ne bi bila višeznačna.

Sud će također istaći, ako je tačno da poezija izdvaja od ostalih ljudskih aktivnosti i zaslužuje poseban pristup, to ne znači da je autonomija apsolutna, vanljudska, kao suština nad suštinama, istina različita od istine svijeta. Sud je svjestan da je poetski jezik metaforičan, da se pjesnik služi aluzijama, da pravo osjećanje kazuje prikriveno i tuđim riječima, ali je istovremeno jasno da se pjesnik Vunenih vremena preokupiran vremenskim i prostornim koordinatama tog društva u posljednjih četrdeset godina. Osim toga, nastavlja sud, radi se o direktnim aluzijama na predsjednika Tita, na njegovu ulogu u pokretu nesvrstanih; kad pjesnik pomene Dedinje i starog štakora, pogubna asocijativnost pjesnička, kaže sud, činit će se jasnom.

Sud je dalje utvrdio da je pjesnik bio itekako svjestan pravog smisla i značenja tih poruka, i zato urednika nije obavijestio da su te pjesme naknadno ubačene u posljednju verziju rukopisa. Na kraju, sud je zadržao svijest o tome da neko može reći da je u tim pjesmama nađeno ono čega nema, svejedno držeći da je našao samo ono čega ima, o čemu će konačnu pravdu, kaže sud, donijeti vrijeme koje stavlja sve stvari na pravo mjesto.

Kao pravi vjernik diseminacije, Đogo će i u završnoj riječi i u žalbi neprestano igrati na kartu ludizma, kao da sedamosam vlašića, tričetiri slavuja i petšest guja nisu nikakve aluzije na Titove saradnike, nego "najobičnija pesnička igra brojevima: tričetiri, petšest, sedamosam", "kao što je to pesničko Rembo tražio i nalazio u samoglasnicima: A crno, E belo, I crveno, O plavo, U zeleno"... I kad je govorio o sudbini čovekovoj u ćesarskim vremenima, on je želio da to važi za to vrijeme kao i za sva vremena. To za što ga tuže i za šta ga sude, u svojim pjesmama, kaže, nije napisao.

Iako neprestano ulazi u erotski odnos sa čitaocem, poezija – prema Đogi - ostaje večita devica i ne daje se ni na pet minuta, traži nežnog i strpljivog ljubavnika i zato je stalno u opasnosti da bude silovana; "nabusiti grubijani, makroi i podvodači, kritičari i tumači, političari i trgovci, tužioci i sudije, svakojaki napasnici nasrću na njenu nevinost". Pragmatično razumijevanje poezije nalazi se i u javnoj službi, poentira, i zato optužnica ne valja.

To što sud spočitava pjevanje o crnim danima znači da ima problem sa poezijom oduvijek, sa Bodlerom i Ljermontovim, Disom i Ujevićem, u tom slučaju bi mogli pohapsiti pola srpske književosti, kaže, osumnjičene za manjak optimizma. Braneći se na tom suđenju koje ne sudi njemu nego cijeloj poeziji, citiraće i pjesme Brehta i Herberta, priključujući se na pjesničko duhovno bratstvo i svjetski duh, budući da srodna pjesnička djela nastaju u raznim dijelovima svijeta, to je poezija koja se otvara ka apsorpciji istorijskog iskustva. Pokazujući apsurdnost tužilačkih navoda, tvrdi da bi se po tim uzusima moglo suditi Brehtovim aluzijama ili Herbertovom alegoričnom caru, kao da se odnose na Tita. Nije valjda da se i njihove pjesme odnose samo na jednu situaciju u DDR-u ili u Poljskoj?

Iako danas zvuči i fantastično i smiješno legislativa prema kojoj je moguće suditi jednom pjesniku zbog aluzivnosti pjesama, sud u slučaju Vunenih vremena ispravno dešifruje sve te simbole, računajući na minimalan semantički identitet tih stihova, vežući ga za neki kontekst koji sami dozivaju. Da nije postojala značenjska mogućnost da je jezikom izrazio to što je napisao, u sveopštem diseminacijskom rastakanju, Đogo ne bi onda mogao doći u priliku da prenese vijeću ni smisao toga čime se brani u završnoj riječi ili žalbi, u nikad zaokruženom diferenciranju svih riječi.

Možda se pjesnik Đogo pokušao efektno odbraniti igrajući na tu kartu ludizma i običnog žongliranja riječima, kao vjernik Djevičanstva Poezije, lišavajući je svih koodinata vrijeme-prostor, no to je uvjerljivo sve dok, uz svoje politički aluzivne simbole, ne iscitira Remboovu bojenje slova, da se na licu mjesta vidi koliko se ta nezainteresovana simbolistička igra riječima razlikuje u odnosu na njegove stihove, politički aluzivne i angažovano teške kao bronzane glave.

Osim toga, protivriječiće samom sebi, stavljajući se uz bok Brehtu i Herbertu, koji su među pjesnicima, kako sam priznaje, koji su se otvorili prema tekućim istorijskim iskustvima. Đogina poezija se približava kritičkom i publicističkom žargonu, kao i referencijalnosti i metaforici jednog pamfleta, iako bježi od te riječi, odnoseći se i na nešto van poezije, u tzv. stvarnosti, mada pjesnik neprestano insistira kao da piše manifestno, zaokupljeno samim riječima, kao da samo utvara pokret.

Možda je svo to uzdanje u sveopšte rastakanje riječi samo trik kojim je pokušao spasiti sebe pred sudom, od krivične odgovornosti, iako mu onda ne ide u prilog što je sve te sudske spise, i optužnicu i završnu riječ i žalbe i presude, štampao u jednom tomu sabranih djela, godinama kasnije, pod patetičnim naslovom Odbrana poezije. Možda je sav taj ludizam i zavitlavanje ustvari ta odbrana poezije, iako se čini da je vrlo ozbiljan. Gledano u perspektivi, obrazlažući njegove stihove mnogo bolje, Sud mu je pomogao i da bude angažovaniji i da hrabrije i tačnije stane iza stihova i svoje poetike.

Kao što je sud predvidio, vrijeme pokazuje da se taj pjesnik, pomjeren u drugačije kontekste, sve više otvarao za istorijsku bujicu koja će toliko provaliti na njegovu poetiku, njegov jezik postaje sve smrknutiji, skloniji medijskom žargonu, sve manje imitirajući pokret i pozivajući na akciju, toliko da će morati mijenjati i žanrove, pa će se više izražavati u napisima, transkriptima, intervjuima i besjedama, nego u stihovima.

2.

Još u završnoj riječi sa suđenja, u septembru 1981., Đogo će istaći svoju poetsku vjeru koja propovijeda da su značenja njegovih stihova usmjerena protiv nasilja, protiv neslobode, protiv podaničke psihologije, protiv zla u svijetu. Kao pjesnik privržen dobrim vrijednostima, ubijeđen je, kaže, da istina, uprkos farisejima i filistrima, mora pobijediti. I tom vjerom i stihovima, iako to neće smjeti da prizna na sudu, Đogo će se deklamativno staviti u onaj dio evropske tradicije, koja će zbog vanrednih i kobnih događaja koji su se tu odigrali, kako će primijetiti Česlav Miloš, pružati pjesnicima posebnu perspektivu, što donose veliki istorijski zemljotresi.

To su impulsi koji će poništiti rascjep između pjesnika i njegove zajednice, kada poezija postane neophodna koliko i hljeb, objašnjava Miloš, što izazivaju sve izuzetne situacije, kao što su rat, okupacija i glad. I dok to pripadništvo bude frazerski potencirao, i kad stihovima nije u stanju dosegnuti ni frtalj te sugestivnosti, bar po svojoj sudbini disidentskog i progonjenog pjesnika u samoupravnom socijalizmu, Đogo neće prestati da se svrstava u tu struju herbertovsko-miloševsko-brehtovske poezije.

To što je naročito osjetljiv na stapanje pjesnika sa zajednicom, kao i vrlo sklon novinskom žargonu, posebnu će dimenziju dobiti u vrijeme nacionalnog srpskog buđenja i događanja naroda početkom devedesetih. Već u februaru 1990., na osnivanju Demokratske stranke, zaigraće na tu kartu prepoznavanja i poručit će da Srbi nisu imali veće svetinje od Kosova, da Srba bez glave ima dosta, ali bez srca nijednog. U Srbiji plamti, kaže, požar, a samom sebi će, među ostalim, dati ulogu onoga koji će tu vatru gasiti, dok se ne dođe do povećanja procenta srpskog stanovništva na Kosovu.

Konačno napuštajući svaku pjesničku figurativnost, čak i onu koju traži pamfletska poezija, Đogo u Našim danima u februaru 1990. tvrdi da je Broz bio jedan od najvećih tirana koje je komunizam iznjedrio, kao pravi sin svoga oca Staljina. Uzimajući učešće na Osnivačkoj skupštini Udruženja Srba iz BiH u Srbiji, u Sava centru u martu 1991., istaknuće da su Bosna i Hum srpska starina, i Srbi imaju pravo na etničko, duhovno i državno jedinstvo. Niko, kaže, ne može prisvajati naše teritorije, niti zasnivati državu u kojoj će Srbi biti manjina. Iako je svaki rat dobila, mostove na Drini Srbija nije podigla. Podržavajući i Miloševića u junu 1991., razlog će naći u tome što je za veliku Srbiju, a uskoro će pred zajednicu staviti zadatak da se napiše novo Načertanije.

U jednom presretnutom razgovoru sa Radovanom Karadžićem iz oktobra 1991., najavljujući ratna zbivanja oko Sarajeva, iznijet će ideju da protivnike treba stući, klervoajantno najavljući da će biti krvi do koljena, istovremeno se zalažući da to treba sve pobiti. U sarajevskoj Javnosti, listu SDS-a, u januaru 1992. upozoriće da ispit koji slijedi nema popravnog - stojimo pred sudbonosnim pitanjem: "Hoće li naš zavičaj, naši živi i mrtvi, naši domovi i grobovi sutra osvanuti u tuđini...Srba može biti trideset ili stotinu i trideset vrsta... samo država naša mora biti jedna", izrijekom se zalažući da je najbolje podijeliti Bosnu, upozoravajući u oktobru 1992. i da je moguće da put Bosne krenu Alahovi vernici iz Azije.

U aprilu 1993. uzeće učešća na Skupštini RS-a, upozoravajući da su Vens-Ovenove predložene granice, tih arhitekata novog poretka, ucrtane sa namjerom da se razbije srpski etnički prostor, opominjući da takav projekt bh. paradržave Srbi ne smiju prihvatiti. U Javnosti, u decembru 1993., odbaciće i ženevske papire, ističući da nikako ne bi ustupio Ozren i Krajinu, "nego bih i oslobodio levu obalu Neretve, izašao na more i očistio džepove u Podrinju. Ne od muslimana, nego od bezumnika zaraženih azijatskom kugom, koji nam drže nož iza leđa". Definitivno rješenje za Bosnu, ističe Đogo, jeste podjela između Srba i Hrvata. Sve ostalo je trpanje pepela na žar koji će sutra planuti.

Tumačeći početak rata u BiH godine 2000., istaknuće da su i prvu i drugu Jugoslaviju rasturili Nijemci "prevashodno zato što su je Srbi nadzirali". Dok se Muslimanima otvarala prilika da riješe neopredijeljeni status i stvore državu, Srbi koje je sve podsjećalo na 1941. pobojaše se novog genocida. Program muslimanske države, objašnjava, nalazi se u mješavini religije i ideologije, zasnovan na Kuranu i komunističkom licemjerju. Dejtonski uspjeh je mršav, vino kiselo, srpske zemlje su na prodaju. Ostaje u istorijskoj perspektivi pridobiti vjekovne neprijatelje Nijemce, kako bi se sačuvalo zemlje što je ostalo.

Sjećajući se februara 2002. Radovana Karadžića sa nostalgijom, bilježiće s ushitom da predsjednik uspješno hajdukuje, dok raspušteni vojnici lijepe njegove slike po zidovima, čak i oni koji ga nikada nisu sreli, jer to postaje dijelom porodičnih istorija. Radovanova i Ratkova majka, kaže, imaju isto mleko Jugovića Majke, isti matrijahalni etos. Sud u Hagu ustanovljen je da učvrsti nepravdu i zločin opravda kao humano ubistvo, a kriv je svako ko se ne pokorava krstašima i Torkvemadinim potomcima. Prokazujući tu sramotnu političku maskaradu, Šešelj destruira svjetsku laž, kao David Štrbac.

Zločin iz jula 1995., piše u Večernjim novostima deset godina poslije, može se objasniti na jednostavan način: to je bila strašna osveta! „Razum zastaje pred zlodjelom u Kravici na Božić ujutro: mržnja i versko slepilo podstaklo je te nesrećnike da ritualno kolju i nabijaju na kolac svoje komšije, samo zato što su druge vjere! I šta se dogodilo na kraju. Krv je ljudska rana naopaka, rekao bi Njegoš. Kad su dočekali svoju priliku, Srbi su se osvetili. Nema sumnje da su se u tom uzvratnom zlodelu stradali mnogi zločinci, ali i veliki broj nedužnih običnih boraca. Možda je samo Gospod pripomogao da su u osvetničkom ludilu pošteđeni žene i djeca, da zločin ne bude još strašniji. Možemo li optužiti te ljude što hrišćanski dostojno nisu otrpeli svoje žrtve i svoj bol, što su pravdu potražili u osveti? Moramo. Zlo se mora osuditi."

Komentarišući NATO bombardovanje Srbije, napominjući da nove stranice istorije piše i ovjerava Hag, objašnjava kako krstaši u togama privode na lomaču sve što neće da se prikloni novom svjetskom poretku, dok vojne ekspedicije NATO pakta, kao lovci na ljudske glave, ubijaju i narodne vođe i tribune, trpajući ih u svoje tamnice, pa tako i Varvare sa Balkana.

Je li bilo očekivana ta koncentrisanost na stvar, ta desemantizacija jezika, ta laka pamfletska figurativnost? Je li velika mudrost nakon svega - izokrenuti genocid, stavljajući počiniteljima na leđa veliki kamen osvete, koji ih pritišće zadajući još veću ljestvicu zločina, čije krvave vrhove ne dosegnu iako su neprijatelje i vojnike poubijali zbog čega ih treba malo prekoriti u ime Gospoda?

To je ista retorička strategija karakteristična za sisteme poricanja koje vrši današnji establishment: bilo zvaničnici Srbije ili RS-a, što je Đogu, koji samog sebe vidi kao nevjerovatnog subverzivca, sada približava jeziku birokracije i države u kojoj živi i stvara. Već prvi članci iz jula 1995. u režimskoj štampi (Večernje novosti) pisat će o potrazi za zločincima na prostoru enklave, o dvije hiljade muslimanskih boraca koji su "u bekstvu po okolnim brdima", o procesu identifikacije koji služi tek da se pronađu osumnjičeni za ratne zločine. Aposteriori, kod Đoge, u pitanju je strategija koji ne negira da se desio sam događaj, nego dio krivice prenosi na poubijane.

Kao da varira svoj stari credo sa suđenja, i u maju 2006, gledajući samog sebe kao literatora, Đogo će potencirati da njemu Bog nije dao jezik da ćuti, nego da jauče i grdi one koje mrzi, da prokazuje tirjane i razbojnike, koji razvaljuju temelje moderne Evrope i ruše našu kuću. Njegovo slovo je, kaže, poruka mržnje i njegovo olovo protiv ozakonjene veze između Lubjanke i Ševeningena, između tmuše azijske i plamena iznad Beograda i Bagdada, između crvenih i plavih ubica, između ne-narodne i naci-i jenki demokratije. Taj jezik mržnje i gnjev pravednika je, kaže, jedino oružje srpskog pokreta otpora.

Šta se dogodilo sa angažmanom? Pozicionirajući samog sebe protiv modernih ideologija koji su zloupotrebljavali to plemenito osjećanje pisca, pretvarajući ih u ideološke žrece proleterske i fašističke umjetnosti, Đogo i 2004. samog sebe stavlja među pravednike, borce za etička i estetička načela, koja su obuzimala, kao lijepo osjećanje, sve od Dantea i Šekspira, Bajrona, Puškina, Njegoša, Jakšića, do Mandeljštama, Brehta, Miloša i Ginzberga. Počelo je sa avangardnim futurističkim silaskom poezije u život, odbacivanjem Moderne kao desne, buržoaske, kontrarevolucionarne, reakcionarne, saboterske formacije, nastavilo se u diktaturi lijeve umjetnosti i savezu futurizma sa fašizmom u popunjavanju praznina između umjetnosti i života (estetizacija politike).

U vrijeme nacističke okupacije Poljske, među pjesnicima u Pokretu otpora, za vrijeme radničkih štrajkova 1980. godine, bratstvo pjesnika i ljudske zajednice obnoviće se u najboljem obliku, rasprodajući 150 hiljada pjesničkih zbirki za nekoliko sati. Izgubljeno povjerenje u riječ i akciju, ponovo se ukazuje, pomalo muzealno, čime se uspostavljaju stari kontinuiteti evropske kulture, kao da je Holokaust bio incident.

U tom novom pobratimstvu gubilo se sjećanje na srce tame, koje se podiglo u jezgru evropske civilizacije, umjesto velikog zagrljaja zajednice, na mjestu velikog susreta umjetnosti i civilizacije; a nije bilo tako davno, otkako je, kako kaže George Steiner, plač ubijenih odjekivao aulama (tim ušima univerziteta), a sadizam na ulici nije otišao tako daleko od pozorišta i muzeja. Dok su racionalisti u osamnaestom vijeku proglašavali kraj mučenja, u naše vrijeme, dodaje Steiner, mjesta visoke pismenosti pismenosti, filozofije, umjetničkog izraza, postala su prostor za Belsen. Kuća klasičnog humanizma, san razuma, ideje kulturnog razvoja, koji su oživljavali zapadno društvo, uveliko se srušio. Dok se neprestano dozivao Volter, poantira Steiner, svi su bili zaboravili na Markiza de Sada.

Razmišljati o književnosti, obrazovanju, jeziku, kao da se ništa bitno nije dogodilo što bi osporilo sam naš koncept ovih aktivnosti, čini se prije svega nerealnim. Propovijedati Eshila ili Šekspira – podučavati – kao da su obični tekstovi, nepoljuljanog autoriteta, posebna je vrsta nepismenosti. Nije u pitanju etičnost, angažman ili aktuelnost, dodaje Steiner, nego mogućnost da se eventualno dogodi čudo opstanka umjetnosti, nakon takvog sloma.

To da čovjek uveče može čitati Getea ili Rilkea, da može da sluša Baha i Šuberta, a da ujutru ide na posao u Aušvic, ne govori samo da je ta djela pročitao bez razumijevanja ili da mu je uho odebljalo, nego dovodi u pitanje nadu, prisutnu od Platona do (neo)marksista, da je kultura humanizirajuća snaga, da će se energije duha lako daju prenijeti na ponašanje. Moguće da se stvari ipak malo drugačije razvijaju kad dođu u dodir visoka pismenost i iskušenja neljudskog.

Velika civilizacijska dostignuća – univerziteti, umjetnost, knjige – ne samo da nisu pružali adekvatan otpor političkoj bestijalnosti, nego su često ustajali da je ceremonijalno dočekaju, dajući joj opravdanje. Bilo li je to ono staro mračno zavještaje po Steineru, koje kaže da u pismenoj civilizaciji raste neka velika dosada i prezasićenost apstrakcijom, pripremajući je za ispoljavanje varvarstva?

Dok je svijest Zapada krasnoslovila o vrhunskim momentima, novo barbarstvo usvojilo je avangardne ritmove i instrumente industrijske revolucije. Dohvativši taj prelom civilizacije, Holokaust će u jezik ostati zagledan kao u ponor, razbijanje, raskid, fragment, pukotinu, ranu, jaz, dezorijentaciju, disartikulaciju, pomjerenost i diskontinuitet. Velike stare priče o oslobođenju, iskupljenju modernog života u kulturi, napretku i usavršavanju čovječanstva, ležali su na gomili kao polomljena tjelesa, dok se civilizacija činila samoj sebi potpuno neshvatljivom.

To ipak neće biti razlog da se, paralelno sa tom destrukcijom, polako ne obnavlja ta mesijanska figura pjesnika koji se suprotstavlja zlu, kao pravednik, vraćajući izgubljeni kontinuitet od Dantea i Šekspira do Herberta i Miloša. Pomiješavši svoju biografiju sa istorijom, Pjesnik će i poslije rata biti taj koji opet kuje jedan govor uzdrmavajući vladajuću ideologiju kao ekces, što će predstavljati toliku prijetnju da će poezija opet biti zabranjivana. Istovremeno, knjige će opet podijeliti sjećanje sa većom grupom represiranih ljudi, otkrivajući ponovo zbilju.

Možda su stvari završile opustošenjem kad su riječi posljednji put krenule u pohod stvarnosti, ali to nije bio razlog da se ne vrati osjećaj da književnost koju stvaraju bezumnici, heretici i sanjari, opet može oživjeti subverziju koja će iz korijena promijeniti nepravedno društvo. Kad je posljednji put iznevjereno to veliko obećanje raja, sve je završilo u ništenju cijelih gradova i naroda, dok se zemlja nije počela ličiti na pakao; to svakako nije razlog da se opet ne proba.

Prvi put su možda to veliko očekivanje otvorilo kao nepregledno odsustvo; toj čežnji se nije teško oprijeti. Književnost je još jednom vratila prosvjetiteljsku nadu povjerovavši da može izmaći kontroli Vlasti i "iznijeti stavove i interese potčinjenih društvenih grupa". Možda se u u riječima odražavaju dominantni kulturni kodovi, ali postoje i individualni 'odgovori' na vladajuću diskurzivnu praksu; "možda svjedoče o različitim represivnim strategijama sveprisutne Vlasti, ali i o različitim mogućnostima individualnog otpora"... - Tako glasi taj kulturno-materijalistički ili novo-historicistički nauk koji je polako obuzimao sve.

U vrijeme Đogino pjesnici su se opet osjećali subverzivno. Angažman je ponovo sve više dobivao smisao, polako postajući i moda. Tako naprimjer i Danilo Kiš, taj jugoslovenski žrec po-etike, godine 1981., kao već evropski poznat pisac, šalje pismo francuskom predsjedniku Fransoa Miteranu, prije njegove posjete Jugoslaviji, da ga upozori na probleme sa slobodama i pravima jugoslovenskih umjetnika kada je u pitanju javno mišljenje. Tom će prilikom Danilo Kiš posebno zamoliti predsjednika Miterana da upotrijebi svoj „veliki autoritet pisca i državnika da spreči kažnjavanje mladog i darovitog pesnika (Zove se Gojko Đogo)...“, upozoravajući da je inkriminirana zbirka pjesama, a nikakav pamflet.

Potonja sekvenca sa Kišom i Đogom, naravno, nije bitna toliko kao svjedočanstvo da nijedan od pisaca nije prorok, niko ni za koga ne odgovara, stvari se mijenjaju preko noći, niko nije siguran da će svoj angažman izvesti do kraja dosljedno (a kamoli tuđi), čak i ako se nekad progonjeni pjesnici učine darovitijim nego što jesu. Sve to ostaje samo, kao naravoučenije po-etičarima, da subverziju i angažman, kao stabilnu vjernost istinski ljudskim vrijednosima, nije naodmet misliti ponekad kao iluziju ili fatamorganu, prije nego živi fakat. Ta epizoda istovremeno pokazuje da budući zastupnici retorike genocida ne moraju bili isključivo nekakovi seoski vračevi, činovnici dogmati, prezreni mediokriteti izbačeni iz literature, blijedi rođak Žil koji postaje ličnost tako što ne podnosi engleski čaj, nego i umjetnici na koje po-etička elita u svoje vrijeme polaže najveća prosvjetiteljska i prevratnička očekivanja i društvenu važnost. Što je još izazovnije, mogu ponekad biti sve to, istovremeno.

Kad Gojko Đogo krene u dalju realizaciju pravedničkog projekta, privest će svoj govor, naprimjer, jeziku skupštine srpskog naroda na kojoj će se obraćati na jednom zasjedanju na Jahorini, kao da govori sa nekom srpskog Olimpa. Biće to krajnja konsekvenca njegova pothvata da svoj govor udalji od kontrole Vlasti, stvarajući pjesnički idiolekt koji pruža otpor centrima moći. To će inače biti jedan visokocivilizovan skup na kojem će učestvovati 81 poslanik, "od toga samo jedan jedini poslanik nema fakultetsko obrazovanje, a ima višu školsku spremu, ima nekoliko dr nauka, univerzitetskih profesora, desetak lјekara, toliko književnika, tri advokata, deset diplomiranih ekonomista, a dosta profesora, diplomiranih inženjera, jedan inovator, koji je prije nekoliko godina dobio najveće savezno priznanje za inovacije... jednog sveštenika i jednog rektora univerziteta".

Kad krene sa (pamfletskih) riječi na djela, pjesnički i publicistički nizovi, kod Đoge, neće biti nimalo neparalelni s tim refrenima koji se vrte na toj skupštini, govoreći naprimjer, riječima jednog poslanika, da "Muslimani nisu nikakav narod, ja bih stalno na tim pregovorima podvlačio da oni nisu narod, to su odrođeni i to treba toj Evropi staviti do znanja da oni nisu nikakva nacionalna zajednica, oni su naši odrodi s kojima mi ne možemo da se izmirimo, naš narod je davno rekao gori je poturica od Turčina. I mi s njima nećemo, vjerovatno nećemo moći da nađemo zajedničkog jezika. To je nacija stvorena Odlukom Centralnog komiteta i odakle im sada pravo da odjednom priznaju te CK nacije, a ne priznaju koji su jedni od najstarijih u Evropi" (Savo Ćorda)...

U intervjuima i besjedama, Đogo kao pjesnik i zastupnik istine, ima i istog poleta i zajedničkih sintagmi, naprimjer, i sa sljedećim iskazom jednog poslanika: "Ko je jednom izdao, ne treba nam više. Oni su muhamedanci turske provenijencije i ništa drugo. Nisu čak ni pravi pripadnici islama, jer su eto više sekta nego pravi pripadnici islama. A Musliman mu dođe kao nekakav pripadnik islama. Oni su nekakva niža kategorija. Ipak je predsjednik Skupštine u pravu, oni su sekta. I nikako da ih posrblјavamo, molim vas". (Savo Knežević)

Nekada je tehnološki razvoj najavljiivao, kao obećanje, svijetle perivoje u kojima čovjek čovjeku do 21. vijeka postaje ponovo čovjek. Veliki gradovi, i kad su bili preneseljeni, izazivali su kod pjesnika jednu produktivnu jezu, inspirirajući ih na čudesarske spojeve, nove skalamerije u sintagmama i dotad neslućene ritmove. Vremenom, međutim, ni pjesnici neće ostati imuni na tu, kako kaže Steiner, prijeteću gužvu u metropolisima, kao ogroman pritisak konkurentskih brojeva koji jačaju potrebu za prostorom, privatnošću. Jedna od mantri na srpskoj skupštini se vrti oko nataliteta drugih naroda.

Na 28. sjednici skupštine RS-a, održanoj u januaru 1993., predsjednik i Đogin pjesnik-dopisnik Radovan Karadžić još jednom objašnjava pogubnost ideje BiH kao građanske države, „zbog čega je muslimanska strana i povela ovaj rat, a to je unitarna BiH građanskog tipa. Za građanski tip države zalagala se muslimanska strana zato što se pouzdala u svoj visok natalitet i svoju brojnost“.

U slučaju da je prihvaćen taj muslimanski prijedlog, objašnjava Karadžić, „državotvornost srpskog naroda bila bi izgublјena za sva vremena, a mi bi smo postali nacionalna manjina u jednom islamskom društvu. Poznata je sudbina dimija tj. građana drugog i trećeg reda neislamskih naroda u islamskim društvima. Ona nam je poznata i iz našeg iskustva u onim opštinama u kojima muslimani čine nacionalnu većinu“. U tom smislu je BiH kao zajednica tri naroda konstituenta za Karadžića, sa tri provincije koje imaju prerogative državotvornosti, minimum ispod kojeg se ne smije ići i najviše što se treba dati pod međunarodnim pritiskom.

Baš kao i pred Holokaust, rezultat će biti da intelektualna elita, među njima i pjesnici, izvrnu jezik u akciju i propagandu okrenutu ka "čišćenju", stvaranju etničkih čistih teritorija i ostvarenju snova o spasonosnim državnim tvorevinama. Ta opipljiva masa jednolikog života, ogromnost grada, ta gužva insekata, primjećuje Steiner, obezvrijedit će svaki osjećaj vrijednosti pojedinca i razbiti misteriju nezamjenjive prisutnosti, što će biti novi momenti u književnosti. Kad se nisu ispunila velika obećanja o napretku i usavršavanju, neka bude pustinja! Tajnici neponovljivosti individuuma postali su zastupnici masovnog pokolja. Sve se preokrenulo, da bi bio moguć edenski vrt, mora nastati pakao koncentracionih logora i masovnih grobnica.

Kada se sedamdesetih i osamdesetih godina i u jugoslovenskom okviru obnovio taj zagrljaj Pjesnika i zajednice, koji je isprva prodavao i režimske pisce i disidente u skoro milionskim tiražima, na velikom valu napretka i prosvjećenja, je li išta onim sa iskustvom Holokausta govorilo da će i ta velika emancipatorna snaga skončati prvo u populističkom talasu, a onda u barbarstvu koje će se otjelotvoravati u iskazima koji propovijedaju naprimjer da sve što ne pripada tom pobratimstvu masa i pjesnika, poezije i akcije, valja doslovno očistiti, cijele teritorije, kao što su naprimjer ti preostali džepovi bezumlja i neke (azijatske) kuge na Podrinju.