Asklepije i Hipokrat na ručku kod doktora Boroša

Bog ljekarstva stare Grčke Asklepije, koji je vladao medicinom, hirurgijom i liječenjem travama bio je čest gost u domu doktora Stevana Boroša u Doboju. I otac medicine Hipokrat nije bio usamljen u brojnim knjigama poznatog dobojskog radiologa nego je svakodnevno dohodio u misli i život nekada najboljeg studenta Medicinskog fakulteta u Zagrebu. A najbolji student bio je najljepše obučeni mladić na fakultetu. Na ispite je dolazio u tamnom odijelu i bijeloj košulji, sa kravatom.

U svojoj bogatoj ljekarskoj praksi, na radu u Petrovaradinu, Jajcu, Banjaluci i najduže u Doboju doktor Stevan Boroš poštovao je Hipokratovo pravilo da u liječenju treba ''najprije ne naškoditi'' i zatim poduprijeti prirodne otporne snage ljudskog organizma. Hipokrat je kao medikamente koristio različite biljne pripravke i savjetovao ljudima da se odmaraju, drže dijetu i vježbaju. A najprirodniji lijek, po Hipokratu, zapravo je ono što je poznato od davnina – rad. I insistirao je na tome da ljekar mora poznavati uslove u kojima bolesnik živi. Upravo za to se zalagao i dr Stevan Boroš. Zamišljao je i predlagao da ljekari opšte medicine posjećuju 40 ili 50 porodica mjesečno u sredini gdje žive i da redovno brinu za svoje pacijente, interesuju se za njihovo zdravlje i pomognu im pri liječenju. Sa svojim pacijentima održavao je kontakte i kada se nalazio na odmoru u Novom Sadu. Dobijao je dopisnice pacijenata i pitanja šta da rade dok se on ne vrati. Jednom ga je neka žena pitala da li da operiše kamen u žuči ili da nastavi liječenje; na dopisnici iz Novog Sada dobila je brz i jednostavan odgovor: što prije van s tim. To samo pokazuje koliko su pacijenti imali povjerenje u svog ljekara, a doktor Boroš se pridržavao pravila da je liječenje dvosmjerni pravac u kome je neophodno da ljekar i pacijent vjeruju jedan drugom.

U jednom svom e-mailu Mirjana Mihajlović, nekadašnja novinarka magazina ''Stav'' i Radiotelevizije Novi Sad, piše mi da se pacijenti iz Petrovaradina i danas sjećaju doktora Boroša kao ljekara koji je bio jednostavan u komunikaciji, narodski čovjek. Pacijente je savjetovao da koriste što više narodnih lijekova i pripravaka, a da ne gutaju previše tableta. ''Moja mama mi je pričala, piše gospođa Mihajlović, rođena Boroš, da je jedan profesor s Univerziteta u Novom Sadu bio kod sina lekara u Francuskoj koji mu je dijagnostikovao neku bolest i propisao lek. Profesor taj lek nije pio sve dok se nije vratio u Novi Sad, otišao je kod mog tate i pitao da mu potvrdi dijagnozu. To je bilo znanje koje je tata imao kao lekar i koje je bilo cenjeno i uvažavano''.

Doktor Stevan Boroš rođen je 1928. godine u Titelu, završio je Mušku gimnaziju u Novom Sadu i zatim otišao na studije medicine u Zagrebu. Tu je upoznao i studenta Željka Štengera, potonjeg doktora, radiologa, pjesnika, političkog radnika. Nekoliko godina po završteku studija, dva prijatelja iz studentskih dana naći će se u Doboju i zajedno raditi nepune dvije decenije. Obrazovani i odani medicini, prijatelji su dopunjavali svoje znanje i u svakom trenutku bili spremni da pomognu svojim pacijentima. Kada je doktor Boroš bio u pripravnosti, dakle u danima kada je imao obavezu da i poslije radnog vremena dođe u ordinaciju zbog nekog hitnog slučaja, često je dežurnima u Medicinskom centru ostavljao broj mog kućnog telefona jer smo popodneva i večeri provodili zajedno. Savjetovao mi je da čitam djela Miroslava Krleže, a roman ''Zastave'' ovog jugoslovenskog i evropskog pisca pročitao je dva-tri puta. Boroš je obožavao Ivu Andrića, Aleksandra Tišmu i svoje vojvođanske pjesnike Lazu Kostića i Miroslava Antića. Doktor Štenger je napisao i pjesmu posvećenu Miroslavu Krleži.

Desetak godina prije odlaska u penziju, doktor Stevan Boroš je živio sam u svom skromnom stanu ispunjenom knjigama i časopisima. Kada ga je jedan prijatelj upitao kako mu je živjeti u samoći, doktor je odgovorio:

- Ja ne živim sam, često su moji gosti Asklepije i Hipokrat. Nedjeljom, za svečanim ručkom, razgovaram sa njima, oni me prime u naručje... Ja im ispričam šta sam radio i sanjao i zatim ih pitam jesam li bio dostojan Hipokratove zakletve i ispunio svoj zadatak etičkog ponašanja ljekara u praksi. Svi pacijenti doktora Boroša su govorili da je ovaj ljekar vjerno i zanosno služio medicini i ljudima koje je liječio. I da nije iznevjerio svoje bogove Asklepija, odnosno Eskulapa po latinski i Hipokrata. U porodici Stevana Boroša starijeg, mesara, Mađara i Katarine Bem, domaćice, Njemice, u Novom Sadu govorilo se više jezika - srpski, mađarski, njemački i engleski, a podrazumijevalo se da su se doktor Stevan i njegova sestra Paula, farmaceut, često konsultovali i na latinskom.

Predsjednik Opštinskog suda u Doboji Milorad Ivošević bio je prijatelj Stevana Boroša i Željka Štengera. Kad je jedne izborne godine Ivošević bio predložen za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine, to jest opštinske vlade, rekao je da planira da za ''ministra'' zdravlja ili zvanično člana Izvršnog odbora za pitanja zdravstva imenuje doktora Stevana Boroša. Ivošević je i bio izabran za predsjednika opštinske vlade, ali zbog nacionalnog ključa za ''ministra'' izabran je doktor muslimanske nacionalnosti. Poslije ovoga, Boroš i Ivošević još više su učvrstili svoje prijateljstvo. Ivoševića je fascinirala iskrena i čista ljubav doktora Boroša prema medicini, pacijentima i knjigama koje je čitao i preporučivao svojim prijateljima,

Stevan Boroš je u dva-tri preduzetna lista imao i svoju rubriku nazvanu ''Savjeti ljekara''. Tekstove je pisao jasno i razumljivo, a kada bi bio u dilemi oko nekog izraza ili riječi, nazvao bi svog profesora Mladena Leskovca u Novom Sadu i pitao za objašnjenje. Leskovac je bio profesor u Muškoj gimnaziji koju je pohađao Stevan Boroš. Ta gimnazija sada nosi ime Jovana Jovanovića Zmaja i za nešto više od dva vijeka postojanja (osnovana je 27. januara 1810) dala je pedeset akademika, a pohađali su je i reditelj Dušan Makavejev, pisac Raša Popov, glumac Petar Kralj, pjevač Đorđe Balašević…

Prva ili druga generacija učenika poslije Drugog svjetskog rata, u kojoj je bio i Stevan Boroš, ostaće posebno zapamćena u istoriji novosadske Muške gimnazije. Jednog proljeća s početka osamdesetih godina 20. vijeka ova generacija slavila je godišnjicu mature u nekom restoranu u Novom Sadu. Negdje pred ponoć, vlasnik restorana je tražio pomoć ljekara jer je njegovoj ženi bilo pozlilio i upitao je da li među slavljenicima ima i koji doktor. U tom tenutku neko je povikao: ''Ustanite, doktori!''. I svi slavljenici su ustali! Vlasnik restorana je u očajanju zavapio da se ne šale, jer mu žena umire. Slavljenici se nisu šalili. Jer, svi učenici toga razreda Muške gimanzije u Novom Sadu završili su medicinu i bili ljekari specijalisti raznih struka. Tako je gospođa dobila najadekvatniju moguću medicinsku pomoć, a osoblje Hitne pomoći s nevjerciom je posmatralo kako dvadeset i više ljekara želi da pruži pomoć bolesnoj ženi. Samo jedan učenik iz te generacije nije bio ljekar, nego pravnik. Taj učenik je bio Dejan Janča, doktor pravnih nauka, poznat i kao veoma uvažen i cijenjen ombudsmen u Vojvodini. Nikada ni prije ni poslije nije se desilo da je u jednoj generaciji Muške gimnazije, odnosno Gimnazije ''Zmaj Jova Jovanović'' bilo toliko fakultetski obrazovanih ljudi ili ljekara. Kroz tu školu je prošlo oko 18.000 učenika.

Majka Stevana Boroša, gospođa Katica, kako su je zvali ili Boroš-neni, što je na mađarskom žena od Boroša govorila je i pisala na srpskom, mađarskom i njemačkom i svom sinu, već dugogodišnjem ljekaru ponekad napominjala da on ipak ne zna sve sve što i ona zna o liječenju, naročito o narodnim lijekovima. Imala je jednom muka sa kamencem u bubregu, rekla to svom sinu koji je kategorički zahtijevao operativni zahvat. ''Neću na operaciju, ja ću to sama da izbacim'', bila je uporna majka Katica. Doktor je blago reagovao misleći da je to njena šala, a majka je nekoliko dana uzimala pripravak od meda, limuna i nekog bilja i ubrzo izbacila kamenac iz bubrega! ''Kad odeš u Doboj, ispričaj to svojim kolegama'', rekla mu je majčinski i pomalo pobjedonosno. A doktor je poslije toga još više bio privržen svojoj praksi da ljude liječi narodnim lijekovima i svakako uz pomoć savremene medicine. Nastojao je i dalje da provede više vremena sa pacijentima i razgovara, a ne samo da piše recepte.

Porodica Stevana starijeg i Katarine Boroš stanovala je u naselju Podbara, danas neposredno pored centra Novog Sada. Kada je doktor Stevan iz Doboja dolazio na odmor u svoju Podbaru; bio je to praznik za cijelu familiju. Okupljali bi se susjedi, tetke, ujaci, kumovi i prijatelji iz raznih krajeva Jugoslavije i svijeta. ''To su bile divne godine u onoj našoj Jugoslaviji, baš divne i bezbrižne'', piše Mirjana Mihajlović, sada zaposlena u Vladi Vojvodine.

Doktor Stevan Boroš iznenada je umro 1983. godine. Na ispraćaju iz Doboja bilo je mnogo svijeta, nekoliko stotina medicinskog osoblja, pacijenata, prijatelja i građana, a sahranjen je u rodnoj Vojvodini, tu, u Novom Sadu, nadohvat voljenog starog dijela grada kojeg Novosađani i danas zovu Podbara.