Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (45)
Arss 06 S

Zvijezda u usponu sa tinejdžerima: Arsen Dedić i mladi obožavaoci početkom šezdesetih godina

Photo: Lična arhiva/Arsen Dedić

Arsen Dedić: Neka ga otadžbina čuva i njeguje

Mladi vojnik: Arsen Dedić u Beogradu 1964. godineDok samoupravna estradna bratija širom domovine dan započinje razmišljanjem kako da uz što manje truda zasluži što više lovorika - druga Arsena Dedića muče drukčiji problemi. Budući da ima nezgodan običaj da radi danonoćno, s vremenom je stalno kratak, pa ozbiljno vredi razmisliti da u njegovu čast dan produžimo za nekoliko sati kako bi obavio sve čega se prihvatio. Taj posao nije samo pisanje pesama za sebe i svoje prijatelje, već muzika za TV serije, drame, pozorišne predstave i filmove, a ni nakon tolikih godina Arsen ne zapostavlja pojavljivanje pred publikom, makar u najvećim gradovima kakvi su Beograd, Zagreb, Ljubljana ili Sarajevo.

Sam priznaje da više nema nasušnu potrebu da ide u rat za publiku, i da mu je draže biti za radnim stolom nego za mikrofonom: „Osjećam se sretnijim kao onaj ko piše partituru i ko radi sa zagrebačkim simfoničarima, nego kao onaj koji će imati još jedan uspjeh ili neuspjeh negdje u unutrašnjosti".

Autor pesama „Kuća pored mora", ,,Moderato kantabile", „Čovjek kao ja", „Djevojka za jedan dan", „Djevojka iz moga kraja", nikad nije bio samo kompozitor, samo pevač ili samo pesnik. Arsen je uvek bio više od toga i - iznad toga.

I danas, korakom u šestu deceniju, Arsen nije izgubio ništa od svoje vitalnosti i ubedljivosti. Naprotiv, čini se da okus mora i okus soli nikad nisu bih jači, makar za one sladokusce u čije je ime progovorio pisac Dušan Kovačević: „Arsenove pesme bile su emocionalni pasoš jedne generacije s kojim se prešlo preko granice opisivanja svojih osećaja".

Na toj stalno otvorenoj granici, Dedić još uvek dežura.

Čovek kao on u kući pored mora!

Život u senci muzike

Porodična uspomena iz 1963. godine: Arsen Dedić, otac Jovan, brat Milutin i majka Jelka

* Prvo poglavlje priče o Arsenu Dediću kreće iz Šibenika, gde je i rođen...

  ...28. jula 1938, znači, u znaku Lava. Otac mi je Jovan Dedić. Majka Jelka, rođena Veronika Mišković, iz sela Rupe, pokraj Šibenika. U Šibeniku sam rođen ja, moj otac, moj djeda, tu je živio i moj pradjeda Krste. Dedići su došli iz okolice Drniša, iz sela Miočić, ali su dalekog crnogorskog porijekla, iz Kuča. Majka je, pak, iz hrvatske porodice, tako da se u mojoj prirodi mješaju ta dva temperamenta, dva obilježja.

Otac mi je više južnjak, jer je sa samog mora, i koliko god jak fizički, onako sangviničan, bio je, zapravo, pun mekoće i melanholije. A moja majka je prava vlaška žena iz kamena, kao kraška zmija; vječna, otporna, neuništiva. Evo je sad sa 82 godine: sama živi u kući u kojoj su svi pomrli, koju ne grije osim šparheta, glas ima kao djevojčica, nema ni u jednoj rečenici nikakvu sklerotsku naznaku, dakle, valjda sam od nje povuk'o neke snage i upornosti.

Sa ocem i majkom: Jovan, Arsen i Jelka Dedić

Od oca sam vjerovatno, nasledio tip talenta, jer su Dedići bili vrlo daroviti amateri, ali su bili siromašni i nisu se mogli obrazovati. Moj stric Krste je pjevao u pjevačkom društvu „Kolo" pedesetak godina; otac mi je bio odličan muzičar, svirao je dobro nekoliko instrumenata, čak je dobijao ponude da pređe u profesionalce, ali nije otišao. Cijela je kuća takva bila.

Džentlmen u uniformi: Arsen Dedić sa prijateljicomI situacija se nastavlja: moj nećak Srđan Dedić diplomira kompoziciju, drugi nećak diplomira flautu u Beogradu... Moj sin Matija avgusta 1988, dakle, za koji mjesec, ide na malo pijanističko takmičenje. A sad sam otčepio ovu bocu: prvi sam u muzici napravio akademsko obrazovanje, jer sdo mene, Dedići bili amateri.

*Iz Šibenika te put vodi u Zagreb.

U Šibeniku sam završio srednju muzičku školu i gimnaziju, i u februaru daleke 1956. već imao koncert kao flautista, gdje sam u istoj večeri svirao Mocartov D-dur koncert i Bachovu svitu H-mol, što nije šala.

Otišao sam u Zagreb. U tek svojim nagovještenim talentićima, nisam znao koji će prevagnuti, pa sam prvo namjeravao studirat' slikarstvo, zatim scenografiju.

Za muziku se nisam odlučivao, mada sam iza sebe već imao srednju školu. I kad sam sve zbrojio, podvukao liniju, odlučio sam da studiram pravo koje sam i apsolvirao, ali sam 1959. paralelno upisao Muzičku akademiju i na njoj, januara 1964. diplomirao. Promjenio totalno život, razveo se, otišao od te kuće.

*Kad si se oženio?

Januara 1962, a u novembru iste godine sa Vesnom Matoš dobio kćer Sandru koja živi u Americi i koja se dvaput udavala. Sad je u braku sa Amerikancem-Ircem... U tom velikom životnom preokretu, nakon diplomiranja, dao sam otkaz na Radiju, otkaz u braku, u kući, i - otišao u vojsku u Otočac, u Liku. Bilo je to proljeća 1964. I kad sam se 1965. vratio u Zagreb, počeo sam život od apsolutne ništice, u podstanarskoj sobi. Moj dragi prijatelj Boško Petrović, naš šašavi džezista, pokupio me je na ulici: „Ti, maco, nećeš bilo gdje - rekao mi je. - Ti ćeš sada k meni".

Dokazano prijateljstvo: Arsen Dedić u društvu Boška Petrovića i njegovog jazz kvarteta

I onda me je stavio u radnu sobu svoga pokojnog oca, časnog pukovnika Mlade Petrovića, i tu su mi smjestili nekakav ležaj. U tom kabinetu, kod Boška, živio sam dok se nisam snaš'o, i onda, malo po malo... Svoj prvi stančić kupio sam 1967, deset godina nakon dolaska u Zagreb. Nisam nikad ni od koga ništa dobio. Ni stipendiju, ni kredit, ni stan, ni neku drugu povlasticu. Oduzimano mi je gdje se god moglo, ali mi ništa nije davano. Nikad.

*U međuvremenu, tvoja pevačka karijera počela je po vokalnim grupama. Iz tog doba sećaju te se mnogi, Nikica Kalogjera, recimo...

Srdačan pozdrav: Arsen Dedić u društvu svog vjenčanog kuma Nikice Kalogjere i Đela Jusića iz Dubrovačkih trubadura

Nikica je moj prvi vjenčani kum; kum mi je bio i pokojni Angel Miladinov, naš veliki majstor televizije. Radio sam kod Angela, bio muzički urednik emisije „Ekran na ekranu"... (jooj, majko, šta sam ja sve u životu radio!)... ali sam istog časa osjetio da više ne mogu biti urednik kad se moja karijera, kakva-takva, počela formirati. Nisam mogao biti sudac i sudionik. A danas ljudi često rade kao urednici na Radiju i televiziji, samo da bi mogli plasirati svoje pjesme, i da svoju privatnost pokrivaju zvaničnim položajem. Time nisam mogao da se služim.

Na Splitskom festivalu ranih šezdesetih: Arsen Dedić, pauza za šankom

Otišao sam u slobodnjake i do danas ostao slobodan, sa trideset godina staža, koji je počeo da mi teče 1. januara 1958. Već krajem 1957. živio sam od svega, uglavnom od muzičkih poslova. Radio sam kao flautista u nekim orkestrima, i u džez-ansamblima. Svirao sam, recimo, sa Zagrebačkim džez-kvartetom u njihovoj najsjajnijoj postavi (Boško Petrović, Silvije Gojnarić, Miljenko Prohaska, Davor Kajfeš), i sa njima snimio svoju prvu pjesmu, instrumentalnu kompoziciju „Veče sa Ksenijom". Tad sam bio zaljubljen u Kseniju Hribar, koreografa iz Ljubljane...

Onda sam masu puta noću prepisivao note ponekad samom Nikici. Jer, prepisivači nisu loše prolazili. I, konačno, počeo sam pjevati na čagama, na „Ribnjaku". Nisam pomišljao da će mi popularna muzika biti određenje, mislio sam bit' ozbiljan kompozitor, ali... Bilo je to vrijeme kvarteta, kao danas pop-grupa. Mi smo formirali prvi kvartet u kom su bili Mario Bogliuni, ja i neki momci - i počeli nastupati pod imenom „Prima", jer nam je veliki hit bio „Come Prima" Tonija Dalare. Onda se o meni već počelo pjevački razgovarati, pa su i drugi pokazivali interes za „mladog Dedića".

Interes za mladog Arsena: Kvartet 4M hteo je Dedića u svojim redovima

Kasnijih godina bilo je komentara da „Arsen nema glas", ali ja sam svoj stil prilagodio sebi: ono što saopćavam - saopćavam diskretno, a ne vikom. Al' tih pedesetih sam baš pjevački startovao, bio zapažen, pa je nakon mog nastupa sa kvartetom „Prima" u Glazbenom zavodu - kad smo pjevali ,,You'll Never Know" od Plettersa - došao Muki Ružić iz kvarteta ,,4M" da pita, da li je moguć moj transfer u ,,e-movce"! Posle toga sam bio u vokalnoj grupi „Sirings", zatim se našao u kvartetu sa Hrvojem Hegedušićem. Bio je to „Zagrebački vokalni kvartet" koji je već počeo njegovati autorsku glazbu, „Stari frak" od Modugna, „Barbaru"... (Prevert).

Od tvista do „Melosa"

Alias - Igor Krimov: Arsen Dedić kao tekstopisac* Kreće era kvarteta „Melos"...

Zvali su me da im se pridružim, došao sam i sa njima ostao do početka 1963. godine. Kvartet je bio odličan, sjajno smo sarađivali sa Jože Privšekom, vodili nekakve TV emisije u Ljubljani: „Tišina odaja", „Viktor luč". Imali smo vrlo ambiciozan program, i džezistički radili...

Valjda smo svi bili dobri ljudi, jer za tolike godine nije pala nijedna gruba riječ. To nježno i odano prijateljstvo sačuvano je do danas; čak smo nakon 25 godina opet nastupili zajedno u „Lisinskom".

Ti moji mili pnjatelji su: Stanko Kučan, danas glavni urednik lista „Sprint"; Zdravko Konjević, naš izvanredni stomatolog koji samo kvartetu „Melos" besplatno popravlja zube - ali ne našim ženama i djeci; i Mišo Doležal, otac Sanje Doležal („Novi fosili"), kojem je glavna ambicija u životu bilo - letenje.

Njemu su avioni bili - sve! On nama ne dođe na probu, već se javlja nekim poljskim telefonom da mu je jedrilica negdje pala!

Slijedećeg dana stiže traktorom koji mu je ostao od Prvomajske parade gdje je vukao svoju jedrilicu. Danas se smjestio i radi kao kontrolor letenja... Od svih njih, bio sam jedini koji je znao da će mi muzika biti sudbina.

* Još pre „Melosa" imao si svoj prvi singl?

Sram me reći: sa Ljubljanskim džez ansamblom snimio sam „Let's Twist Again" Čabi Čekera i jednu Ćelentanovu pjesmu, „Rođena za mene". Pisao sam tekst pod pseudonimom Igor Krimov, ali ti ga ne mogu reć', sram me je... Za Gabi sam radio tekst pjesme „Volite li tvist":

(„Tvist, tvist

uzmite svi po jedan anketni list

i odgovorite: da li volite tvist?

Kad pitala vas je Sagan u knjižari 

neki dan da l' volite Brahmsa još

vi rekli ste joj: je, je, je, mi volimo tvist...")

*Bilo je tu još manje poznatih ploča koje si tad snimio?

Kasnije, kad sam već imao više ukusa, snimio sam singl s pjesmama Modugna, Becauda, Vilija Čakleca... U međuvremenu sam redovito slao svoje pjesme na festivale: pjesme su mi se već onda razlikovale od opće vike i panike, velikih glasova, velikih parada, aranžmana.

Sa mladim obožavaocima: Arsen Dedić kao Egziperijev mali princ

Ja sam u tom bio posve sam na svijetu, kao Egziperijev mali princ. Trebalo je vremena da se to pojmi. Ali su velika vrata bila zatvarana od velikih mačaka, koji su držali taj idiom, da ne prođe nešto od privatnosti i osobnosti koju sam, kao kantautor, nagovještavao iz čega su kasnije normalnim tokom izlazili i Bora Đorđević, i Zoran Predin, i Đole Balašević, i Andrej Šifrer.

Bio sam ružan i tiho pjevao: Arsen o sebi, ovdje sa prijateljicom u Beogradu 1964. godineJer, ja sam prvi bio ružan! Pjevači su bili ljepi i jako pjevali - jedino sam ja bio ružan i tiho pjevao! Odbijali su me na festivalima. Pjesmu „Moderato Cantabile" odbili su na „Beogradskom proleću", „Zagrebu" i „Opatiji"; pjesmu „Laku noć, muzičari", takođe; „Balada o prolaznosti" i „Pjevam da mi prođe vrijeme" - odbijene, mogao bih u nedogled nabrajat'. Čak je jedan moj dragi prijatelj, koji je kasnije o meni pisao eseje, bio u žiriju kad sam poslao pjesmu „Pjevam da mi prođe vrijeme", i rekao: „Ako ta stvar prođe, ja napuštam žiri"...

Prvi festivalski nastup „Melosa" bio je na nekom studentskom takmičenju gdje je bila i kompozicija ,,AGG Blues" Jerka Rošina, našeg sjajnog dalmatinskog arhitekte, koji je napravio onaj „Kaktus" u Supetru, na Braču. Već januara 1962. „Melosi" su imali uspjeh na „Zagrebu 62" kad smo prašili „Negdje" sa mojim tekstom, pod pseudonimom Igor Krimov. Tad su mnoge moje drage kolege mene htjele večno ostaviti u položaju tekstopisca, kako bih drugima služio, da se slučajno autorski ne ispoljim.

* Otkud ideja za Igora Krimova?

U Zagreb sam stigao sa nekoliko svojih tek nagoveštenih interesa. Jer, dušo moja, ja sam još 1955. na natječaju časopisa „Polet" dobio nagradu za crtež i - kratku priču. A 1956. sam dobio nagradu za ciklus pjesama na natječaju „Vidika". Mislio sam biti „pravi" pjesnik, ne ovo k'o danas, pjesnik opće prakse, pjevač iz koristoljublja. Na mene se - kao pjesnika - u ono doba računalo: objavio sam 1957. pjesmu u „Književnim novinama", saradivao u „Poletu". Jednom mi je sjajni pjesnik Dubravko Horvatić rekao: „Tebe smo smatrali najvećim pjesnikom izvan Akademije". Jer, mene nisu poznavali, nisu znali gdje živim, nisam sjedio po književnim kavanama. I, onda sam mislio: ipak te tekstopisačke sitnice ne bih potpisivao punim imenom i prezimenom, ako ću biti pjesnik.

Odlazak Krimova, dolazak Dedića: Arsen i njegove note

Tako sam krenuo sa Igorom Krimovom da se zaštitim, da se zna da to radim tek da preživim. Kad sam počeo artikulirati svoj kantautorski izraz - i u tu leguru spajao muzičku i pjesničku orijentaciju - maknuo sam Krimova i ustoličio Dedića. Krenulo je to ljeta 1963, čim mi je, konačno, uspjelo da mi na jednom festivalu prime pjesmu. Ta moja prva festivalska kompozicija bila je na „Splitu 63": jedna zgodna bossa-nova, „Onaj dan", koju nikad nisam snimio na ploči.

Sebi sam onda rekao: „Sad sam to ja, ovo više ne radim da bih ostao živ, već je muzika moja sudbina". Godina 1964. bila je ključna u mojoj karijeri. Tad sam lansirao „Kuću pored mora", „Moderato Cantabile"... a onu pravu poeziju počeo sam zanemarivati; život me je drugačije vodio, ali se na mene, u stanovitim krugovima, još uvijek računalo.

U IDUĆEM NASTAVKU: ARSEN DEDIĆ O PRVOM SUSRETU SA GABI; O KOLEGAMA I FOLK MUZICI; UZ DOSAD NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE

Oceni 5