Izgradnja pruge Šamac - Sarajevo
Samac 01 S

Vreme obnove: Izgradnja pruge Šamac - Sarajevo

Photo: www.zeleznice.in.rs

Ašov, lopata, pijuk i kolica, to je oruđe svakog omladinca

Inženjer, glumac, režiser: Rašid Muminagić u pozorišnom komadu Furaju Sloveni južno Teatra u magazi u DobojuDjecu željezničara ne bi nikada trebalo pitati za mjesto rođenja i zavičajnost. Najčešće odgovor ne znaju jer su, seleći se za očevim službama, promijenila bezbroj stanica i bezbroj škola. Od svih stanica u kojima sam provodio komadiće djetinjstva najviše pamtim stanicu Lašva jer sam u njoj, 1947. godine,  doživio izgradnju Omladinske pruge Šamac – Sarajevo.

Stanica Lašva je do tada bila velika raskrsnica ''ćirinih'' kompozicija na pravcima za Sarajevo, Bosanski Brod, Travnik, Jajce, Bugojno, i dalje čak za Srneticu i Ličku Kaldrmu. Bezbroj kolosijeka, vozova, okretaljki za lokomotive, pa čak i plinara – plinska stanica za rasvjetni plin. Za dječije igre i poglede puno interesantnog. Stalno kloparanje manevre, vreva putnika i nadvikivanje konduktera: ''Prelaz za Travnik… Sarajevo… Jajce…'': I puno željezničara. A još više djece. Mislili smo da više ljudi u stalnom pokretu ne može biti na jednom mjestu.

Odjednom dolaze omladinske brigade. Pravo iz teretnih vagona postrojavaju se i uz složno ''Ura… ura… ura…'' bacaju se na Željezničku stanicu i ruše njene isturene dijelove praveći mjesto za polaganje takozvanog prvog ''pravog'' staničnog kolosijeka. Bilo je zapanjujuće kako to bi gotovo za samo jedan dan, pa nismo ni obaćali pažnju na gnjev roditelja zbog naglog smanjenja stana – spavaća soba se nalazila u srušenom dijelu stanice. To je bio početak, a onda dolaze nove kompozicije iz kojih iskaču momci i djevojke, postrojavaju se i na povike ''Za koga'' gromovito  odvikuju ''Za Tita'', ''Za Partiju'', ''Za narod…''!

Početak radova na usjeku Lašva. Jedno veliko brdo nalazi se iznad kotline u kojoj je stanica Lašva. ''Ćiro'' u velikom luku obilazi ovo brdo. Za novu prugu nema zaobilaznih puteva, nema devijacija, nova pruga treba da ide pravo. Omladinske brigade će da sruše to brdo. Brigade raspoređene po brdu, ljudski mravinjak.  Provizornim putem, ispod staničnih prozora smjenjuju se brigade u odlasku i dolasku sa radilišta usjeka Lašva. Kasnije smo čitali, a i danas se treba prisjetiti, da je tu minirano i uklonjeno preko sto hijada kubnih metara najljućeg kamena, bez mehanizacije, brigadirskim rukama, i uz stalnu pjesmu:

            Ašov, lopata, pijuk i kolica, to je oruđe svakog omladinca

            Jedan-dva, jedan-dva, omladina Titova ide na rad jer je obnova…

Uspomena na početak izgradnje pruge Šamac  - Sarajevo: Spomenik u LašviNa usjeku se radilo i danju i noću. Radilište su osvjetljavali nekim velikim limenim kantama za koje se šaputalo da su ''protivavionski reflektori'' i kojima djeca nisu mogla nikako prići. Pored njih je uvijek neko stražario, i to sa pravom puškom. I pokušaji da se muvamo po gradilištu i nosamo obijene emajlirane bokale sa vodom nisu uspjeli. Bilo je zabranjeno. Ali, mogli smo ispred stanice postaviti sto, kante sa vodom i lončiće te nuditi brigadire vodom. I mnogi su zastajali da proplaknu lončić, a zatim zgrabe vodu iz ''čiste'' kante i popiju gutljaj-dva, te žurno otrče za svojom brigadom.

Već izdaleka mogli smo po glasu onoga koji vodi pjesmu pogoditi koja brigada nailazi… Samo ni danas mi nije jasno kako si ti ljudi mogli stalno da krampaju i stalno da pjevaju. A sve pjesme su bile na četiri takta. Grleno balkanske… Lake za pamćenje i pjevanje. Kasnije su ih obradili muzikolozi, uglancali i horski uvježbali… I nikada ne zvuče kao tada.

Najčešće se orila dobro poznata pjesma:

             Šamac – Sarajevo, to je naša meta

             izgraditi prugu još ovoga ljeta…

Sve je u tim pjesmama bilo jasno. I meta i rok. I rok koji javno dat i javno održan. (Izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, duge 242 kilometra, počela je  1. aprila, a završena 15. novembra 1947. godine). Ali, bila je jedna pjesma iz koje nikada nisam otkrio šta je autor htio da kaže. Bila je to ova pjesma:

             Hej, Lipoja, požuri gospoja,

             ja tačke vozim da te ne zgazim…

Nije nam bila jasna, nismo smjeli nikoga da pitamo. Neki od klinaca su govorili da je upala u brigadu neka buržujka koja je odbila da ide na omladinsku prugu i da će zbog toga biti pregažena tačkama. Drugi su mislili da je ljepotica (lipa, lijepa) koja se pravi važna, sabotira rad, pa je svaki put na gradilište moraju voziti tačkama. Po tome kako su se svi kad pjevaju ovu pjesmu nekako šeretski smiješili, zaključio sam da je to neka tajanstvena ženska zbog koje se muški pjevači tako smijulje.

Godine 1972. sa grupom radnika Tvornice kreča u Ševarlijama, kod Doboja, bio sam na obuci u jednoj njemačkoj tvornici kreča. Dietz amlahn – njemačko seoce sa jednom ulicom na čijem je kraju velika tvornica kreča i kamenolom. Nakon dva-tri dana smo se ubijali od dosade. Švabe pravo iz krečane ili se zatvore u kuću ili negdje odmagle kolima. Na ulici samo praktikanti.

Ubrzo smo u jednom malom sokačetu otkrili pristojnu pivnicu i u njoj grupu naših gastarbajtera iz Imotske krajine vičnih radu u kamenolomima. Ni tu Nijemci nisu zalazili.

Gosti Teatra u magazi u Doboju: Neda Arnerić, Mića Tomić, Rade Marković; sasvim desno: Rašid Muminagić i Zora Bajraktarevic

Ali, prve subote smo morali stajati. Tim danom i Nijemci izađu kafanu. Stajali smo uz dugački šank i ispijali pivo. Jednog trenutka nam je prišao jedan dežmekasti prosijedi Nijemac. Predstavio se herr Hubert, Elbert, Šubert ili tako nekako. Želio je da nas počasti pivom. Ispili smo, pa smo i mi viknuli njemu. No, on je ponovio turu. Nije nam bilo jasno šta je čovjeku, nije jugović, a već viče drugu turu!  Gospodin nam je rekao da je bio u Jugoslaviji. Raspitivali smo se u kome gradu, kakvo je bilo more, hrana, naša gostoljubivost. Ne, gospodin nikada nije bio na našem moru. Ali, pamti: Nemila, Franduk, Zepce…

Na našem lošem njemačkom, a i njegov nije bio bolji, jer smo popili po četiri piva, ustanovili smo da je gospodin, kao ratni zarobljenik, inače po struci miner, bio ''dobrovoljno'' na probijanju tunela Vranduk. Kako je pivo sve više djelovalo, počeo je da broji do deset na navodnom našem jeziku, da ponavlja und zo vajter. Ljubazno je molio da mu otpjevamo ''Eine bekannte Volkslied aus Bosnien'' – poznatu narodnu pjesmu iz Bosne. I da nas čovjek nije molio, mi bi zapjevali… I počeli smo: ''Bosno moja…''. Ali, nije ta. ''Mujo kuje…''. Nije ni ta. ''Sarajevo divno mjesto…''. Ne, nije ni ta.

Pa, koju gospodin hoće? Znamo sve bosanske. Da li zna melodiju, ili bar riječi.  Švabo se izvinjava,  melodiju je zaboravio, a ne zna ni riječi, ali se sjeća da je pjesma bila sehr gut, a da je govorila o nekoj gospođi koja se voza u kolicima.

Stani, gospodine! Da nije… Hej, nna, na, na, na, na… Gospodin skače!

Das ist das!

Bravo, pa to je ''Lipoja'', to je ''Frau Lipoja''! On je očaran. Pjevamo zajedno: ''Hej, Lipoja, požuri gospoja… Herr Hubert je sav blažen. Priča da nikada nije vidio, a neće, bogami, ni vidjeti toliko ljudi koji tako pjevaju… i samo arbeiten, arbeiten…Nekoliko puta moli da ponovimo: ''Noch einmal, bite…''. I dok mu ponovo pjevamo, pomišljam kako bi bilo lijepo da se skupe nekadašnju lašvanski dječaci i da saznaju kako je ''Hej,  Lipoja'' – pjesma sa Omladinske pruge Šamac – Sarajevo stekla međunarodnu popularnost i doprla čak i do najmanjeg njemačkog sela!

*Iz knjige ''Doboj u dvadesetom stoljeću''

Oceni 5