Anya s one strane ogledala

FILM: Last Night In Soho; psihološki horor triler; SAD/Velika Britanija 2021. 

REŽIJA: Edgar Wright 

ULOGE: Thomasin McKenzie, Anya Taylor-Joy 

OCJENA: ****

Zahvala Quentinu Tarantinu na odjavnoj špici "Posljednje noći u Sohou" britanskog redatelja Edgara Wrighta ide dalje od zahvalnosti za ideju u vezi s naslovom filma. No, za početak krenimo od naslova, dakle "Last Night In Soho". Upravo je Wrightov mentor Tarantino zaslužan zašto je "Posljednja noć u Sohou" tako naslovljena.

Tarantino je 2007. pustio pjesmu "Hold Tight" benda Dave Dee, Dozy, Beaky, Mick & Tich u filmu "Death Proof", za koji je jedan od lažnih uvodnih "trailera" režirao Wright. Kad su desetak godina poslije Wright i Tarantino razgovarali o spomenutom bendu iz šezdesetih, Quentin je pitao Edgara je li ikad čuo njihovu "Last Night In Soho" i pustio mu stvar, "najbolju naslovnu pjesmu za film koji nije nikad snimljen".

Nekoliko godina poslije, taj film je na koncu snimio Wright – "Posljednju noć u Sohou". A snimio ga je pod velikim utjecajem Tarantina koji se vidi u svakom kadru i, još više, čuje. Od početaka karijere Wright je gravitirao prema postmodernom "tarantinovskom" metafilmskom pastišu žanrova "retro" prirode, čijim se konvencijama igrao i usput stvarao nešto nekonvencionalno, uz puno filmskih i popkulturnih (auto)referencija ili citata.

Miješao je romerovski zombi horor i komediju-parodiju ("Noć glupavih mrtvaca"), mjuzikl i akciju ("Vozač"), odnosno na primjeru "Eksplozivnih murjaka" radio posvete filmovima kakve je volio gledati u formativnim godinama ("Smrtonosno oružje", "Pakleni val", "Zločesti dečki"...), nerijetko ozvučene glazbenim brojevima eklektična ukusa.

Sve je to podignuto na veću razinu u "Last Night In Soho", koji odaje "hommage" košmarnim "giallo" filmovima Darija Argenta i psihološkim horor trilerima kao što je "Repulsion" Romana Polanskog. Kao i Tarantino, Wright je sazrijevao iz režije u režiju, a "Posljednja noć u Sohou" mu je dosad najzreliji film.

To je njegova "Jackie Brown" (ženski lik/ovi u centru radnje) ili njegov "Bilo jednom u... Hollywoodu" (režijski zaigrana evokacija šezdesetih). Zanimljivo je da je "Last Night In Soho" prvi Wrightov film u kojem su u prvom planu ženski likovi, Eloise i Sandie, utjelovljeni u odličnim mladim glumicama Thomasin McKenzie ("Ne ostavi traga", "Jojo Rabbit", "Ostarjeli") i Anyi Taylor-Joy ("Damin gambit", "Vještica", "Podvojen", "Emma").

To je i prvi film koji kao scenarist supotpisuje s jednom ženom, Krysty Wilson-Cairns (koscenaristica filma "1917"), a prošlost se ovaj put doslovno pretapa u sadašnjost, prelijevajući šezdesete u London današnjice i obratno, kao što se neonska svjetla s ulice prelijevaju u Eloisinu sobu, smještenu u Sohou.

Wright živi u sadašnjosti, ali razmišlja u/o prošlosti poput studentice modnog fakulteta Eloise, tj. Tarantina ili Woodyja Allena koji je putovao u Pariz dvadesetih ("Midnight In Paris"), kao što britanski filmaš putuje u London šezdesetih u "Posljednjoj noći u Sohou".

"Ima nešto u šezdesetima što mi se obraća", govori Eloise u ime Wrighta. "Da mogu živjeti bilo gdje i kad, bio bi to London u šezdesetima", potvrđuje ona vremešnoj gospođi Collins (legendarna Diana Rigg u posljednjoj ulozi prije smrti) u čijoj staroj kući iznajmljuje sobu.

"Nekima je to staromodno, ali neću mijenjati. Ako ti se ne sviđa, pođi negdje drugdje", jasna je gospođa Collins, dok iz nje također progovara Wright koji audiovizualno sjajno oživljava Soho i London šezdesetih kad Eloise u snu otputuje u prošlost pjevačice Sandie i promatra njezin uspon na tamošnjoj sceni kao vlastitu zrcalnu sliku.

Sinematičnost je na najvećoj mogućoj razini, stoga je pohvalno da je "Last Night In Soho" namijenjen ekskluzivno za kinodistribuciju ("only in theaters"), a ne da je simultano dostupan i na streamingu. Gledatelj je pomoću slika i glazbe uvučen u svijet prošlosti, a možda i najupečatljiviji trenutak rekreacije šezdesetih jest kad se Eloise nađe oči u oči s golemom reklamom za Bond-film "Operacija Grom" na Leicester Squareu.

Bilo bi štosno da je to bila reklama za "U službi Njezina veličanstva" s obzirom na britansku glumicu Rigg, Bond-djevojku iz tog hita i zvijezdu šezdesetih ("San ljetne noći", serija "Avengers") kojoj je film posvećen, a utjelovljuje mjesto i vrijeme, premošćujući prošlost i sadašnjost u liku gđe Collins. London šezdesetih je iznimno vibrantan u filmu, ali i moderni London, za razliku od stvarnosti.

Upitno je bi li tako bilo da Wright nije snimio "Posljednju noć u Sohou" prije pandemije, zbog čega film izgleda poput podsjetnika i na bližu, ne samo dalju prošlost Londona kad je grad pulsirao životom. "Last Night In Soho" je prvotno trebao imati kinopremijeru u rujnu 2020., da bi bio odgođen zbog korone punih godinu dana i ukazao se pretpremijerno na ovogodišnjem Venecijanskom festivalu prije distribucije na prijelazu listopada u studeni.

Odgoda je otišla u prilog filmu budući da je u međuvremenu Taylor-Joy postala megazvijezda zahvaljujući seriji "The Queen's Gambit", a ako Rigg nije doživjela premijeru (preminula 10. rujna 2020. u dobi od 82 godine), njezina smrt daje veću težinu priči o duhovima i vizijama prošlosti u sadašnjosti. Jer, "Posljednja noć u Sohou" je, podsjetimo, psihološki horor triler i isprva romantizirane šezdesete od snolikih postaju košmarne, za razliku od dvadesetih u "Ponoći u Parizu".

Svaki idući put kad se Eloise magično teleportira kroz vrijeme u snovima, njezini snovi pretvaraju se u snomorice koje će početi sanjati i na javi i halucinirati, da mnogi misle kako je psihički nestabilna poput njezine pokojne majke koju povremeno vidi. Ona je mentalno sve povezanija sa Sandy kao njezinim odrazom u ogledalu kojoj će gotovo i nalikovati kad promijeni frizuru i boju kose po uzoru na nju.

Osjećat će sve što ona osjeća dok proživljava mizoginiju i toksično muško nasilje pokušavajući ostvariti karijeru pjevačice u noćnom klubu, a relativno slične boljke doživljava i Eloise u suvremenom Londonu, počevši od prvog susreta s gradom u obliku taksista "vrebača", uz dodatak "mean girls" kolegica s faksa (Synnøve Karlsen). Dekade se prelamaju i odražavaju kao i dvije mlade "doppelganger" djevojke koje na jednom od plakata filma evociraju čuveni kadar "Persone", preslikan u "Mulholland Driveu".

Takav kadar Wright neće upriličiti i u "Last Night In Soho", ali se zato poigrava s refleksijama sna i stvarnosti u zrcalima i perspektivama likova, najviše u singularnim ili čak multiplim odrazima Eloise s druge strane ogledala/Sandy. Vjerojatno najvirtuoznije režirane scene ove godine anuliraju rijetke minuse filma (bombastičan završni obrat, sve glasnija "MeToo" šaputanja) koji razbija zrcalo grijeha između prošlosti i sadašnjosti. "Svi plaćamo za razbijena ogledala", kaže gđa Collins.

*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom glavnog urednika Jadrana Kapora