Opśednutost nacijom kao grijeh
Barbb 01 S

Photo: Barbara Vidal

Apsurd kao stvarnost

Neki dan sam, govoreći o pisanju tekstova koji zahtjevaju utemeljenost i preciznost, prenio sagovorniku da je samo pisanje tek posljednji čin. Pripreme za pisanje pojedinih tekstova mogu trajati mjesecima. Istraživanja, traženja činjenica potkripljenih dokumentima, izjavama referentnih autora iz oblasti o kojoj pišete, navođenje izvora, … Ozbiljni autori vode računa da te tekstove čitaju i oni koji poznaju tu oblast i koji barataju činjenicama o kojima pišete. Osim kad pišete za srpske medije. Tu vas ništa ne obavezuje.

Nažalost, mi u Crnoj Gori smo skloni da prihvatamo kao autoritete mnoge ličnosti iz Srbije, iako prečesto iza njih stoji potpuna ili većinom nekompetentnost. Slušajući ih i čitajući jedino što čovjek može isčitati iz njihovih nazovi analiza je isključivo njihov lični stav u vezi bilo koje teme. A ti lični stavovi su u većini slučajeva plod izuzetno pogrešnih percepcija i informacija na osnovu kojih formiraju stavove koje iznose. Tim prije što funkcionišu u zemlji apsurda, u kojoj je nataložena količina laži, manipulacija, retrogradnih ideoloških boja, poropagande, nacionalizma, šovinizma, … nesnošljiva i minsko polje za ozbiljno razumijevanje.

Jednom sam, pišući o sličnim temama, pomenuo anegdotu u kojoj profesor sa zapada dolazi kod zen-učitelja na istok da shvati što je suština zena. Zen učitelj mu sipa čaj dok nije počeo da preliva šolju. Profesor ga upozori na to. Zen učitelj mu nakon toga reče, „vi ste kao ta šolja čaja, sve što vam budem rekao prelivaće se i prosipati uzalud, dok ne ispraznite svoj mozak od svega i počnete da učite zen bez predubjeđenja“.

Bez te prazne šolje čaja u Srbiji neće postojati objektivno, da ne upotrijem termin časno, pisanje o Crnoj Gori. Sa jedne strane je ta šolja čaja prepuna svakakvom mitomanijom, propagandom, stereotipima, obmanama,… a sa druge strane stoji lakoća bavljenja prošlošću i sadašnjošću Crne Gore, bez činjenica, bez ozbiljnih izvora, bez relevantnih poznavanja pojmova, vremenske distance i sličnih objektivizacija.

Većina beogradskih elektronskih medija prenijela je izvode iz teksta Ljiljane Smajlović u beogradskoj Politici, kao esencijalnu poentu izrugivanja u Srbiji izjavama crnogorskog predśednika, Mila Đukanovića, u kojima ona navodi da nijednoj vlasti od Henrija VIII nije palo na pamet da „formira svoju crkvu“? Aludirajući na Anglikansku crkvu i njeno osnivanje od strane engleskog kralja, kako bi se mogao više puta ženiti. Nije prvi put Ljiljani Smajlović, predstavnici „Srna“ novinarstva, da piše neistine, da iskrivljuje činjenice i donosi potpuno pogrešne dedukcije.

Praktično ne postoji crkva koja nije formirana od strane vlasti, bilo koji istorijski period da je u pitanju. Da ne idemo dalje od Srpske crkve, prvo bi Smajlovićka morala da zna ko je i kako formirao Srspku crkvu prije osam stoljeća, i ko je i na koji način instalirao pravoslavlje u katoličkoj Duklji. Da nije možda Bog? Još je tu nekanosko odvajanje od Ohridske arhiepiskopije, koristeći konflikt između Nikejskog carstva i Epirske despotovine,  i bačena anatema na samu Crkvu od strane ohridskog arhiepiskopa, Dimitrija Homatijana: „…isključujemo te iz zajednice vjernih kao prestupnika zapovjesti svetih i božanskih kanona i kao narušioca i smutitelja crkvenog ustava, koji su sveti oci od početka ustanovili…”.

Idemo dalje. Dušan Silni je 1346. proglasio nekanonski pećkog arhiepiskopa Joanikija II za srpskog patrijarha i uzdigao Srpsku crkvu na rang patrijaršije. Carigradski patrijarh Kalist I bacio je anatemu i prokletstvo na Dušana Silnog, Joanikija II i cijeli srpski narod i izopštio ih iz „Pravoslavne katoličanske crkve“. I sve to ne smeta mnogima da se i dalje Dušan Silni naziva carem, a Pećka arhiepiskopija patrijaršijom. Nije suvišno napomenuti da je papa Inoćentije VI, u korespondenciji sa Joanikijem II, napisao da je ovaj nekanonski proglašen za patrijarha.

Pitao bih g-đu Smajlović ko je obnovio Srpsku crkvu 1830, jer je laž da su postojale neke srpske crkve u periodu otomanskog carstva, pošto su sve pravoslavne crkve na tadašnjoij  teritoriji K&K monarhije bile pod upravom Beča a na teritoriji Otomanskog carstva pod upravom i jurisdikcijom Carigrada? Uključujući i Pećku arhiepiskopiju, kojoj je, do ukinuća 1766. godine, formalno jurisdikcijski bila podređena CPC. Zatim, kako je ta SPC 1879. godine dobila kanonsko priznanje i ko je dao novac za to? Naravno – VLAST! I to sve nakon što je Srbija postala samostalna država, pozivajući se na kanonsko pravo da kao samostalna država ima pravo na autokefalnu crkvu.

I, na kraju, ko je i kako formirao Ujedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevine SHS 1920, koja danas hoće da polaže „istorijsko“ pravo na manastire i crkve u Crnoj Gori? Prepun je internet Dekreta regenta Aleksandra Karađorđevića, proglasa o ujedinjenju ‘’svih pravoslavnih crkvenih oblasti’’ u Kraljevstvu SHS, objavljenog u „Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve , 14. jula 1920. godine. „…rešili smo i proglašujemo: Ujedinjenje svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca…“ Samo malo truda i ne bi se brukala sa Henriijem VIII i izjavama „nepoznata praksa u istoriji Evrope od tada“!

Zna li ko je, kako je i u čije ime g-din Panta Gavrilović trgovao sa Vaseljenskom patrijašijom i dogovorio „bilo kakav papir od CPC“ i milion i po francuskih franaka u zlatu kao nadoknadu za nekanonsko priznanje te Ujedinjene SPC? Pa u ime države, čitaj VLASTI! Reče li ono Vaseljenski patrijarh Melentije IV i Sveti Sinod VP u Kanonskom pismu od 24. februara 1922. godine (broj protokola 1036.) kojim se proglašava Ujedinjena Srpska pravoslavna crkva Kraljevine SHS i priznaje njeno uzdizanje na stepen Patrijaršije: „Posavjetovavši se o tom pitanju po dužnosti sa našim Svetim Sinodom pohvalismo želju crkve i države i priznali smo korist, koju pravoslavlje može imati od takvog uzdignuća, a način postupanja našli smo da je u saglasnosti više sa crkvenom ekonomijom, nego li sa preciznošću kanonskog reda“? Ekonomijom? Što u prevodu znači – para vrti đe burgije neće.

Nije se ni sadašnji Vaseljenski patrijarh mrštio na Porošenkovu ponudu kad je priznao Kijevsku mitropoliju Ukrajinske pravoslavne crkve i  rehabilitovao ukrajinskog patrijarha Filareta koga je ekskomunicirala Ruska pravoslavna crkva još početkom 1990-ih kad je stao na čelo Kijevskog patrijarhata. Niti je imao problema da napiše ono farsično pismo, naručeno od Amfilohija, vezano za autokefalnost CPC. Još je tužnije što je trebalo samo da otvori sopstvenu arhivu i postidi se svega što je u pismu naveo. Ali, sumnjam da on to sve nije znao kad je poslao tu naručenu svinjariju. Viši su razlozi za to. Pa pogađajte koji su?

Sve je moguće u pravoslavlju kad se hoće i kad se može. I ko bolje može. Imajući sve navedeno u vidu, smiješne su tvrdnje iz Beograda o javno iznesenom stavu predśednika Crne Gore o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori. Prvo, zato što se SPC uvijek pozivala, kad jojo je trebalo, na 17. kanon IV Vaseljenskog sabora i 38. pravilo Tulskog, koji predviđaju da se crkve moraju razređivati u skladu sa političkim ustrojstvom. Ili, drukčije rečeno, nezavisna država – nezavisna crkva. To pravilo je važilo za SPC i 1830.godine i 1922.godine, samo izgleda ne važi za druge države i crkve?

Drugo, da je po kanonskom pravu, crkva stvorena 1920. kao Ujedinjena SPC Kraljevine SHS, morala je imati ime Pravoslavna crkva u KSHS, jer crkve u hrišćanstvu ne bi smjele biti nacionalne, niti bi smjele propovjedati etnofiletizam. Tim prije što je Kraljevina SHS bila višenacionalna i što bi crkve trebalo da budu dostupne svim nacijama, jer je suludo, bolesno i nehrišćanski poistovjećivati crkvu i naciju. Na Saboru pravoslavnih patrijarha u Carigradu 10. IX 1872, etnofiletizam je osuđen kao jeres. Saglasno tome u jednoj državi treba da postoji samo jedna nezavisna pravoslavna crkva koja bi bila otvorena za sve vjernike, bez obzira na nacionalnost, boju kože, pol ili nešto treće.

Vezivanje vjere i nacije logično povlači za sobom i to da se „nacionalna” crkva bavi politikom i svjetovnim stvarima, što je nešto što Isus i apostoli nikad nijesu naučavali. Takođe, u svijesti vjerski neprosvjećenog naroda, stvara se mentalitet “nas” i “njih”. Tada vjera postaje puko obilježje i poistovjećivanje sa nacijom,  bez ijednog suštinskog sadržaja. U stvarnom životu to je rat za kontrolu teritorija, a vjera se, kao dio nacionalne ideologije, zloupotrebljava u teritorijalnim i asimilatorskim pretenzijama. To što nacionalnu ideologiju propovjeda crkveni kler, dio sljedbenika stiče utisak da Bog zaista blagosilja ovakve aktivnosti.

A da to nije tako govori što apostol Pavle poručuje novim vjernicima: “ Nema više ni Judejina ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muško ni žensko; jer ste svi vi jedno u Hristu Isusu.” (Gal. 3:26-28). Slično kaže i Apostol Petar: “Bog ne gleda ko je ko, nego je u svakom narodu mio njemu onaj koji ga se boji i tvori pravdu.” (Djela 10:34-35). On se u svojoj prvoj poslanici obraća vjernicima različitog etničkog porijekla: “Petar, apostol Isusa Hrista, izabranim došljacima, rasijanim po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji.” (1. Pet. 1:1).

Naravno da predśednik Srbije, Aleksandar Vučić, nema pojma ni o hrišćanstvu, ni o pravoslavlju. Za njega je crkva nacional(istički)ni mač kojim će da širi srpstvo i asimiluje okolne narode, da utvrđuje fiktivne granice srpstva i kontrole Beograda. Zato ne čudi što on broj Srba u Crnoj Gori vezuje za neograničeni i nekontrolisani uticaj SPC u Crnoj Gori. Što to njemu smeta da u Crnoj Gori postoji pravoslavna crkva, ustrojena po kanonskom pravu, koja neće dijeliti ljude nipojednom svojstvu, već ih spajati u vjeri? U čemu je njegov problem da se građani Crne Gore nacionalno opredjeljuju onako kako oni sebe doživljavaju, bez manipulativnog djelovanja u ime Boga?

Upućuje li apostol Pavle vjernike da se pokoravaju zakonima zemlje u kojoj žive  (Djela 4:19)), i da treba da budu uzorni građani (Rim. 13:1-7)? Poštovati državne zakone, i raditi za dobrobit društva suština je hrišćanskog bića! Opśednutost nacijom i težnja da se drugi kroz crkveno djelovanje asimiluju i pokore, nedvosmisleni je grijeh. A to je ono što radi sadašnja SPC i njene eparhije u Crnoj Gori. Kome treba takva crkva u Crnoj Gori? Bogu sigurno ne, jer ne može biti po njegovoj volji. Ona je potrebna samo nakaradnoj politici koja mora doživjeti svoj istorijski poraz kako bi na Balkanu, jednom za svagda, zavladao mir. I kako bi Srbi već jednom uviđeli da nema niko ništa protiv njih kad se ponašaju kao pristojan suśed i uče svoj narod van granica da žive ravnopravno sa drugima, kao građani lojalni državama u kojima žive. Da ih ne instrumentalizuju i podstiču kod njih radikalizam kao politički kredo koji donosi političke i materijalne benefite!

P.S. Čitajte tekstove na slikama, jer oni dokumentuju sadržaje u tekstu!

*Tekst prenosimo sa portala Aktuelno uz dozvolu autora

Oceni 5