Tekstovi autora: Željko Stojanović

Rikka 01 S

Iz arhiva Željka Stojanovića: Upoznati Rijeku (1)

Tamo gde Kvarner ljubi nebo

Geografija kaže da se Rijeka nalazi na 186 km jugozapadno od Zagreba, na severnoj obali Riječkog zaliva, kao dela većeg Kvarnerskog zaliva Jadranskog mora, koje se kao veliki zaliv Sredozemnog mora najdublje uvuklo u evropsko kopno. Ljubav prema Rijeci opet kaže da je to grad koji neki od nas pamtimo po sledećim pojmovima: Otokar Keršovani, NK „Rijeka“, punk, Paraf, Let 3, Goran Lisica Fox,Termiti, Denis & Denis, Gradska knjižnica Rijeka, luka u kojoj trune Titov „Galeb“, Europska prestonica kulture 2020, Hrvatsko narodno kazalište, Gradsko kazalište lutaka, Art kino Croatia, omladinski list „Val“, Bojan Mušćet, Velid Đekić, grafit „Paraf punk“, more, kafići... Konačno, autor ove fotogalerije Željko Stojanović živeo je nekoliko godina u Rijeci i strpljivo, s ljubavlju slikao grad uveren da će svaki od kadrova nadživeti prošlost i pokazati se u svojoj punoj lepoti. Što se i desilo kad smo odlučili da foto-priču o Rijeci pretvorimo u xxz-foto-feljton od šest nastavaka. Da se lično uverite da je malo tako lijepih gradova kao naša Rijeka: uživanje je zagarantovano!
Kafan 01 S

Retro photo-album: Šumarija Jasenak, Gorski kotar, 1981. godine

Padaj silo i nepravdo!

Pre samo 37 godina kad se činilo da budućnost može da bude samo svetla i nikako drugačija, u Gorskom kotaru, u šumariji Jasenak, zajednički su po šumama i gorama radili Bosanci i Gorani. Dok su obarali drveće uzvikivali su “Padaj silo i nepravdo”, potom uz pivo sedeli uz četinare i zadovoljno računali koliko su tog dana zaradili. Bosanci su pričali viceve o Muji i Hasi, a svi su se grohotom smejali; smeh je bio politički korektan i zdrav. Vidi se to na osmesima i nekoj radosti pod šumovitim senkama hladovine. Bilo je to jedno dobro vreme. Ponovilo se!
Oprt1

Iz arhiva Željka Stojanovića

Oprtalj - istarska elegija (2)

Oprtalj-Portole, mjesto koje smo već upoznali u prethodnoj galeriji Željka Stojanovića - smješten na brežuljku do kojeg se uskom visoravni s južne strane dolazi iz pravca Motovuna, prema mišljenju mnogih, jedan je od najpitoresknijih gradića sjeverne Istre. Oprtalj-Portole ili Portole, kako glasi talijanska inačica njegovog imena, svojevremeno je bio utvrda opasana zidinama na kojima su izgrađene kuće među kojima jedva izviru nekadašnja gradska vrata. Ispred vrata nalazi se velika venecijanska lođa s lapidarijem, a pokraj nje na visokim bedemima smješten plato s kojeg pogled seže sve do mora. Župna crkva Sv. Jurja koju krasi jedinstveni zvonik čiji vrh nema oblik piramide karakteristične za istarske zvonike, već je ostao u izvornom obliku kao kula, izgrađena je 1526. godine. Tijekom posjeta Oprtlju mogu se razgledati i dvije crkvice oslikane freskama – crkvica Blažene Djevice Marije i Sv Roka. Svaki od ovih toponima možete vodeti u ovom fascinantnom, esejističkom foto-nastavku fotoreportera Željka Stojanovića: njegove tople, emotivne fotografije kao da podsećaju na uljana platna, guste strukture, a opet prozračne u svojoj natprirodnoj ljepoti. Uživanje je garantovano!
Gunza 01 S

Željko Stojanović: Photo-tribute to Jimi Hendrix

Hey Joe, where you goin' with that gun of yours?

Opsednut pjesmom “Hey Joe”, te stihom “where you goin' with that gun in your hand”, fotograf Željko Stojanović kupio je davno plastičnu pištolj-igračku, made in China, naravno. U različitim raspoloženjima, tretirajući plastičnu igračku kao temu i objekat – Stojanović je u dve godine povremeno fotografisao pištolj koji je prolazio kroz različite transformacije, dobivajući svaki put novo ime: gun koji nestaje, lažljivi,republikanski gun, demokratski gun, gun Pinokio, zlatni gun, Trump gun… ili gun koji puca. Umjesto rečima, Željko Stojanović je reagovao gun-photo komentarom. Uz nezaboravne Hendrixove stihove: Hey Joe, I said where you goin' with that gun in your hand, oh I'm goin' down to shoot my old lady You know I caught her messin' 'round with another man I'm goin' down to shoot my old lady You know I caught her messin' 'round with another man And that ain't too cool Huh, hey Joe, I heard you shot your mamma down You shot her down now Hey Joe, I heard you shot your lady down You shot her down in the ground, yeah Yeah Yes, I did, I shot her You know I caught her messin' round, messin' round town Yes I did, I shot her You know I caught my old lady messin' 'round town And I gave her the gun And I shot her Alright
Oprt 01 S

Iz arhiva Željka Stojanovića

Oprtalj - Istarska elegija

Oprtalj-Portole, smješten na brežuljku do kojeg se uskom visoravni s južne strane dolazi iz pravca Motovuna, prema mišljenju mnogih, jedan je od najpitoresknijih gradića sjeverne Istre. Oprtalj-Portole ili Portole, kako glasi talijanska inačica njegovog imena, svojevremeno je bio utvrda opasana zidinama na kojima su izgrađene kuće među kojima jedva izviru nekadašnja gradska vrata. Ispred vrata nalazi se velika venecijanska lođa s lapidarijem, a pokraj nje na visokim bedemima smješten plato s kojeg pogled seže sve do mora. Župna crkva Sv. Jurja koju krasi jedinstveni zvonik čiji vrh nema oblik piramide karakteristične za istarske zvonike, već je ostao u izvornom obliku kao kula, izgrađena je 1526. godine. Tijekom posjeta Oprtlju mogu se razgledati i dvije crkvice oslikane freskama – crkvica Blažene Djevice Marije i Sv Roka. Svaki od ovih toponima možete vodeti u ovom fascinantnom foto-eseju fotoreportera Željka Stojanovića: njegove tople, emotivne fotografije kao da podsećaju na uljana platna, guste strukture, a opet prozračne u svojoj natprirodnoj ljepoti. Uživanje je garantovano!
Ruada 01 S

Crno-bijeli retro: Ugljenokop „Raša“, Labin, 1981. godine

Rudarska epopeja

Stolećima je područje Labina bilo poznato po iskopu ugljena; potkraj 19. stoljeća u rudniku je sve više postrojenja, po prvi puta koristi se komprimirani zrak, ručno bušenje zamijenjeno je strojnim bušilicama. Razdoblje od 1936. do 1940. bilo je doba najveće ekspanzije poduzeća. Rudnici postaju kičma labinskog gospodarstva, niče grad Raša, najmlađi grad Istre, gradi se novo naselje podno starog Labina, razvija se luka Bršica, gradi cementara u Koromačnu, isušuje Čepićko jezero... Najveću poslijeratnu proizvodnju Istarski ugljenokopi ostvarili su 1959. godine kada je iskopano 860.100 tona ugljena uz 6.287 zaposlenih. Sredinom šezdesetih počinje kriza plasmana ugljena, proizvodnja je prepolovljena što rudnike dovodi u teško ekonomsko stanje i poslovanje s gubicima. Posljednja dva vagoneta ugljena iz jame Tupljak izašla su 28. svibnja 1999. u 11,30 sati. Poslije gotovo četiristo godina rudarenja u Istarskim ugljenokopima toga je dana zaključena službena evidencija kopanja ugljena. Uspomenu na ugljenokop „Raša“ u Labinu, sačuvao je u svojim arhivama Željko Stojanović koji se 1981, zajedno sa rudarskom smenom, spustio u utrobu zemlje. Njegove fotografije nisu samo svedočanstvo o velikim socijalističkim sistemima, već o hrabrosti i vitalnosti rudara koji su našli trenutak da poziraju, da se nasmeju, da unesu vedrinu u crnilo prašine i mraka, duboko ispod tla... Bio jednom jedan Labin, čiju Labinsku republiku neki još pamte! U to ime, drugovi rudari – sretno!
Crik 01 S

Crikvenica, hedonizam na moru (2)

Uživati na Jadranu

Nije još ljeto, ali kao da jeste; naš dragi Željko Stojanović Žika iz svog bogatog photo-opusa izvukao je prekrasnu Crikvenicu na svjetlo dana. Svega tridesetak kilometara od Rijeke, ovaj gradić fascinira svojim detaljima, o čemu svedoče izuzetne Stojanovićeve fotografije. Svojevremeno je baš o ovim Žikinim radovima pisala Nataša Šegota Lah koja je uočila da Stojanović „kao svaki iznimno dobar reporter pohranjuje našu kolektivnu memoriju“ i da su njegove slike „poziv gledatelju da vidi mali svijet detalja kroz prizmu profesionalnog fotografa“. Ne želeći da propustimo nijedan od tih dragocenih detalja, objavljujemo i drugi dio fotogalerije iz Crikvenice. Uživanja nikad dosta!
Mors 01 S

Željko Stojanović: Detalj kao grad

Crikvenica, hedonizam na moru (1)

Nije još ljeto, ali kao da jeste; naš dragi Željko Stojanović Žika iz svog bogatog photo-opusa izvukao je prekrasnu Crikvenicu na svjetlo dana. Svega tridesetak kilometara od Rijeke, ovaj gradić fascinira svojim detaljima, o čemu svedoče izuzetne Stojanovićeve fotografije. Svojevremeno je baš o ovim Žikinim radovima pisala Nataša Šegota Lah koja je uočila da Stojanović „kao svaki iznimno dobar reporter pohranjuje našu kolektivnu memoriju“ i da su njegove slike „poziv gledatelju da vidi mali svijet detalja kroz prizmu profesionalnog fotografa“. Ne želeći da propustimo nijedan od tih dragocenih detalja, uskoro objavljujemo drugi dio fotogalerije iz Crikvenice. Uživanja nikad dosta!
Karanf1

Bliski retro: Prvomajska zakuska u Maksimirskoj šumi 2016.

Grah naš praznični

Kako ono beše? Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati spavanja. Formula za radničku klasu odavno nije u upotrebi – više se ne zna šta je rad, šta je odmor, o spavanju da ne govorimo. Možda baš zato ovo prvomajsko podsećanje iz Maksimirske šume na Prvi maj 2016. godine, rečitije govori o današnjim šljakerima kojima je grah tj. pasulj gurmanski obrok. Naš Željko Stojanović sa svojim foto aparatom nije propustio priliku za revolucionarni photo angažman; njegova galerija posvećena običnim, dragim ljudima savršeni je uvod u predstojeće praznike. Da nam živi, živi rad!
Opatt 01 S

Retro ljepota: Opatija 2008, iz arhive Željka Stojanovića

U jarkim bojama ljeta

Nakon što nam je fotograf Željko Stojanović predstavio crno-bijelu Opatiju iz 1980, bio je red da ovo omiljeno ljetovalište i odmorište vidimo u novom ruhu, s kolornim snimcima iz nešto bliže 2008. godine. U prilici smo tako da poredimo staro i novo, da vidimo što se u Opatiji promenilo tokom te tri decenije. Ono što je identično jeste osjećaj – da je Opatija još uvijek prelijepa, izazovna i uzbudljiva. I da onaj ko nije bio u Opatiji – ne zna što je propustio!
Opats 01 S

Retro ljepota: Opatija 1980, iz arhive Željka Stojanovića

Vječna mladost stare dame

Neki je oduševljeni Englez, boraveći krajem XIX stoleća u Opatiji, navodno uzvikivao više puta na dan: „Abbazia for ever!“ (Opatija za uvijek!), ne bi li tako svakome rekao da je Opatija (koja se u vrijeme Austrugarske zvala – Abbazia) ljepša od svih tad razvikanih ljetovališta. U Opatiju su dolazili A.P. Čehov, ali i A.G. Matoš, Isadora Duncan i Ivan Cankar, Sigmund Freud i Vladimir Nazor. U socijalističkoj Jugoslaviji, Opatija je ostala turistički dragulj: slavu su joj dodatno doneli Festival zabavna muzike, te koncerti u hotelu Kvarner. Na isteku zime 1980. godine, Opatiju je posetio naš dragi Željko Stojanović, tad mladi foto-umjetnik. Ono što vidite u ovoj fotogaleriji su dokumenti jednog prohujalog vremena u kojem je sve bilo drugačije; živjelo se mirnije, stabilnije, sve je izgledalo lakše i dostižnije. Biti u Opatiji značilo je ostvariti jednu od životnih želja. Pored mora, uz šum talasa i lagani jazz sa hotelskih terasa. Neprocenjivo!
Lastovo 01 S

Žikina arhiva iz 1981: Putovanje u zabranjeno

Lastovo, otok u srcu mora

Lastovo je, kao i Vis, za strane turiste zatvoreno još 1975. godine, kad je počela gradnja skloništa za obalski raketni sistem protivbrodske odbrane koji je trebao da upotpuni takozvanu strategiju odbrane 1000 otoka. Za domaće turiste, ova dva otoka nikad nisu bila zatvorena. Koristeći tu mogućnost slobodnog putovanja, daleke 1981, po zadatku redakcije “Fokus”, put Lastova krenuo je Željko Stojanović; umjesto priča o vojnim utvrđenjima, zatekao je pravi otočki život – djecu koja idu u školu, pijacu, kafane, prekrasne plaže, stare građevine, stoletne masline, ribare, kafane. JNA i njeni paranoici bili su negde drugde. Nakon 37 godina, ovim je fotografijama s Lastova naš prijatelj Željko Stojanović obezbedio ugodno putovanje u daleku crno-bijelu prošlost; današnje Lastovo jeste se promenilo, ali ne toliko da ne bismo prepoznali tradicionalne toponime – centar grada, crkvu i istovetni duh ljudi koji zagledani u pučinu večito pitaju – ima li života iza horizonta?
Zelez 01 S

Žikina arhiva iz 1981: Reportaža o stoleću jedne pruge

Vlakom od Zagreba do Rijeke

Davne 1981, naš dragi zagrebački fotograf Željko Stojanović napravio je reportažu o jedinstvenom jubileju: te godine proslavljalo se stoleće od postojanja pruge Zagreb-Rijeka. Da se podsetimo geografije: kreće se sa zagrebačkog kolodvora, a potom slede Remetinec, Hrvatski Leskovac, Horvati, Mavračići, Zdenčina, Desinec, Jastrebarsko, Domagović, Lazina, Draganići, Karlovac, Karlovac Centar, Mrzlo Polje, Duga Resa, Belavići, Zvečaj, Gornji Zvečaj, Generalski Stol, Donje Dubrave, Gornje Dubrave, Tounj, Kukača, Košare, Oštarije, Ogulin, Ogulinski Hreljin, Ljubošina, Gomirje, Vrbovsko, Moravice (te 1981. zvale su se Srpske Moravice), Brod Moravice , Skrad, Kupjak , Zalesina, Delnice, Lokve, Vrata, Fužine, Lič, Drivenik, Zlobin, Plase, Melnice, Meja, Škrljevo, Sušak Pećine, Rijeka. Ove crno-bijele fotografije iz Stojanovićeve arhive nastale tokom putovanja od Zagreba do Rijeke, dokument su vremena Jugoslavenskih Železnica (JŽ) u svom najboljem izdanju; vidimo čekaonice, poruke putnicima glede higijene (“Putnici, pazite na red i čistoću”), vredne konduktere, uredne i čiste stanice, sneg, kišu, mostove… Doba kad se putovanje vlakom smatralo otmenim izborom! I kad se u svakom kupeu moglo pušiti do mile volje…

Žikina arhiva: Crno bijela prestonica SFRJ

Pun krug tramvajem - putovanje dvojkom 1974. godine

Tokom svog boravka u glavnom gradu SFRJ 1974, o čemu smo objavili galeriju „Sećanje na Beograd 1974. godine“, zagrebački fotograf Željko Stojanović rešio je da svojim aparatom dokumentuje čuvenu beogradsku trasu „Krug dvojke“, odnosno uži centar. Od kad postoji, „dvojka“ uvek ide istim putem: od pristaništa preko Kalemegdana, potom Dušanovom do Vuka; odatle ide Bulevarom, skreće u nekadašnju ulicu Borisa Kidriča (danas, ultraoriginalno nazvana „Beogradska“), stiže na Slaviju, odatle ide niz Nemanjinu do železničke i autobuske stanice, a završava Karađorđevom do – pristaništa. Te zbunjujuće daleke 1974. Beograd je iz današnje perspektive bio pust; crno-bele neretuširane fotografije otkrivaju ono malo sveta po ulicama, sem oko autobuske stanice. Neki od toponima, recimo park kod Vukovog spomenika – danas izgledaju neprepoznatljivi, jer je tamo posečeno više stabala nego što je to uspelo gradonačelniku Draganu Drvoseku 2010. Obložene patinom sećanja, ove Žikine fotografije glavnog grada hommage su vremenu u kojem je čak i tramvaj bio sasvim ugodno sredstvo transporta, jer se Beograd mogao obići lako i zgodno, bez gužve i haosa. Crno-bijeli osećaj nostalgije s razlogom favorizuje prošlost – jeste sve bilo sporije, naizgled siromašnije, ali tko mari? Živelo se mirnije i spokojnije, a tramvaji su stizali na vreme. Točno po redu vožnje.  
Belgr 01 S

Žikina arhiva: Crno-bijela prestonica SFRJ

Sećanje na Beograd 1974. godine

Nestvarno daleke 1974, na poziv urednice likovnog programa Dunje Blažević iz beogradskog Studentskog Kulturnog Centra (SKC) iz Zagreba je u glavni grad SFRJ stigao mladi fotoreporter Željko Stojanović, danas poznatiji kao Žika. Razlog dolaska: izložba u galeriji SKC, sa fotografijama koje će Željko snimiti na licu mesta, u Beogradu. Prva serija slika posvećena je kultnim mestima prestonice; posetio je Žika hotel „Moskvu“, svratio u prvi dragstor na Balkanu (radio non-stop), obišao kafiće, uhvatio noćne kadrove na Terazijama, uhitio čistača cipela i male zanatske radnje koje su u međuvremenu nestale, a čak je snimio i Tinu Tarner koja je baš tih dana gostovala u Beogradu! Taj i takav Beograd koji je Stojanović sačuvao na starim filmovima, poseduje onu vrste osebujne patine koju danas razložno zovemo nostalgijom bolje prošlosti; ove nedigitalizovane fotografije zrače toplinom, svaki ožiljak na slici jeste dragoceno svedočanstvo o radostima vremena kad je sve bilo drukčije – sporije, emotivnije, uzbudljivije, jer je tadašnji život bio zbir malih, ugodnih zadovoljstava, o čemu pričaju detalji sa ulica, trgova i lokala u kojima se pio vinjak s malom kiselom. I, još jedna lijepa vijest: uskoro sledi nastavak iz Stojanovićevih arhiva!