Arhimedov zakon

Trošna, drvena, vrata sa polomljenom bravom stan Burdalića dijelila su od većeg dijela haustora i taj skučeni suteren tokom cijele godine korišten je kao kuhinja. Između tih vrata i njihovih vrata od stana bilo je nekoliko kvadratnih metara prostora u koje su Burdalići stavili šporet i još desetine drugih stvari, a pošto su i vrata od njihvog stana uvijke bila širom otvorena sticao se dojam da su se Burdalići protegli od balkona svoje garsonjere sve do prostora između velikog lifta. To je mjesto, u našem haustoru, uvijek bilo bučno i puno najrazličitijih dešavanja i nije bio mali broj komšija kojima je njihova okupacija zajedniškog „životnog prostora“ smetala iritirajući njihov istančani smisao za privatnost i dobar kućni red.

Mojoj majci, sestri, meni pogotovo, Burdalići nikada nisu bili smetnja, baš naprotiv, njihova sirotinjska veselost bila je nešto čemu sam se divio i što sam uvijek poštovao više kao izraz njihvog porodičnog duha nego pokušaj da od zajednice nešto otmu. Sklonost njihovom osebujnom načinu života vjerovanto se krila u slobodi koja je bila tako vidljiva u njihvom ponašanju i ophođenju sa drugim ljudima i, to moram odmah reći da poslije ne bi bilo neke zabune, iskreno prijateljstvo koje sam njegovao godinama sa jednim članom tog mnogobrojnog domaćinstva, Arhimedom Burdalićem.

U tom su suterenu Buradlići kuhali sve svoje obroke, a para koja se dizala iz šerpi stvarala je tako gust, neproziran, oblak isparavanja da se doimalo da cijeli život provode u magli. Iz te je magle, neprekidno, dopirala najrazličitija buka, psovke i kletve, jecaji i vrisci i smijeh kakvim se niko drugi u haustoeru nije smijao. Kada bi ih neki od komšija razgnjevio svojim pridikama i zanovijetanjima Buradlići su izlazili na haustor i grleno branili svoja prava, a kada bi osjetili da njihovi argumenti ne dopiru do racija njihovih kritičara počinjali bi govoriti svojim maternjim jezikom, a osim njih, koliko je meni do danas poznato, niko u soliteru nije razumio romski.

Samo oni kojima je to dozvoljavao Arhimeda su smjeli zvati „Cigo“ ili „Mrki“, ostali su ga morali, koliko god im to bilo neugodno i neprilično, oslovljavati pravim imenom. Nemojte misliti da je Arhimed bio neki neprirodno jak momčić, daleko od toga, jer u ono doba, socijalističko, nije se mnogo pažnje pridavalo sirovoj, udaračkoj, brutalnoj snazi. Arhimed je bio žilav i izdržljiv i, što je najvažnije bilo za njegovu uličnu reputaciju, nadnaravno prgav i prijek. Nije se bojao apsolutno nikoga i nije prezao od bilo kojeg vida odbrane ili napada, a pošto je još kao osnovnoškolac nožem, nakon neke svađe, nekoliko puta ubo mladića dosta starijeg od sebe i zbog toga dvije godine proveo u domu za maloljetne prijestupnike u Stocu svako Arhimedovo upozorenje ozbiljno se shvatalo.

Koliko je Arhimed bio stariji od nas, koji smo se družili s njim, kada se vratio sa „robije“, niko nije mogao znati tačno, ali on svojim ponašanjem nikada nije insistirao na isticanju te razlike. S nama bi, posebno sa Zoranom i sa mnom, uvijek bio postavljen na ravnoj osnovi iskreno se zanimajući za stvari koje su nama bile cijeli univerzum. Nije se smjelo pričati, ne zato što je on to izričito branio, nego zato što je to bila zavjetna tajna između nas trojice, da smo Zoran i ja Arhimeda naučili čitati i pisati. Prvom se vještinom poslije koristio često i rado, drugu kao da je bio zaboravio, a kada je naučio riječi koje nisu bile njegov prirodni vokabular volio je pred nama govoriti kako je on bio apsolutni analfabeta, a nas dvojica njegovi Ćiril i Metodije.

Prva iskustva čitanja za Arhimeda su bila iluminirajuća, a jednog stripovskog junaka, jer to je bilo jedino štivo u kojem je uživao, posebno je volio i cijenio. Arsen Lupiga bio je njegov heroj u svakom smislu, a iako nikada nismo dobili od Arhimeda nikakvo priznanje, i dnas držim da se tom sofisticiranom lopovu najviše divio upravo zbog njegove sofisticiranosti. Lijep izgled, gospodski maniri i um savršeno skrojen da smišlja najnevjerovatnije pljačke fascinirali su Arhimeda koji je, sad je vrijeme da to kažemo, i sam bio lopov. Vješt, domišljat, hrabar i spretan, lopov strainskog kova, koji je krao samo na mjestima gdje je znao da običnog čovjeka, kako je govorio bez imalo cinizma, od njegovog lopovluka neće zaboljeti glava Arhimed je bio utjelovljenje antijunaka kojima smo se divili napajajući svoju maštu stripovksim fabulama. On je, opet, svoje razbojničko ponašanje, svoj život ogrezao u sitnom kriminalu, doživljavao bez imalo romantike, za njega je to bio jedini način da nešto ima i posjeduje, jer kao dijete desetoročlane ciganske porodice, koja je živjela u stanu od trideset šest kvadrata i onom prostoru otetom od ostatka haustora, bio je osuđen na najgore siromaštvo.

Nas i svoje pajdaše u šani, kako je tu neobičnu vještinu nazivao, nikada nije miješao i da ih nismo znali sresti, ponekad, kako ga čekaju ispred vrata stana u kojem je živio nikada ne bismo ni znali kako izgledaju i da li uopšte postoje. Arhimed je krao sve, svaku stvar na koju bi spustio svoje duguljaste crne prste, bez razlike da li se radilo o nekom gotovo pa bezvrijednom predmeetu ili zlatnom lančiću. Nije bio izbirljiv, nije birao metu i plijen i nekada bi se zadovoljio da ukrade pet jabuka na pijaci, onako usput, kada bi se vraćao iz neuspješne ophodnje Zeničankom, a nekada bi uspio ukrasti walkmen, kožni novčanik, pernicu punu olovaka, stvari koje je mogao prodati ili koristiti. Dok je slobodno vrijeme provodio s nama djecom u ulici Omera Maslića krao je stripove po trafikama i knjige iz biblioteke, ukrao bi iz videoteke film za koji nikako nismo mogli stići na red da ga iznajmimo za gledanje. Volio nam je ugađati, a nama njegova pažnja nije smetala; bila je to još jedna tajna koju smo, među sobom, sebično čuvali, dobro pazeći da roditelji nikada ne saznaju na kakv se način gomilaju u našim stanovima te, iz njhove perspektive, ipak, pomalo i bezvrjedne tričarije.

Tih prvih godina svog lopovskog života vrijednije je stvari prodavao sustanarima, a od dobivenog novca kupovao bi garderovu sebi, braći i sestrama. Kada mu je otac otkrio da dobro zarađuje od tih svojih poslića, kako ih je zvao, zahtjevao je da se njemu donose ili ukradene stvari ili novac, što je Arhimed jedno vrijeme i činio, krijući za sebe ono za šta je smatrao da ne treba da bude plijen gramzivog porodičnog patrijarha. Ali, onog dana kada je odbio predavati ono za šta je smtrao da pripada samu njemu otac ga je bez puno premišljanja izbacio na ulicu i od tog dana je Arhimed živio u jednoj napuštenoj garaži, ispod Embine kuće na Potoku, koju smo mi djeca zvali „baza“, a on jednostavno kuća.

U tom nam je objektu, posebice za vrijeme ljetnih noći, Arhimed prepričavao svoje lopovske doživljaje, opisujući do u najsitiniji detalj kako je krao farmerke iz Lewis butika, ili sitne kućanske aparate, poput pegli i fenova u robnim kućama od Sarajeva do Doboja. Moja je tajna, moj je princip, zakon kojim se povodim, govorio je neprekidno, da nikada ne treba krasti ono što čovjeku ne treba, ili preko njegovih potreba. Količina je samo naizgled dobra, tumačio je, a onda bi nakon trenutka šutnje dodavao kako prekomjerna količina lopova uvijek pošalje na jedno mjesto. Tada bi rukom pokazao na KP Dom ostavljajući, na nas koji smo ga slušali, tako snažan utisak da niko nije prekidao tišinu, koja bi uslijedila, nekada čak i po nekoliko desetaka minuta.

Bilo je to posljednje zajedničko ljeto, posljednje doba naše dječačke nevinosti, jer je već s jeseni, krajem oktobra ili početkom novembra Arhimed počeo da se druži sa starijim mocima iz ulice, da mangupiše po čaršiji, puši, da se odaje piću i duvanju oho ljepila. Tada je počeo, sa Samijem i malim Antom da provaljuje u stanove i radi svakojake izgrede i ispade, koji više nisu bili dječija igra, ili naivna delinkvencija, nego ozbiljan problem i kriminal u zametku.  Jednom je bio toliko omamljen, nakon duvanja bronze, da mu je cijelo lice bilo srebrenkasto, a on je, imitirajući oglašavanje Perhana iz Kusturicinog „Doma za vješanje“, bos i bez majice trčao ulicom proklinjući sudbinu i Allaha, koji ga je stvorio takvog i ostavio bez ikakve zaštite i ikakvog životnog vodstva.

Ostalo je nerazjašnjeno kako je došlo do požara, ali jedne noći, malo uoči rata, baza, u koju već dugo vremena nismo išli i u kojoj su se skupljali Arhimed i njegovo novo društvo, je izgorjela do temelja. Ujutro smo gledali njeno zgarište pitajući se šta se desilo sa Arhimedom, a sva nastojanja da doznamo šta se zbilo i kako je došlo do požara završavala su neuspješno; čak je i njegov otac Adis, svaki put kada bismo pitali zna li išta o Arhimedu, odgovarao iskrenošću koja se nije mogla glumiti: “Ne znam ništa, Boga mi, Jasko“, otežući samoglasnike karakteristično za romski izgovor.

Dobro se sjećam da je bila prva sedmica aprila i da je cijelim gradom vladala neka čudna napetost. Ljudi su sjedili pred televizorima i pratili šta se dešava u zemlji, a sumorne vijesti proizvele su neku čudnu atmosferu neizogovrene šizofrenosti. Sve je slutilo da će doći do rata i svi su čekali da se komešanja preliju u Zenicu. Bilo je dosta ljudi, osim uniformisanih policajaca, koji su otvoreno nosili oružje, a čak smo i mi djeca znali da se sprema „akcija“ iseljavanja kasarne JNA sa Bilmišća. U takvoj atmosferi nikoga ne iznenadi kada u ulicu dođe vijest da je Arhimed poginuo, s njim Cuni i mali Anto.

Do dana kada je, ispred haustora, krenula velika dženaza prema Prašnicama znale su se sve okolnosti pogibije. Otac mu Adis, obučen u neko drečavo žuto odijelo i sa rajfom zataknutim u kosu, pričao je okupljenom svijetu da su u Tesliću provalili u garažu kako bi ukrali auto i da ih je tu, na licu mjesta, iz automatske puške ubio vlasnik kuće, garaže i auta. Nije pominjao ime tog čovjeka, ali ako i jeste ratni vihor odnio je u zaborav i njegovo ime i zločin koji je počinio.

Prošlo je od tog događaja mnogo godina i često sam mislio o Arhimedu zamišljajući kakav bi bio čovjek da nije ubijen u aprilu 1992. godine. Često se pitam kojim bi putem pošao, da li bi se iščupao iz ralja kriminala, ili bi ostao odan svome lopovskom biću. Otac mu je cijeli rat proveo kao vojnik Armije, bio je borac u 333. sastavljenoj mahom od ljudi njegove nacionalnosti, brigade koju je narod, od milja, zvao „Garava“. U prvim poslijeratnim godinama, ne znam zašto, odselili su iz naše ulice i više nikada ni jednog od Burdalića iz stana u prizemlju nisam vidio; osim Arhimeda. Da, dobro ste pročitali, Arhimeda sam jednom vidio, ne mogu utvrditi tačno kada, ali došao mi je u san, nenajavljen i kada sam ga najmanje očekivao. Bio je bos, bez majice, samo u svijetlim, izlizanim i iznosanim farmerkama. Kosa mu je bila duga i gusta, ali oprana i volumenizirana; ličio je više na neko hinduističko božanstvo, nego na Arhimeda kakvog sam ja pamtio.

Bez da sam išta pitao sam mi je sve ispričao, sve detalje svoje pogibije. Objasnio je kako su dobili dojavu da u kući neće nikoga biti, da su satima prije nego su provalili u garažu, kako bi izvezli golfa 2, ušmrkivali heroin i kako su auto upalili iz prve. Htjeli su ići, ali Cuni reče da uzmu alat i kosilicu iz garaže i utovare u gepek auta. Nije nam to trebalo, znao sam Jasko, rekao mi je, ali neka gramzivost, koje u meni nije bilo prije, navrati me da ga poslušam. Dok smo utovarali alat, kojeg je bilo podosta, taj je čovjek samo banuo na garažna vrata i bez da je išta rekao počeo pucati po nama.

„Poginuo sam, Jasko, jer sam prvi put u životu krao ono što mi nije trebalo. Šta je meni pored onih kola trebao još i alat?“ Tu se nasmijao i zauvijek nestao iz mog života, mojih snova i mojih misli; Arhimed Burdalić, „Cigo“ iz mog haustora, kako su ga smjeli zvati samo oni kojima je to dozvoljavao