Arsen Dedić: Vrijeme kad sam cugao i živio kao Raspućin

*Povratak u šezdesete vraća i sećanja na „Pesmu leta", putujući festival, na kom si sezonama učestovao i gde su se, blago rečeno, dešavale zanimljive stvari.

Trebaš znati da ja o takmičenju, ni na tom, ni na drugom festivalu, nisam razmišljao. Da imam te potrebe, mogu, čak u polusnu napisati pjesmu, koja može dobiti nagradu. Mene neki dan moja sestra zove telefonom i kaže: „Daj, Aco, Aco, upali televizor, upravo pobjeđuješ!" I, gle, stvarno, dao sam prijatelju pjesmu za dječiji šlager, već zaboravio... Dakle, mene takmičenje nikad nije interesiralo. Jer, podsjetiću te, moj prvi solistički koncert bio je u Domu sindikata u Beogradu decembra 1965: ja imam 25 sezone solističkih koncerata iza sebe! Kidnuo sam iz te građanske parade, koja je često bila podmukla, zla, koja je oduzimala zrak, mišljenje, note...

Na „Pjesmi ljeta" je bilo ljepo: krenulo se druželjubivo, jugovićki pošteno. Bilo je tad zgodnih ljudi. Saša Pajić, recimo, iz „Politike ekspres" koji je napravio pravi „booking": po prvi put znaš broj sobe za cijelu turneju, broj telefona, sve! Putovale su sjajne cure. Tu sam imao jednu prijateljicu iz Beograda koju sam obožavao, ali neću je imenovati: bila je prelijepa i nju je moja mater najviše voljela - osim Gabi, naravno.

Bilo je na „Pjesmi ljeta" ljubavi, muljanja, pića. Pošto sam u to vrijeme dosta cugao i živio „kao Raspućin", onda bi kolona krenula s „Pjesmom ljeta" za Makarsku, a ja ostao u Kotoru gdje sam, ko zna kako, proveo noć. Izazivao sam dosta interesa žena i svega skupa, što me je dosta koštalo. Tad bi me moj mili, pokojni prijatelj Ilija Baćko Genić - koji je onda prestao piti, a ja sam bio cuger početnik - pokupio kolima, pa bi se, lagano, kupajući se usput, dokotrljali do Makarske gde sam na koncertu bio drugi. Srećom, zahvaljujući Gabi, prestao sam sa cugom bez koje se na „Pjesmi ljeta" nije moglo... Bilo je dobrih stvari, ali su se i prve zle namjere počele pojavljivati; već je 1968. zbog zakuvanih nacionalnih strasti postalo neprijatno.

*Duel Vice Vukov-Đorđe Marjanović izašao je iz muzičkih voda?

O Vici bih mogao dugo govoriti, jer smo zajedno odrasli u Šibeniku, išli u školu, znamo se godinama. Ja sam nakon te „Pjesme ljeta 68" Vici posvjedočio, što može potvrditi, da on stvarno Đorđu nije psovao majku srpsku - jer ja to nisam čuo. I ljudi koji su bili oko mene rekli su isto: mi to nismo čuli. Kako je to Vukovu bilo potrebno, ja sam išao svjedočiti. Ništa ja iz ustiju tog čovjeka, tada nisam čuo: uvijek je netko drugi prenosio, desilo se ovo, desilo se ono. Nešto se, siguran sam, kuvalo.

Jedino što znam da je Vice 1968. tražio - vizionarski - da ne nosi sve vrijeme na sebi bedž s naslovom „Pesma leta", već da se on mijenja u svakoj sredini, da u Sloveniji piše „Pesem poletja", u Hrvatskoj „Pjesma ljeta", u Makedoniji „Pesmata na leto". To je tražio. Tog se sjećam. To je podatak. Sve ostalo je stizalo iz druge mke...

Kad govorim o Vukovu kao zemljaku iz Šibenika, on je tipičan pjevač, velikog glasa. U to vrijeme takvi su interpreti bili perjanice naše estrade, i vjerujem da je njegova ambicija bila - ali sticajem okolnosti nije realizirana - da postane dobar operni pjevač.

Moj drugi Šibenčanin, Mišo Kovač, on ti je svesavezni ljubimac, sa jednostavnošću zvuka, tema, tip jugovićkog „macho" muškarca. Muziku koju izvodi - izvodi sa vjerovanjem, ubijeđenjem. Njega se iz Šibenika ne sjećam. Bio je nešto mlađi od mene i živio udaljenije, a Vice mi je, maltene, bio prvi susjed. Dapače, on i njegova porodica bili su vezani s mojom familijom, ne toliko sa mnom, jer je dvije godine bio stariji, pa se družio s mojim bratićem.

Al' se nekih stvari i danas sjećam. Kod njega sam tipkao svoje prve pjesme, jer je on imao pisaću mašinu, a ja ne; podučio me je igrati šah... U Šibeniku se tad počeo formirati taj krug „noćnih šetača", iz redova „mlade inteligencije": Vice, ja, pisac Ivo Brešan, Ante Peterlić...

Euforično žensko slušateljstvo

*Na „Pesmi leta" probijena je barijera velikih, euforičnih koncerata na stadionima i halama. Histerije i opštenarodnog veselja nije falilo.

Ja jesam ovako komornog oprijedeljenja, al' se ne smije zaboraviti kakvu sam enormnu publiku imao. Kad smo s „Pjesmom ljeta" došli u Rijeku, čekale su me hiljade cura! Bio sam prebačen u brodsku ambulantu, jer su me one derale, trgale košulju, bio sam izgreban i oštećen. Recimo, na istoj toj „Pjesmi ljeta", jedna cura na Salati popela se na scenu i počela mi gristi - prst! I nakon toga se bacila s pozornice u publiku, i da je nisu uhvatili, svašta bi joj se dogodilo.

Dakle, imao sam ja tih situacija, velikih prilika i neprilika, baš zbog euforičnog ženskog slušateljstva, pa mi je jednom Fadil Hadžić rekao, da mu se čini nevjerojatnim da sam iz svega toga izvukao živu glavu. Ta naklonost ispod žita, kao pokret otpora, i danas traje kod stanovitih slojeva...

Volim ja tu „Pjesmu ljeta"! Čuj, to su bili prvi mega-projekti na estradi, trebalo se za tako nešto usuditi. Vozili smo kolonom „fordova", išlo se i družilo, prijateljovalo, bilo je ljubavi, svega. Pamtim da bi pobjednik tekućeg koncerta išao ispred kolone, u „mustangu"; pamtim da su prijemi po gradovima bih fantastični, čitavo stanovništvo bilo je na ulicama; pamtim da je sve bilo jako, jako naporno, jer se mnogo putovalo, sve vrijeme smo bili na kotačima. Ali, onda je bilo danas tako odioznog jugoslavenstva, koje je bilo čisto, normalno, gdje niko nikoga s tim nije opterećivao.

Sjećam se prijema na Bledu koji je organizirao „ford", prijema u Zrenjaninu, koncerta u Prištini. Na „Pjesmi ljeta" učestvovao sam 1967. i 1968. kad je bila i Gabi, ali je ona bila još jednom, kasnije, kad je pjevala vlastitu kompoziciju! Naime, u životu se dvaput pojavila kao autor: za pjesmu „Bit će još takvih dana", ja sam joj pisao tekst, a druga se zvala „Još nije kasno"... Gabi i ja smo ljepotica i zver: ona je mene poljupcem iz tog nakaznog pačeta pretvorila u muškarca srednjih godina koji normalno izgleda!

* Tvoj „imidž" na početku karijere bio je antipod festivalskoj raskoši. Mršav, suvonjav, večito loše obučen...

Pazi, trebalo je imati hrabrosti pa se tako pojaviti. Svi su bih lijepi, s leptir-mašnama, velikim glasovima! Ja se nisam znao obući. Oblačio sam se kod „Varteksa", izgledao sam kao pravi, a ne hinjeni panker. Ali, uz sve to, uz sva neshvaćanja, ja sam skupio toliko nagrada i naklonosti da to izgleda nevjerojatno.

Recimo, na Splitskom festivalu, na kojem me nema dvadeset godina, još uvijek sam među četvoricom koji su dobili najviše nagrada. Pa koliko nagrada na Krapini, u Opatiji, u Beogradu. Tipično je da sam na „Opatiji 66" sa pjesmom „Ni ti, ni ja" bio četvrti, sa „Tamarom" treći, sa melodijom ,,U ime ljubavi" drugi - ali je prvi uvijek bio netko drugi, najčešće Gabi ili Vice. Na „Zagrebu 66" opet sam imao nekoliko pjesama. „Sandra" je zauzela četvrto mjesto, „Najljepši je Zagreb grad" treće, a pjesma „Znat ćeš" (koju smo radili ja i Metikoš) bila je druga. U Splitu 1964. „Kuća pored mora" bila je druga, tipično!...

Ali, odmah sam ironizirao taj takmičarski duh. Jer pazi, moja pjesma „Sve što znaš o meni", kojom otvaram koncerte, ušla je u finale festivala milošću novinara. S druge strane, pamtim Beograd gdje mi je uvijek bilo prekrasno. U Domu sindikata sam prvi put pjevao s „Melosima" 1962. godine, prvi put vidio predivnu plesačicu Lidiju Pilipenko.

Ključna stvar za moju relaciju s Beogradom bilo je „Beogradsko proleće" 1963. godine. Tu sam pjevao pjesmu mog prijatelja, mogu reć' brata, Radoslava Graića „Prolećni cvet" u aranžmanu pokojnog Ferda Pomikala. Nakon toga su me, k'o danas se sjećam, 2. maja pozvali da nešto pjevam; čuo me je Dragan Toković i menadžeru čika Mići - koji je jedini u to doba dovodio pjevače - rekao: „Mićo, ovo dete da mi što pre dovedeš ovde".

I tako je počela moja veza s Beogradom. Kao pokrovitelj mog prvog solističkog koncerta ponudile su se „Večernje novosti", koje su mi štampale katalog; gradila se scenografija po nacrtima Zlatka Boudeka, čuvenog autora crtanog filma; Zvonimir Golob stajao je na sceni sa izložbom erotskih fotografija; Golobove stihove govorio je Jovan Milićević. Noć uoči tog koncerta nisam prespavao: cijelu noć probdio sam kraj prozora, gledajući iz hotela „Moskva" na Balkansku ulicu. Na koncert mi je došao Đorđe Marjanović, tad najveći maher solističkih koncerata...

Politika i civilizacija

* Ti i Đorđe ste se upoznali na festivalu u Opatiji?

...Kad je on pjevao melodiju „Prodavač novina" za koju sam pisao tekst, a muziku Mario Bogliuni. U stvari, uoči Opatije, došao je u Zagreb gdje sam mu se našao pri ruci, jer su tad takva vremena bila: družili smo se, imali vremena jedni za druge.

Sjećam se, išli smo u „Lovački rog" na večeru, a kad sam dolazio u Beograd, posjećivao sam Đorđa i Zlatu koju su stanovali na Terazijama. Pamtim da mi je Radoslav Graić, od nagrade za pjesmu „Prolećni cvet" poslao 10.000 dinara da mi se nađe, mada je on bio autor i dobitnik svote od 25.000 dinara. Tako je to bilo...

Graić mi je davao i garsonjeru na korišćenje, izgledalo je u ono doba da je sve naše i da sve dijelimo. Tipika vremena bila je druženje, povjerenje, zajedno jesti, putovati, pomagati, dati dio garderobe.

Non-stop se sjedilo kod nekog. Kod Ivice Krajača, na Jurevskoj 20, gdje sam prvi put upoznao Sergia Endriga, januara 1965. Gino Paoli, koji je uvijek bio moj idol, iz te Felinijevsko-mediteransko-De Sikine otuđenosti, postao je moj prijatelj, moj kum. Onda se sjedilo kod Nikice Kalogjere: stalni gosti bili su mu Pero Gotovac, Ivica Krajač, ja, Milan Lentić, Nikica i Stipica Kalogjera, Gabi, Irena Vrkljan, Pero Zlatar, Zvonimir Golob, Zvonko Špišić, Hrvoje Hegedušić.

*O politici, onda, niste previše razmišljali?

Uopće ne. To su bile najsretnije godine, sjaj šezdesetih, kad smo se suočavali sa euforijama: Gagarinom, mjesecom, euforijom nekog nacionalnog napretka. Bilo je neke nehinjene međunacionalne ljubavi, makar tolerancije, poštovanja, da bi se to 1968. i 1969. prekinulo, i zloduh šovinizma po prvi puta ušao na estradu. Ne govorim kao parader: idemo svi u zagrljaj! Ne.

Neka živi svako svoj identitet; ali u civiliziranom skupu. Na žalost, sad je sve osumnjičeno, ne može jedna pjesma proći, a da ne bude odmjerena sa pet aršina, nacionalnih, vjerskih, političkih.

* Kriza nam je dugogodišnji saputnik...

 Stanje nije dobro. Opća je nabrušenost, koja se onda reflektira i na nacionalnom planu. I ne vidim nikakav izlaz osim - rada. Ali, rad treba osigurati, i to vrijedan rad. Kad se stane na temelje zdravog i dobro plaćenog rada, situacija će se sasvim izmjeniti. Stvar nije samo na onima koji se problemom bave teoretski i stručno, već najviše na onima koji - rade. Ne možemo sve prebaciti na leđa sistema. Znaš li koliko neradništva traje među nama? Koliko je tek bilo rasipništva!

* Ekonomski problemi rađaju nacionalne...

Jedno proizvodi drugo, jer kad čovjek oskudjeva onda je najlakše reći - kriv ti je za to netko drugi: Hrvatu - Srbin, ili Srbinu - Hrvat... Ja ti o tome ne volim puno razgovarati, jer je došlo do strahovite banalizacije takvih razgovora.

Osobno, ne vjerujem nimalo nacionalnim vikačima i ljudima koji se pretjerano nacionalno deklariraju gdje stignu, od šlagerskih intervjua - kakav je naš - do stručnih rasprava. Uvijek me onaj, koji ima potrebu za eksponiranjem nacionalnog izaziva, nagoni da u to sumnjam: nešto mi smrdi iza toga.

Iza toga je jedno prikriveno, zatrpano govno koje on velikom deklarativnošću prikriva! To je ista stvar kao kad žena stane nasred ulice i vikne: „Nisam kurva!". Ma, ko te pita? Uopće, inflacija razgovora o nacionalnom taj problem samo zamućuje. Nikad me neće smetati časno, artikulirano demonstriranje nacionalnog. Dapače! Ta različitost me može samo privlačiti! Uživam upoznati literaturu Cme Gore i njeno slikarstvo; uživam u šarmu slovenačke radinosti i muzike...

Pjesnik Dušan Matić jednom je rekao: „Svako izjašnjavanje nacionalnog osećaja trebalo bi biti isto tako tanano i delikatno kao izražavanje ljubavi". Prema tome, nacionalno nije stvar koja se razbacuje po ulici, koja se deklarira od kavane do kavane!

U IDUĆEM, FINALNOM NASTAVKU: ARSEN DEDIĆ O GOSTOVANJIMA KOD TITA I JOVANKE, O PUTOVANJU “GALEBOM”, UZ DOSAD NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE