Progutala je suhu kuglu u grlu
Kosmo 01 S

Photo: Srđan Vujmilović

Astrološki priručnik fašizma

On je bio Vodenjak i znao je sve o svijetu unaprijed i unazad. Uvijek korak ispred svog doba, pisalo je u astrološkim priručnicima. Zato, kad joj je to rekao, ona se prepala da je možda i u pravu. A rekao je. Bez krzmanja, bez imalo sumnje. Njegov glas nije dopuštao preispitivanje. Onako, vodenjački konačno, rekao je.

- Tvoja prijateljica je fašista.

Kako zazvuči ta riječ u mirnom popodnevu uz kafu, na balkonu s pogledom na Brački kanal. Kao razbijanje porculana, kao slon u staklarskoj radnji, kao brutalnost ničim izazvana, ona koja zareže oštrim bridovima razbijenog svijeta. Njenog svijeta. Onog u kojem nitko koga ona zna nije mogao nositi takav epitet. A oni koje nije znala, postojali su kao podsjetnik na nešto što je bilo i ne-po-no-vi-lo-se. Ti likovi su bili daleki. Mračni fantomi iz povijesti o kojima je čitala ali čiji grbavi prst više nije plašio niti imao snagu prijeteći se.

- Pretjeruješ. Ali stvarno.

Progutala je suhu kuglu u grlu.

- Gledaj, kad ti netko kaže da ćeš se lakše zaposliti ako promijeniš ime, to je pristajanje. A pristajanje je prihvaćanje. Prihvaćanje je podupiranje. Drugim riječima, fašizam.

- Ona sasvim sigurno ne podržava i ne prihvaća fašizam!

Među rukama je vrtio krhki papirić za motanje duhana. Koncentrirano, prstima pijaniste.

- Ne bori se protiv njega. Ako smatra da je normalno mijenjati ime da bi se opstalo u nekom društvu, onda ona smatra da je fašizam normalan. To nije podržavanje?

- Ona je samo... pragmatična! Pa, znaš je, uostalom. Uvijek je bila praktičniji tip od mene. Nema kod nje nikakvih ideoloških stavova. Pogotovo ne ekstemizama. Ona se samo prilagođava. Kaže da se to zove socijalna inteligencija. Mislim, ako nekome smeta tvoje ime, promijeniš ga i mirna Bosna! Vuk sit, a ovca cijela. Uostalom, dosta mi je toga da se danas sve i svašta proglašava fašizmom! Vi koji se navodno borite protiv njega, postajete brutalniji od fašista samih.

- Brutalnost je jedini jezik koji bagra razumije.

- Možda, ali vi već pušete i na hladno!

- Nema "hladno" i "vruće" kad je fašizam u pitanju.

- Isključiv si!

- Isključivost je jedina prevencija isključivosti fašizma. To sjeme ti je, draga moja, kao onaj čarobni grašak. Posadiš malo zrno, zrnce, a ono naraste u gigantsku biljku mesožderku. Kad dođe proždrati i tebe, neće ti ništa pomoći to što tu biljku nisi ni sadila ni zalijevala. Dok shvatiš da si joj trebala zatrti sjeme, ona te već probavlja. I uzriguje zadovoljno...

Komadići duhana su padali po stolu i po podu. Skupljao ih je pažnjom onoga kojemu ništa ne promiče.

Neshvatljiv, njoj je bio neshvatljiv. Nisi ga mogao naljutiti. Nikada ga nije vidila bijesnog. Prijateljima je rijetko kad nešto ozbiljno zamjerao. Tolerirao kašnjenja, neispunjena obećanja, male laži u kojima bi nekoga uhvatio. Opraštao sve ono zbog čega su drugi raskidali veze, ljubavi i prijateljstva. Lakoća postojanja, to je on bio. Ponekad ga je zbog toga mrzila. Jer, ona je bila tvrda. Stroga prema slabostima, oštra u kriterijima. Međutim, rijetko je raskidala veze s ljudima. Negdje u dubini, iza svih njenih oštrih osuda, dijete u njoj je vjerovalo. I praštalo, grlilo rukama koje trebaju svoju vjeru. U Čovjeka, u Dobro. Držala se svoje vjere kao za pupčanu vrpcu, kao za bocu kisika. Njemu, kad bi netko umro, više nije uskrsavao.

- Uostalom, i Predrag je promijenio ime. A on je tvoj prijatelj. Nisam nikada čula da si ga zbog toga nazvao fašistom. Da li je i on fašista, ako je sebi time olakšao život?

Pripalio je duhanski zamotuljak nakon što ga je jezikom navlažio, pljuckajući mrvice duhana iz usta manirom starog rokera.

- Predrag je pristao. Priznao je da nosi pogrešno ime. Promijenivši ga, on više ne nosi ime. Nego ime nosi njega.

- Da, i ti mu nisi ništa rekao!

- Postoji li išta što bih mu ja mogao reći a što bi bilo tužnije od toga? Uostalom, on bi vjerojatno lakše podnio da ga nazovem fašistom, nego da ga nazovem njegovim pravim imenom. Zato ga ja uporno zovem njegovim predratnim imenom. On se sve rjeđe odaziva. Naše prijateljstvo odumire. Prirodnom smrću.

- OK! OK! - skočila je odgurnuvši nogom stolicu na kojoj je sjedila. - OK!!! Ti si tako savršen! Ti sve znaš, ti si Bog koji određuje tko je tko i što je što! Tako prezireš ljude, a cijeli život glumiš nevjerojatnu toleranciju!

Poželjela ga je raniti. Kazniti ga jer je njenu dječju vjeru i praštanje pod jasnim danjim svjetlom razodijevao i skrnavio bešćutno i mirno, tim okrutnije što je to radio bez ikakvog užitka. Kao plaćeni ubojica, bez strasti i osobnog interesa. Mrzila ga je, jer je njena vjera u ljude proizlazila iz njene sebične potrebe za spokojem. Njegova okrutnost nije međutim imala nikakve veze s njegovim potrebama. Bila je čista, hladna, procjena stanja. Sabrana, od emocija amputirana analiza. A ne, neće se tako lako izvući.

- Ti, tako objektivan, ti koji se nikada s nikim nisi posvadio, ti koji ne mrziš, ti si najveći fašista od svih ljudi koje poznajem! Zašto nisi htio ići u Beograd samnom onaj put? Ha? Zašto, hajde, da te čujem? Rat je odavno završio, ljudi normalno putuju tamo i ovamo, život se nastavlja, a ti stojiš tu, zaleđen, kao da si proživio najgore ratne traume, a rata nisi ni vidio!

To nije bila istina. Vidio je rat. Nekoliko mjeseci na terenu, na nekoj "čuki" negdje iza brda. Nacionalno neopterećen, bez nekog većeg domoljubnog zanosa, otišao je, odratovao svoje i vratio se a da nikada nikome ni riječi o ratovanju nije ispričao. U svom stilu - jedan dan je sjedio na rivi srčući kavu a sutradan ujutro se ukrcao u kamion i dotandrkao do čuke sa još dvadesetak njih iz grada.

- Kao, nisi nacionalista, otvoreni um, širina duha, sranje, kao sve razumiješ, i Srbe, i Hrvate, i Cigane, i crnce, i homoseksualce, i ove i one, ali u Beograd nisi htio ići! Što šutiš? Hajde, da te čujem, da čujem kako će tvoj slavni racio to objasniti?

Odlijepio je leđa od naslona stolice, prignuo se i počeo motati još jednu cigaretu. Teškim pokretima. Usporeno, pažnjom čovjeka koji mrvice duhana skuplja kao da su mu to djelići života. Djelići njega samoga.

- Ja više nikad neću gore ići.

- Ali...

- Nikad.

Zavrtjela se na peti, okrenula mu leđa i naslonila se na ogradu balkona. Znala je da joj nikada neće niti pokušati objasniti. Nije ni morao. Njegova optužba nije imala nikakve veze s ničim od onoga čime ga je maloprije rafalno zasula. Bilo bi lakše da jest. On, koji je pola prošlog života proveo pijano brojeći stope u neke sitne beogradske ure po Knez Mihajlovoj. On, čija je prva velika ljubav imala plavu kosu i smeđe oči i zvala se Svetlana. On, čiji je stan ljeti odzvanjao melodičnom i toplom ekavicom prijatelja koji su došli "od gori". Nisu se morali niti najaviti.

Ta mučna, mukla optužba vrištala je bez riječi iz njega i on ju je nosio ne objašnjavajući nikome ništa i ne praštajući. Ne opraštajući onako kako ne opraštaju oni koji su svakome i sve opraštali. Nju je to boljelo jače i žešće od najgoreg mogućeg nacionalizma, šovinizma, fašizma, čega li već sve ne. Boljelo je jer je znala da je njegova tragedija nastala dolje negdje duboko ispod svih definicija, uvjerenja i ideoloških opredjeljenja. Tu negdje u tim prstima kojima je motao duhan smirenošću, fatalizmom umornog bivšeg rokera, stisnula se sva tuga i otpor čovjeka koji je otvrdnuo da se ne bi raspao.

Dolje, samo desetak minuta od njihovog stana, more je svjetlucalo u sunčanim iskrama. Plavo, plavo, plavo. I žuto. Suze su bile crvene, ljepljive i vruće kao mlaz krvi.

Oceni 5