Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (46)
Gnovak 01 S

Photo: Lična arhiva/P.L.

Arsen o Gabi: Ona je satkana sva od blagosti i oprosta

Među pivskim gajbicama: Arsen Dedić i Petar Luković u Domu sindikata 1988. godine* Ljudi nisu odustajali od ideje da te pretvore u čistokrvnog pesnika?

Književnik Antun Šoljan, tadašnji urednik „Književnika", u dva maha je doslovno slao ljude mojoj kući da me se nađe kako bih im dao svoje pjesničke cikluse. U krugu vrlo obrazovanih ljudi u Zagrebu, u kom su bili Miljenko Stančić, Irena Vrkljan, Zvonimir Golob, Zora Korać - figurirao sam kao pjesnik. Jedna od ključnih stvari desila mi se 1958. kad sam u časopisu „Prisutnosti" objavio ciklus pjesama pod nazivom „Čuda".

List je doživio stanovite političke neugodnosti, jer se na okupu našlo više „problematičnih" članaka koje su pisali Vlado Gotovac, Vinko Gladić, pa moje pjesme... Iz svega je ispalo veliko veselje. U tom prvom valu sam bio napadnut kao i ostali, od jednog mog dragog prijatelja, kojeg neću imenovati jer je pokojni. Sve to nije bilo beznačajno, jer sam nakon toga bio u prilično neugodnoj situaciji, što me je od poezije i odmaklo.

Tek krajem šezdesetih, družeći se sa krugom književnika i pjesnika, bio sam nagovaran da nešto objavim. Spojio sam poetske krpice i iverje, objavio knjigu „Brod u boci" koja je prodata u preko 80.000 primeraka, što je za književne prilike više no impresivna cifra. Taj moj pjesnički put bio je poseban, kao što je sve što sam radio bilo - posebno.

Za novu zbirku, „Hotel Balkan", dobio sam neizmjeran broj odličnih kritika, sem jedne u kojoj se otprilike kaže da ja „insistiram da budem pjesnik". Međutim, ja insistiram da ne budem pjesnik - već ono što su Brel ili Aznavur. Nedavno sam se, da bih mogao biti takav i toliki pjesnik, a ne drugačiji i druge veličine ispisao iz Društva književnika. Ponovo sam slobodan. 

* Muzička sudbina kasnih pedesetih i ranih šezdesetih neminovno je bila okrenuta festivalima. Kako su se prema mladom Dediću ophodile starije kolege (Robić, Jakšić)? Gde su sortirana sećanja na Gabi Novak?

Sa Robićem nikad nisam imao neke preprisne odnose; konačno, on je bio dosta stariji, iz drugačijeg žarna. Uvijek je bio odmeren, ljubazan prema kolegama. Ali, već i tada je bilo ljudi sa kojima sam se odmah za cio život spojio. Evo, recimo, Dule Jakšić. Kao brat. Od najstarijih - Mario Kinel. Zatim, Dragan Stojnić, Majda Sepe, Marijana Deržaj, i, naravno, čitavo vrijeme Gabi...

Shvatio sam da je volim jednog dana dok smo bili u Poljskoj. Sjećam se čak i neugodnog povoda za putovanje. Išli smo autobusom za Aušvic i to što sam tamo vidio - nešto je najstrašnije sa čime sam se u životu suočio.

Arsen Dedić o ljubavi prema koleginici: 'Gabi nikad nije sumnjala. Ona je znala, jer žene znaju'

Te 1965. godine, sjedio sam u autobusu iza Gabi, i gledajući njen potiljak i tu plavu kosu - shvatio da je volim. Naša veza praktično kreće od 1970. kad mi je postalo jasno da mi Gabi nije samo dobar kolega i čovjek koji me je od prvog dana podržavao. Ona nikad nije sumnjala. Ona je znala, jer žene znaju. Pamtim da sam Gabi upoznao 1958, u zgradi Televizije, u Šubićevoj 20, kad se o meni već šuškalo kao „jednom od boljih tekst-autora". Bila je u društvu sa svojim tadašnjim suprugom Stipicom Kalogjerom (koji mi je većim dijelom u karijeri bio aranžer), i tražili su od mene da im prevedem jednog Gershwina.

Pjesma „Netko bdije nadamnom" bila je moja prva saradnja sa Gabi: moj prvi tekst za nju, prvi prijevod, prvi Gershwin. Od tada smo bili dobri kolege, dobri prijatelji. Zatim, simpatije, vremenom zaljubljenici, ljubavnici, roditelji i - bračni drugovi.

Gabiki i meni - to je bilo suđeno

Glavna tema SFRJ: O Gabi i Arsenu izvještava 'Studio'* Interesovanje za vezu Arsen-Gabi bilo je takvo da je i TV dnevnik 25. januara 1971. saopštio gledaocima da ćete se „venčati u Herceg-Novom, za vreme velikog praznika mimoze". Morao si da demantuješ ovakav izveštaj, ali zanimanje za vaš „love story" nije popuštalo.

Čuvam doma novine u kojima se nalazi vijest da je Gabi - rodila. Bolnica je takvu obavijest morala dati, takav je interes bio. Jer, znaš šta: Gabi je jedna čudnovata osoba, žena koju ne mrze žene. Delikatna i lijepa. I hrabra. Jer, ja sam Gabiki treći muž. Ja joj u šali kažem da se udavala kao ona Kristl iz „Dinastije"... Imala je ona hrabar život. Gabi je blaga, nježna, strpljiva, duhovita: u njoj nema mržnje, ona je satkana sva od blagosti i oprosta. Jedino ako je ugroženo njeno biološko biće, spremna je da uđe u rat koji će, svojim tihim načinom, pre dovesti do kraja nego ja. Jer, ja ti sagorim u indentificiranju problema, više nego u rešavanju...

Sve što nam se dešavalo bilo je tih sedamdesetih godina neugodno. Neke kolege se još nisu snašle oko te veze, još su pod šokom. Jer, bilo je to u sred srijede jedne estrade, koja se sastojala od lažnog osmijeha, od Judinskih poljubaca. Čak mi je i Džimi Stanić, koji je hladan i odmjeren, rekao: „Čuj, Pero, kak' se usudiš?". Ali, Gabiki i meni - to je bilo suđeno. U jednom času se Gabi razvela; ja sam već bio razveden; bili smo prijatelji; u onom autobusu sam pojmio da je volim - i logično je bilo da postanemo bračni drugovi. U svom životu Gabi je, iznad svega, željela imati dijete. I kad smo ga prvi put trebali imati, u tragičnim okolnostima smo ga izgubili: jer je, dok je Gabi bila u ozbiljnoj trudnoći, neki anonimni manijak telefonirao noću i rekao joj, da sam izgorio u autu, pored Rovinja.

Arsen o braku sa Gabi: 'Sve smo mi to prošli! Sve!'

Cijelu noć Gabi je uz pomoć naših prijatelja Zvonimira Goloba i Mire Wolf zvala sve policijske stanice - i budući da me nisu našli, jer sam bio kod prijatelja u Rovinju, u kući bez telefona... dogodilo se da je izgubila dijete u petom mjesecu trudnoće. Sve smo mi to prošli! Sve!

*Nikad nisi bio sklon mentalitetu estrade?

To je istina. U tom ortodoksnom miljeu estrade našao sam se slučajno. Uvijek sam bio samostalni strijelac koji je sam strijeljao i na koga je odstrel bio dozvoljen. Pojavio sam se u jednom vremenu kome uopće nisam bio sličan. Zapravo, uvijek sam malo asinhron, i ovom vremenu, također. Na moju sreću, radim sa profesorom Mihaljincem, sami smo, ali zato postoje moji mili prijatelji koje mi je drago sresti: Duška Jakšića, Krstu Petrovića, Boru Đorđevića i njegovu djecu (k'o da su moja!), Kemu, Davora Popovića. Ja sam održao svoj krug. Ali, moja me je priroda uvijek vodila na klasu, na žene-klase, na prijatelje-klase, na profesionalce-klase. A od mene su se, kao bilijarske kugle, odbijali oni koji su napravljeni od lošijeg materijala.

* Takvi su i formirali estradu osamdesetih godina?

Decenijsko prijateljstvo: Arsen Dedić i Kemal Monteno u Beogradu

Mislim da je danas brutalnije, mnogo teže. Osim toga, nešto se bitno desilo: ušao je novac u igru. Sredinom šezdesetih, kad u nas još to nije bilo izgovoreno, prvi put sam u Italiji čuo izraze „prodaje" ili „ne prodaje". To je kod njih postajalo vrijednosno pravilo, a kod nas je vladao goli entuzijazam.

Gabi i ja smo, ranih šezdesetih godina, bili u jednom selu u Slavoniji gdje smo imali koncert. U sobi u kojoj smo se presvlačili često su se drmala vrata: mi smo, naravno, zaluđeni, mladi, vjerovali da su to štovatelji koji guraju vrata, pa smo dovikivali „čekajte, čekajte" dok ne nađemo fotografije. Onda smo otvorili vrata, a iza njih su bile - svinje! Bila je livada i te su svinje rovale na naša vrata!

Putovali smo fićom na koncerte: Arsen Dedić, ranih šezdesetihPutovali smo crvenim „vatrogasnim" fićom Marka Novosela, imali samo potrebu da radimo, znajući da je to naša priroda. Međutim, kako je novac ušao u igru, počeo je stvarati izmišljene osobe.

Sigurno, da se ti i ja dogovorimo, od zgodne, atraktivne i nešto darovite cure koju nađemo na ulici - za tri mjeseca ćemo producirati zvijezdu. Ali, ti preko noći ne možeš proizvjesti Miljenka Prohasku! A ti slučajnici koji su ušli u posao, oni su stvorili pravu mržnju. Jer su znali da su tu trenutno, i u njima nije postojao nikakav vrijednosni sustav: oni su sve to rušili.

*Došlo se do teorije da je tiraž jedino merilo kvaliteta ?

Silno griješe oni koji prodaju 100.000 ploča i misle da je cijeli svijet njihov. Ma ti si prodao svega 100.000 ploča za isto toliko sebi sličnih ljudi u narodu od 22 miliona.

Takvi vole rečenice „iza mene je narod", „iza mene je radnička klasa", iza mene je, ne znam ko, maltene oružane snage. Ma, ne! Iza tebe je 100.000 ljudi koji to prate. U tom času je iza mene možda 20.000 ljudi. To je jedina razlika...

Jer, kad neko proda par stotina hiljada smeća, taj zbog toga misli da ima pravo na sve ostalo. Na glavnu medijsku pojavu, na televiziju, na šou-program, na glavne intervjue, na stanovitu emocionalnu vlast u narodu.

Ne, to je krivo! Treba ga spriječiti u tome! Kad taj kaže da je prodao 200.000 ploča a nema ga na televiziji, treba mu reći da je prodao krivi proizvod. Toliko bi se isto porno časopisa prodalo. Proda se više kupusa, ali prodavač kupusa ne traži pravo na šou jedanput mjesečno!

Estrada iz puškarnice

* Dižeš glas protiv isključivosti?

U beogradskom Domu sindikata 1971. godine: Dado Topić u društvu Arsena Dedića

Nikad nemam potrebu da nekog povrijedim. Dapače, nastojim na sve načine to izbeći, dok me se do toga ne dovede. U jednom razgovoru sa Fransoaz Sagan, Sartr je rekao: „Intelektualci su u suštini ljubazni ljudi. Znao sam samo jednog koji je bio veliki intelektualac, a bio je neljubazan. Bio je peder!". Ne vrijeđam ljude tog oprijedeljenja, može se biti peder u duhovnom sustavu! Ništa mene ne tjera na tu neljubaznost, ali eto, gdje dižem glas, jer sam uvijek za onu Volterovu „branim pravo na vašu glupost". Prije masu godina napisao sam da ljudi imaju prava na svoj loš ukus. Nisam ni naivan, ni toliko nekulturan da bih vjerovao da je ono što radim jedino pravo i da je narod dužan samo to da sluša. Ne! Ali, onaj ko je sklon da sluša Arsenove pjesme - to mu se pravo ne može oduzeti!

Vječito na putu: Arsen DedićOnaj ko je sklon da služa Boru Spužića, to mu se pravo ne može oduzeti! Uzgred, Boru poznajem, družili smo se i njega vrlo cijenim. Volim Tozovca, izvanredan pjevač je Cune, volio sam pravu sevdalinku kad je pjeva Zaim ili Safet. Bio sam fasciniran kad sam na jednoj turneji slušao Vasiliju Radojčić koja mi je otkrila svijet vranjanskih pjesama. Najdraža dva folklora su mi makedonski i međumurski, i folklor kao takav volim. Ali, skočim kad bilo koji žanr - naročito ako je sumnjive ili nikakve vrijednosti - hoće postati zakon.

* Muziku nisi naučio da prodaješ?

Ma kakvi! Ne mogu na takav način misliti. Najteža mi je muka kad sjednem za klavir i kad moram raditi pjesmu za Gabi, Čolića ili klapu i kad se očekuje da to bude roba koja se prodaje. Točno znam puteve i šifre hita, krenem, al' kad osjetim tipke pod rukama - odem vlastitim putem. Zato pisanje svojih pjesama ostavljam za svoju propast, neću drugog s tim da opterećujem. Sebe ne mogu da zamislim kao prodavača, čak mi je neprijatno reći cijenu za koncert...

* Novac i zavist osvedočeni su prijatelji?

Nikad me u ovoj profesiji nije mučila zavist, niti sam ikad imao sukobe s najboljim muzičarima. Nije me mučilo što nešto dobro postoji, i ne znam otkud ta zla krv, to vječito mjerenje vlastitog uspjeha u ogledalu tuđeg neuspjeha. U svijetu, na koncertu velike zvijezde, u prvom su redu svi njegovi prijatelji, kolege. Kod nas te klime nema. Svatko živi u svojoj puškarnici i sa strahom broji svoje i tuđe ploče. On tuđi rad prati u nadi da bi taj omanuo, kako bi to njegovu muku umanjilo. Ako je tuđa nesreća veća - misli on - moja će biti manja. Ma, ne prati se umjetnost zbog toga!

* Tu, između života i umetnosti, narodna muzika sačekala je svoj trenutak?

Koncert na otvorenom: Arsen Dedić sedamdesetih godina

Ja nisam protiv toga! Svojevremeno sam govorio, a iza toga stojim i sad: da je više, šlagerski, naravno, izražene istine probijalo iz njihovih djela, nego iz djela drugih u to vrijeme. Oni su to na jedan dosta drastičan način obavljali, ali se nekakva novosocijalna stvarnost iz toga ispilila. Ti koji pišu narodnjačke tekstove - nisu za ismijavanje! To su lukavi dečki. Oni točno šiberom programiraju na šta još nije zatrzala narodna duša, na koju još žicu njegove unutrašnje tambure nismo trzali. Računa se na sve: na alkohol, na promiskuitet, na ostavljenu djecu, razorene brakove, na fenomen gastarbajtera... Kad se formirala jedna visoka, elitna kultura, koja, recimo, ima Zagrebački bijenale ili visoko razvijeni artizam - ostao je jedan ogroman ponor: obraćanje najširem puku. Tu su narodnjaci s pravom uletjeli i zadovoljili te potrebe.

* Pojava folk-zvezda sasvim je logičan proizvod takvih odnosa ?

TV nastup: Arsen Dedić, Bata Živojinović i Milena DravićNaravno! Došlo je do nevjerojatnih socijalnih promena: grad je dobio seoska obilježja, selo gradska. Selo se upinje da bude velegrad, a velegrad čezne za svojim djetinjstvom. To je kao tajna uspjeha naivnog slikarstva. Naivci su počeli nicati kao gljive posle kiše, bilo ih je bezbroj, baš kao u narodnjačkoj glazbi. A narod, naivan, široko otvorene duše i široko otvorenih vrata i prozora primao je onoga ko mu je najdrskije uskakao u kuću.

Ali, kad se narod najeo tog melema, na poprištu su ostali samo veliki slikari: Generalić, Rabuzin, Lacković, Feješ... To će se, bez sumnje, desiti u narodnoj muzici. Slušao sam, recimo, na jednoj turneji Miroslava Ilića: u njegovom glasu postoji nešto što je apsolutne vrijednosti. Ja to kažem „pjevač sa zlatnom podlogom". Ima nekog zasjenjenja, neke elegancije u Iliću koja ga izdvaja od dnevnog bofla... Brena je jedan veliki erotski plakat, a budući da za mene pjevačica mora imati i to erotsko značenje - Brena ga, bogme, ima! Ne pjeva loše, i u tom ponuđenom paketu, ona figurira kao jedna nedvojbena osoba. Brena nije samo jedinka, već ono što ona simbolizira: jedno vrijeme i nacionalnu potrebu.

* Balkanska strast rušenja idola na estradi ima dugu tradiciju...

Mi nemamo nikad te sreće u gradnji idola, koliko u njihovom razaranju. Nikad nam sreća stvaranja nije ravna sreći razgrađivanja. Mi nemamo tu toleranciju, mi nikad ne bismo održali jednog Sinatru ili Bekoa. A porijeklo toga leži u samom sistemu. Čim se kod nas formirala revijalna štampa, morale su pasti prve žrtve: oni koji su bili popularniji i imali više novca nego običan čovjek. Trebalo ih je odmah obdariti! Jer, ako neko ima malu platu, veliku porodicu, jedva spaja kraj s krajem, najlakše je u tom čovjeku sabrati mržnju pa mu reći „ovaj je imao milijardu za Novu godinu"...

Kad su neke kataklizme, ekonomske, političke, onda je najbolje ubacivati taj narod i na njega sve prebaciti, kao križ na Krista, neka on pronese taj križ kroz tu situaciju. Onda je bolje da imamo pozitivnih vrijednosti, kao što su „Cibona", uspjeh „Zvijezde", nego da nam se serviraju negativni impulsi. Rušenje Brene će mnogima, vjerovatno, pomoći da zaborave na svoj životni neuspjeh! Ili na situaciju kad ti preko televizije daju obaveštenje da je benzin poskupio trideset, šećer pedeset ili kruh sto odsto! Mi pored toga kao ovce prolazimo, nitko više ništa ne govori, to više nije ni stvar koja se čak i porodično komentira. A reći ću vam: mi smo već anestezirani, mi više ne reagiramo, što svakako nije dobar znak...

Arsen Dedić: Mi nemamo nikad te sreće u gradnji idola, koliko u njihovom razaranju

I kad čujete da je benzin poskupio i da ljudi i dalje pune rezervoare, nemojte se varati: ne pune svi, ne voze svi, ne jedu dobro svi ljudi. U tom informiranju javnosti postoji mnogo nasilništva i laži. Vjerojatno postoji jedan vrh, možda samo par rokera koji ima novce: Bregović, recimo, ili kod zabavnjaka Neda Ukraden. Ali, to je jedan uzak krug! Najveći dio nema tog novca, a da ne govorim o drugim područjima kulture, da ne pominjem teatar. U Sarajevu smo Rade Šerbedžija, Kemal Monteno, neko društvo i ja otišli na većeru i tad je Rade, prvi glumac ove zemlje, rekao: Ja ću mirno jesti i piti, jer ja nemam niti jednog dinara u džepu!"

U IDUĆEM NASTAVKU: ARSEN DEDIĆ O "PJESMI LJETA", VICI VUKOVU, ĐORĐU MARJANOVIĆU, FESTIVALIMA ZABAVNE MUZIKE... UZ DOSAD NEOBJAVLJENE FOTOGRAFIJE!

 

Oceni 5