Više moje glave ni ploče ni poprsja, / Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba / Ne treba časti skitaču / Koji je celim životom žudeo samo čašicu ljubavi i koru hleba
Zadremao je stari svirač na bolesnoj violi i zadnji boem/ izašao iz kafane;/ Mračne su stepenice uz nebo ka sanjivoj mansardi./ O tužni zidovi što opominju na ludo ubijane dane/ Sa beskućnim drugarima, šareni kao leopardi!
O, ti, što si bos lutao Vitlajemom i krvavio noge o jerusalimske ploče/ Bio pljuvan, uhođen i nikad počašćen sa bogataške trpeze,/ Brate u plaču, prijatelju u velikoj tuzi miliona;/ Ti koji si zavoleo Magdalenu kao i raspevane breze/ Pojmi ovaj težak bol nesrećnog Skarona:/ Dođi i spasi nas bede!
Proteraj čamac, niz krvotok moj pre no što mi kose osede,/ Biće kao da je petao sa bunjišta probudio moje detinjstvo/ Sa kljunom s one strane neba, zaboden u srce jedne zvezde/ Od jutra blede!
Njegova stradanja nisu radi toga što tako život svirepo i imperativno nalaže. Ta je beda literarne podloge, jer je biografija jednoga pisca, često, interesantnija od njegovih dela. To nije rođeno umetničko ludilo jednoga Van Goga, koji se ubija kad počinje da bude slavan pred svojom slikom u pejzažu; to nije fatalnost koju je Ulderiko Donadini, naš prijatelj, vukao od krčme do ludnice, da najzad u toj groznoj kući sam sebi preseče grlo brijačem; on svoju ljubav nije platio samoubistvom sa draganom kao Šelej, niti je svoj katolicizam platio najvećim egzaltacijama do perverznosti kao Verlen; Ujević je ostao kao igrač, Hamlet. koji se pretvorio u klovna, a u toj razlici leži jedna tragedija svoje vrste, tragedija poze, tragedija literature!
Neprijatelj Akademija, Crkava i Muzeja,/ Pobornik/ trgova i pisoara, / Dirigent telegrafskih žica iznad bolnica i bordela, / U hajdučkom liku sa lavovska oka dva: / Eto to sam ja!