Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (48)
Assse 07 S

Srdačan pozdrav: Susret Arsena Dedića sa Josipom Brozom Titom 1974. godine

Photo: Muzej Istorije Jugoslavije/ XXZ

Arsen o Titu: Imao je dostojanstva, stila i lijepe gospodske pažnje

Na Splitskom festivalu: Arsen Dedić* „Tanano" i „delikatno" izražavanje nacionalnog baš ne leži ovdašnjim temperamentima.

Nije se bratstvo i jedinstvo moglo stvarati s time da se sve pokrivalo jednom parolom. Parola ne može biti misao vodilja: možda zvuči malo svetogrdo, ali se na tome nije trebalo insistirati. Sami bismo do toga došli! Trebalo je isticati svačije različnosti i davati im časno mjesto, što bi dovelo do normalnog suglasja i sudbinske povezanosti koja nije slučajna u prošlosti.

Jedino bi to jedinstvo različitosti svakom davalo častan položaj i osećaj neugroženosti, a masu puta ta parola - data iz najboljih namjera - nije funkcionirala. Ona probleme nije rešavala, nego ih je prikrivala. Jer, mi smo došli do totalnih ludorija kad jedna mlada spisateljica kaže: „Razlika između srpskog i hrvatskog jezika je kao između hrvatskog i kineskog". Trebali bismo joj dati tu različitost, da to i jesu dva jezika, nakon čega bi brzo došla do zaključka o sličnosti.

* Kao čovek koji je od kraja pedesetih, do danas, u stalnom kontaktu s publikom, veruješ li da narod razmišlja na lokalno-nacionalni način ?

Narod ne misli o tome, ako ga se ne uputi na to. Na to ga najčešće upućuje frustrirani poluinteligent, koji na tom terenu traži puteve svoje afirmacije. Tu počinju trovanja i tako nasilno podsećaju ljude na nešto što nije u njihovoj prirodi. S druge strane, pogledaj koje je bratstvo stvoreno među rokerima, akcije „Pozdrav Zagreba Beogradu" i obratno. Imena Miroslava Ilića i Bore Dorđevića su u Zagrebu garancija za najbolje posjećeni koncert. Isto tako, koncerti zagrebačkih umjetnika u Beogradu: Tereze, Miše Kovača. Dakle, narodu nacionalizam nije imanentan. Nikako.

Šibenska noć u hotelu 'Intercontinental' u Zagrebu 1986: Mišo Kovač, Arsen Dedić i Petar Luković

* Rođen si u Šibeniku, već decenijama živiš u Zagrebu. Kako to dvojstvo nosiš u sebi?

Šibenik je mjesto koje mi je sve odredilo, ali, moram reći da je Zagreb mjesto mog kulturnog rođenja. Mala sredina, kao što je ta moja Dalmacija, sa svojim uticajem, tradicijom, u nama stvori onu rudaču, onaj uran iz koga se dalje isijava ta energija. A tu energiju jedna velika sredina, kao što je Zagreb, usmjerava i oblikuje. U toj ljubavi, dakle, ne mogu dijeliti Zagreb od Šibenika. Osjećam u sebi to dvojstvo. Ali, isto tako prezirem kad me oni koji žive dvadeset, trideset ili više godina u Zagrebu sretnu i pitaju: „Kad ćemo doli?". Pa, doli ćemo, normalno, al' ne mogu ovo poreći kao svoju kuću. Ljudi su ovako rekli; otamo si otkud si rođen, dakle, ja bi trebalo da sam Dalmatinac. Neki kažu: otamo si otkud ti je žena, ja bih - znači - trebao biti Nijemac, jer mi je Gabi Berlinčanka, a to očito nisam. A ima ona treća: otamo si odakle su ti djeca, jer je to naša krajnja životna odluka. Moja su djeca odavde, i Sandra i Matija.

U rodnom Šibeniku: Arsen Dedić 1966. godine

Dakle, ja ne mogu reći da nisam dobrim dijelom svog srca i svoje emocionalne obaveze Zagrepčanin. A isto tako mogu reći da sam bezbroj puta bio srećan na radu u Beogradu i tamo stvorio neizmjerne prijatelje, doživotne. Isto tako u Ljubljani, isto tako u Sarajevu. Pa ne mogu ja dijeliti Kemala Montena i Mome Kapora!

Dragi gost: Arsen Dedić sa Jovankom Broz i drugom Titom 1968. godine* Svojevremeno je od Kaporovog putovanja po Americi napravljen vešt politički slučaj. Gužva se smirila, ali gorak ukus cele afere nije zaboravljen.

Govoreći o Momi, ne znam da li su nekome mali podaci, da je Momo veliki zaljubljenik Zagreba, da je njegov glavni izdavač u Zagrebu, da Momini prijatelji, kao Crnković, Igor Mandić, Mario Fanelli, Džamonja, ja, živimo ovdje. Iz razgovora s njim, nikad, ni zadnjom primisli, nisam osjetio atak na hrvatsko! Nikakav oblik deklarativnog ili podsvjesnog ili asocijativnog četništva u razgovoru s njim nisam ni namirisao! Mislim da je Momo žrtva svoje ljudske i spisateljske ljubopitljivosti, koja ga stavlja u različite okolnosti, a vremena su takva da mi svi moramo - gaziti po jajima. Osobito ljudi iz istaknutih profesija. I ja odem na koncert gdje se iz svoje estradne ljubaznosti fotografiram sa onim ko to hoće. Ja kad ovo sve govorim, govorim jer znam Momu kao čovjeka. Stavio bih ruku u vatru za njega... Znate kako je, rekao je jedan moj prijatelj, ne možemo mi koji putujemo i radimo na javnim mjestima imati pune džepove potjernica i svakog ko je prema nama ljubazan ići provjeriti slikom!

*Misliš li da je scenario „slučaja Kapor" upotrebljiv i na estradi?

Naravno. Na jednom koncertu sam pjevao i sve je prošlo u najboljem redu. Sišao sam sa scene, pozdravio se sa publikom, krenuo prema vani i tada su mi rekli da ima jedan mladi gitarista koji bi želio svirati na mojoj gitari. Rekao sam „da", neću spriječiti mladog čovjeka da svira na mom instrumentu. On je nakon toga počeo pjevati neke mutne pjesme, koje bi se mogle sa svih strana objasniti.

Samo za druga Tita i društvo: Arsen Dedić s mikrofonom, 1967. godine

Da li ja za to mogu odgovarati? Ko će odgovarati? Moja gitara? Prema tome, tu se mora dobro procijeniti, ne može se tako lako optuživati. Mi često dolazimo u takve neprijatnosti, neki su zbog toga stradali, ali ih je mnogo, ne treba tajiti, koji koketiraju. Oni se otmeno zovu kripto-nacionalisti koji flertuju s šovinističkim elementima, ali čim malo šušne eto ih medu prvima na državnoj kopanji, smjerni i diskretni. A netko tko drži časno svoje uvjerenje, koji se ne dodvorava, njega na toj kopanji nema. Smatram da nije moje da se non-stop dodvoravam svojoj domovini: ima i moja domovina obaveza prema meni. Neka me njeguje, neka me malo voli, neka me čuva!

Koncert na 'Galebu' 1964. godine: Arsen Dedić u mornarskoj uniformi

*Posebna čast bili su susreti sa Titom?

Imao sam divnih trenutaka... Čuj, ono što je bilo bitno: Tito je umjetnika volio, poštivao, imao je blagost osobe koja zna da voli i da uvažava. Sjećam se kad sam bio vojnik i kad me je - što bi Šibenčani rekli - poslalo da pjevam Titu na „Galebu" dok je oktobra 1964. putovao u Kairo. Pjevao sam mu, ovako, kao što sad sjedim s tobom, na istom razmaku. Bili su tu Tito, Crnobrnja, Vlada Popović, iznad svega ljubljeni, pokojni admiral Ivo Purišić koji je bio ujak divnog, također pokojnog kompozitora Đekija Srbljenovića. Pjevao sam u maloj prostoriji koju su zvali „pušiona", čak i 20-30 stvari na veće, i s Titom razgovarao o muzici.

Aplauz za Arsena: Drug Tito, Vladmir Popović i admiral Ivo Purišić, na 'Galebu' 1964. godine

Pamtim da sam svojevremeno, kad sam Titu prvi put izvodio „Pjevam da mi prođe vrijeme", s njim pričao: htio je znati zašto je pjesma tako negatorska u odnosu na moć same pjesme... Tito je znao slušati, imao je fini tretman; znao je uzet' cigaru i viski, znao ti reć' „Dobro veče". U Karađorđevu je umeo zavarati svoje zvanične goste, kao da odlazi, ali se vraćao i s muzičarima ostajao do jutra!

Sa pudlicom u naručju: Arsen Dedić i Gabi Novak u društvu druga Tita 1968.Kad sam putovao „Galebom" do Kaira, Aleksandrije i kasnije do Famaguste, jednog me jutra zvao neko od brodskih funkcionera: „Ajde, mali, potpiši ovdje, Predsednik ti je poslao da imaš neke novce". Zamisli, on se toga sjetio! I takve sitnice nije zaboravljao!... Od mojih pjesama volio je „Kuću pored mora" i „Prijatelj moj".

Pamtim kad smo jednom bili u Karađorđevu, ja i Gabi. Jovanka, koja je kao žena, logično, pratila tu tračersku situaciju, pitala nas je: „Šta je sad s vama dvoje? Je l' to definitivno gotovo?"...

Govoreći, na kraju, o Titu, kažem: imao je dostojanstva, stila, blagosti, interesa, strpljenja i lijepe gospodske pažnje prema onom koga je kao umjetnika sebi doveo.

*Pored Tita upoznao si i druge političare?

Velika mi je slabost bila vidjeti Koču Popovića koji je stalno bio „alternativan": poseban, mudar, ljepih manira. Za mene, kog je književnost zanimala, on je bio kultna osoba, zbog njegove esejistike, poezije.

A uvijek ljep, sitan, kao dječak, sa onim brcima. Diskretan, duhovit, malo ironičan na jednoj granici koja te zaustavlja...

Pamtim, Kardelja, Bakarića, Rankovića. Veći dio tih ljudi imao je jednu odmjerenost, rekao bih suzdržanost, za koju smatram da takva treba i biti... Ali, Tito! Imao je stila! On započne ples sa Gabi! Hoću da kažem: nismo bili dvorske lude, već dragi, sjajno tretirani umjetnici.

 Na koncertu za druga Tita: Arsen Dedić i Gabi Novak  1976. godine

* Znao si i Krležu?

On je puno volio Gabi - a ni mene nije mrzio - pa je Gabiku više puta spominjao u svojim „Dnevnicima". Čak na jednom mjestu ganutljivo piše: „Ne viđam dugo moju omiljenu kanconjerku Gabi. Čujem da je dobila sina"... Bio sam kod njega. Dogovor je bio danas, a već me je sutra primio! A neke polupismene medio-kretene sad čekam da me, zbog muzičkog posla, prime i po mjesec dana! A Krleža me primi za 24 sata! I to tačno u podne. Tad sam za svoj projekat „Pjevam pjesnike" komponirao njegovu „Pjesmu svjetioničara" i trebalo je napraviti neke male inverzije u tekstu: tko bi se sam usudio? Došao sam kod Krleže sa demo-snimkom i kasetofonom, i onda smo uglavnom dobrim dijelom uništili jednu flašu „Kurvoazijea" kog je prethodne večeri, kao gošća, ostavila Mira Stupica...

Učio od najboljih: Arsen Dedić posmatra kako drug Tito potpisuje autograme, 1968. godine* Vraćajući se Arsenu Dediću, izvesno je da samo on može da odgovori na pitanje čime se sve u životu bavio...

...Diplomirao sam flautu, koncertirao kao flautista; bio urednik na televiziji i na radiju; objavio, sad već mogu reći, stanoviti broj knjiga, „Brod u boci", jednu knjigu u Italiji „Poesia e Canto", knjigu „Zagreb i ja se volimo tajno", knjigu „Narodne pjesme", „Hotel Balkan", knjigu sa Igorom Mandićem „Arsen"; objavio neizmjeran broj LP ploča na kojima sam komponirao i pjevao; pisao stihove, dirigirao, producirao, napisao mnogo pjesama za djecu i objavio LP „Arsen pjeva djeci" sa grandioznim omotom Duška Petričića…

Pisao i producirao za dalmatinske klape, ostavio pjesme za koje se danas smatra da su narodne, recimo, „Vratija se Šime", koju smo radili Nikica i ja; radio za druge pjevače, Čolića, Bregovića, „Srebrna krila", Gabi; čak sam i crkvama besplatno radio; bio četiri puta operiran; dvoje djece, dva braka; plovio po svijetu; pjevao u Sibiru, imao vjerenicu u Rio de Janeiru; imao tri male, intimne likovne izložbe; imao osobnih političkih nevolja; družio se sa slikarima, pisao eseje; napisao muziku za 14 igranih filmova; napisao neizmjeran broj muzika za kazališne predstave, za to dobio i nagrade...

* Nisi dosadio sam sebi?

Nisam. Samo zbog toga jer sam bježao iz žanra u žanr, iz okolnosti u okolnost. A da sam ovisio o jednoj stvari, ma koliko ona bila perfekcionistička, ja bih se, vjerojatno, ubio. I možda baš to u nekim ljudima stvara krize, jer ako se nekom koči lijeva ruka što decenijama drži mikrofon, on mora doći u krizu da bi desnom nekog opalio. Ja u tu poziciju sebe nisam htio staviti. Radio sam sve, i sve sam radio - ozbiljno, bez foliranja. Onaj kome sam jednom napravio posao, zvao me je doživotno. To mi je kompliment. Jer, ja ostajem samo jedna lokomotiva iza koje se slažu vagoni... (Intervju iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine)

PRIČU O ARSENU DEDIĆU NA XXZ PORTALU NASTAVLJAMO KROZ TEKSTOVE SINIŠE ŠKARICE I BOJANA MUŠĆETA

Oceni 5