Tekstovi autora: Lav Šestov

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (11)

Publicista i propovednik: Odreći se slobode i pokoriti se nužnosti

Dostojevski je kao čovek akcije potčinio svoje druge oči onim običnim ljudskim očima koje su u saglasnosti sa ostalim čulima, pa i sa razumom. On je hteo da nauči ljude kako treba da žive ili — da upotrebimo njegov izraz — kako da se »nagode s Bogom«. Ali, teško je nagoditi se s Bogom kao što je još teže urediti život bez Boga. Sam Dostojevski nam je to rekao u svom Velikom inkvizitoru: otkrovenje se ne daje ljudima da bi im se život učinio lakšim — da bi se kamenje pretvorilo u hlebove. Otkrovenje nije dato ljudima da bi usmerili »istoriju«. Istorija zna samo za jedan smer, onaj koji vodi od prošlosti prema budućnosti — »otkrovenje« pak pretpostavlja drugu dimenziju vremena. Onaj ko hoće da ima uticaja u »istoriji« mora se odreći slobode i pokoriti nužnosti. Zbog toga je umni duh i veliki kušač govorio Hristu: Daću ti sve ovo ako padneš i pokloniš mi se! Onaj ko se ne bude poklonio principu — »dva puta dva jesu četiri« neće nikada postati gospodar sveta
Dostojevski Braća karamazovi

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (10)

Ljudi se najviše od svega boje slobode

Kako je sam Spinoza žudio za slobodom i kako je neumoljivo objavljivao svoj jedinstveni zakon nužnosti koji je obavezan i za ljude i za Boga. I nije Spinoza sam: skoro svi ljudi, vernici jednako kao i oni koji to nisu, koji su žudeli za slobodom sa nekim neviđenim i mračnim ushićenjem su glorifikovali »nužnost«. Najbolje Luterovo delo De Servo Arbitrio je upereno protiv Erazma Roterdamskog koji se na svaki način trudio da obezbedi makar malo slobode za čoveka. Plotin je prikazivao život kao marionetsku predstavu, u kojoj glumci igraju uloge koje su im unapred određene. I Marko Aurelije je govorio nešto slično. Gogolj se na zemlji osećao kao u začaranom carstvu — Platon kao da živi u podzemlju. Tako su prikazivali život i drevni tragičari: Sofokle, Eshil i Euripid, kao i najveći pesnik novoga doba — Šekspir. Ljudi nisu slobodni, ali to nije sve — oni se najviše od svega boje slobode i zbog toga teže »poznanju«, zbog toga traže »nepogrešivi« i neosporni autoritet — traže ono pred čim bi se svi zajedno mogli pokloniti
Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (9)

Pred tajnom prvobitnog greha

Nama nije dato da shvatimo tu tajnu, kao što nam nije dato da shvatimo Istinu. Po samoj svojoj prirodi, ta je tajna takva da i ne može biti otkrivena, a Istina se može osvojiti samo u onoj meri u kojoj mi ne želimo da je iskoristimo za »istorijske« potrebe, dakle, samo u granicama nama jedino poznate i dostupne dimenzije vremena. Čim poželimo da otkrijemo tajnu ili da iskoristimo Istinu, to jest čim poželimo da tajnu učinimo javnom a Istinu zajedničkim i nužnim dobrom — pa makar se rukovodili najuzvišenijim i najplemenitijim namerama da naše znanje približimo Ijudima, da time usrećimo ljudski rod — mi u istom trenutku zaboravljamo sve što smo videli u »ekstazama« u stanju »obuzetosti«, mi tada vidimo kao i »svi« i govorimo ono što je potrebno svetu koji se zove »svi mi«
Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (8)

Istina ne podnosi okove naučnih znanja

Istina i naučna znanja se ne mogu pomiriti. Istina ne podnosi okove naučnih znanja, ona se guši u zagrljaju »očevidnih istina« koje obezbeđuju istinitost našeg znanja. Nauka — kaže smešan čovek — »otkriva zakone« i »stavlja zakone sreće iznad same sreće«, nauka hoće da nas »nauči da živimo«. Istina je iznad zakona i zakoni su za nju ono što su za Dostojevskog nekada bili tamnički zidovi i robijaški okovi. Dostojevski je i sam bio preneražen i zaslepljen svojim čudnim vizijama, on i sam nije znao da li je san ili java, da li je to otkrovenje ili buncanje — da li to treba prihvatiti ili odbaciti
Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (7)

Ko će se usuditi da pozove smrt na dvoboj?

Krotkost nije ona vrlina koju Dostojevski traži. Njemu ni do kakvih vrlina uopšte i nije stalo. Vrlina ne živi svojim vlastitim životom. Ona živi od »priznanja«, ona u »priznanjima« nalazi snage. Ona je rođena sestra onog starog principa — »dva puta dva jesu četiri«: i jedno i drugo imaju istog oca — to je zakon. A dok bude zakona i dok se po zakonima bude sudilo — Smrt će ostati gospodarica života. Ko će se usuditi da pozove smrt na dvoboj kada nju brane sve očevidne istine koje nam je tako grozno naslikao Dostojevski i koje opravdava teorija saznanja? Razume se, knez Miškin to neće učiniti. Njemu je stalo da ga »principi« pohvale. Jer, i sveci ne mogu bez pohvale »zakona«
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (6)

Njegove junake privlači samo ono što nosi sigurnu propast i smrt

U romanima Dostojevskog ništa ničim nije određeno. U njima caruje tertulijanovska »logika« ili logika sna: “Sin božji je raspet; nije sramno zato što je sramno. I umro je sin božji; zaslužuje da se u to veruje zato što je besmisleno. I posle smrti je vaskrsnuo; nesumnjivo je zato što je nemoguće”. Knez Miškin se upliće u tuđe poslove iako zna da to nije za njega, Rogožin ubija Nastasiju Filipovnu a to je najbesmislenije od svega što je mogao učiniti, Nastasija Filipovna hoće da bude svetica iako dobro zna da je takav cilj za nju nešto nedostižno — i tako dalje. Tako je i u drugim romanima — svuda isti »potres« i ista »besomučnost«; junake u romanima Dostojevskog privlači samo ono što nosi sigurnu propast i smrt. Za moto romana »Braća Karamazovi« uzet je najneshatljiviji i najzagonetniji stih iz četvrtog Jevanđelja: Zaista, zaista vam kažem: ako zmo pšenično padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi. To je jedna od onih misli povodom koje sam Dostojevski u romanu »Braća Karamazovi« kaže — » . . . čudo jedno šta se sve u tim knjigama može naći. Lako ih je turati nekom pod nos. I ko je to napisao? Je li moguće da su ih pisali ljudi?«
Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (5)

Argumentacija podzemnog čoveka: Isplaziti jezik i pokazati šipak

Kao što se podzemnom čoveku i priliči, on ne navodi »dokaze«: on zna da bi u slučaju da dokazi budu potrebni, razum obavezno trijumfovao. Njegova argumentacija je nešto do sada nečuveno: isplaziti jezik i pokazati šipak. Vi negodujete: da li su ovakvi postupci »argumentacija« i može li se zahtevati da nauka računa s takvom argumentacijom. Ali, podzemni čovek ne traži da neko s njim »računa« — i to je zapravo njegova najzanimIjivija osobina. Njemu je jasno da »opšte priznanje« njemu ništa ne daje i nije mu ni stalo da nekoga ubeđuje. On ne želi da piše na tablicama za neke buduće vekove — on neće da usmerava istoriju. Njegovi su »interesi« izvan sveta koji se zove »svi mi«, i sam on je — »izvan« istorije
Kazn 02 S

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (4)

Ništavni, mali, zaboravljeni čovek ustaje u odbranu svojih prava

Razum odlučuje o tome da li nešto postoji ili ne. Razum odlučuje — to ne treba ni jednoga trenutka gubiti iz vida — prema sopstvenim zakonima i nimalo ne vodi računa o onome što je i sam nazvao »ljudsko odveć ljudsko«. Materija i energija su neuništive, a Sokrat i Đordano Bruno su smrtni — tako odlučuje razum: svi se bez pogovora tome priklanjaju, niko se ne usuđuje da postavi pitanje zbog čega je razum nametnuo takav zakon, zbog čega se on tako očinski brine o materiji i energiji, a sasvim zaboravlja na Sokrata i Đordana Bruna! Još manje se neko usuđuje da postavi i jedno drugo pitanje. Naime, razum je zanemario sve i postavio je taj neumitni zakon, zanemario je sve što je ljudima sveto i najvažnije, ali — odakle mu snage da svoju odluku nameće! I to tako da se sve vreme od kada sveta ima nije izgubio ni jedan delić energije negde u beskraju prostora! Tako nešto je pravo i nečuveno čudo!
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (3)

“Zapisi iz podzemlja”, prava kritika čistog uma

Iznenađujuće je da je on, bez ikakve naučno-filozofske pripreme, tako tačno uočio u čemu je osnovni, večni problem filozofije. Njegovi Zapisi iz podzemlja se ne analiziraju ni u jednom filozofskom priručniku, niti se pominju po nazivu čak. Nema stranih reči, školske terminologije niti akademskog načina izlaganja — dakle, to nije filozofija. U stvari, ako je ikada bila napisana Kritika čistoga uma onda je treba tražiti kod Dostojevskog — u njegovim Zapisima iz podzemlja, i u njegovim velikim romanima koji su u celini proizašli iz ovih Zapisa. To što nam je dao Kant pod ovim naslovom nije kritika nego apologija čistoga uma
Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (2)

Tamo gde su svi videli stvarnost, on vidi samo seni i priviđenja

S Dostojevskim se u podzemlju zbilo isto ono što i s Platonom u pećini. Dobio je »nove oči« i tamo gde su svi videli stvarnost čovek vidi samo seni i priviđenja, a u onome što »za sve« ne postoji — istinsku i jedinstvenu stvarnost. Ne znam ko je od njih bolje ostvario svoj cilj: Platon koji je stvorio idealizam i osvojio čovečanstvo, ili Dostojevski koji je o svojim viđenjima ispričao u takvoj formi da su svi okrenuli glavu u stranu od podzemnog čoveka? Rekao sam »svoj cilj«, ali, sva je prilika, nisam se najbolje izrazio. Teško da su Dostojevski ili Platon imali neki svesni i određeni cilj kada su govorili, jedan o pećini, drugi o podzemlju, teško da se može zamisliti svesni cilj kod bića i stvorenja koje se prvi put pojavljuje iz nebića u biće. Čoveka pritiska mučno osećanje nebića, osećanje za koje na našem jeziku i nema pravoga naziva. To je ono neizrecivo — kako se obično kaže — a stvarno, neizrečeno, još neostvareno. Možda ćemo do neke mere to stanje, ili aluziju na to stanje dati, ako kažemo da je to ono stanje apsolutne nepodnošljivosti ravnoteže, završenosti i zadovoljstva — »mnogi« kod Platona i »svi mi« kod Dostojevskog — koje mnogi vide kao ideal mogućeg ljudskog dostignuća, bar tako ga vidi obično ljudsko saznanje
Kazn 02 S

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Prevazilaženje samoočevidnosti (1)

Pisac kojeg je posetio anđeo smrti

Dostojevski je odjednom »uvideo« da nebo i tamničke zidine, ideali i okovi, nisu nešto suprotno, kao što je mislio ranije, i kao što je to želeo, dok je gledao kao i svi ostali Ijudi. To nije suprotno nego istovetno. Nema neba, nigde nema neba, nema ideala koji pozlaćuju patnju, postoje samo lanci, i to nevidljivi, koji okivaju čvršće nego tamnički okovi. I nikakvim podvizima, nikakvim »dobrim delima« ne može se čovek izbaviti iz mesta svog »doživotnog tamnovanja«. Zaveti da će se »popraviti« koje je davao u tamnici počeli su mu izgledati bogohulni. Zbilo se s njim isto ono, ili slično, što i s Luterom koji se s istim groznim užasom i odvratnošču sećao zaveta datih prilikom stupanja u manastir: Evo, Gospode, Tebi posvećujem sve nepoštenje i hulu života svojega
Anton Pavlovič Čehov

Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (6)

Treba da udarate, neprestano da udarate glavom o zid

I neobična je sudbina svih Čehovljevih junaka: oni se naprežu do granica svojih mogućnosti, ali spoljašnjih rezultata uopšte nema. Svi oni su jadni. Žena šmrče duvan, neuredno je obučena, neočešljana, nezanimljiva. Muškarac se ljuti, zanoveta, pije votku, dosađuje ljudima naokolo. Govore kad ne treba, rade kad ne treba. Ne mogu da prilagode sebi spoljni svet i, ja bih čak rekao, da to i ne žele. Materija i energija se spajaju kako im njihovi zakoni nalažu – ljudi žive kako im njihovi zakoni nalažu, kao da nikad nije bilo ni energije ni materije. U tom smislu inteligencija se kod Čehova uopšte ne razlikuje od neobrazovanih mužika i polupismenih malograđana. Na imanju žive isto kao i u jaruzi, kao i na selu. Niko ne veruje da se ukoliko dođe do promene spoljašnjih uslova, može promeniti i sudbina
Čehov

Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (5)

Postoji u svetu neka nesavladiva sila koja pritiska i sakati čoveka

Idealizam u svim oblicima, otvoreni i prikriveni, kod Čehova je izazivao osećanje nepodnošljive gorčine. Lakše je podnosio da sluša neumoljive pretnje pravolinijskog materijalizma nego da prihvati slabašne utehe humanističkog idealizma. Postoji u svetu neka nesavladiva sila koja pritiska i sakati čoveka – to je toliko jasno da se može osetiti. Dovoljna je mala nepažnja i najveći kao i najmanji postaju njena žrtva. Možete obmanjivati sebe do onog trenutka dok o tome znate samo iz priče. Ali ko se jednom našao u čeličnim kandžama predodređenosti, taj je zauvek izgubio bilo kakvu zainteresovanost za idealističko samoobmanjivanje
Čehov

Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (4)

Beznadežni čovek koji udara glavom o zid

Ispostavlja se da destruktivno načelo uvek pobeđuje i Čehovljev junak je, na kraju krajeva, prepušten samom sebi. On ništa nema, on sve mora sam stvoriti. I to je „stvaralaštvo iz ničega“, odnosno mogućnost stvaranja iz ničega predstavlja jedini problem koji može privući i nadahnuti Čehova. Kada u potpunosti ogoli svog junaka, kada njemu preostane samo da udara glavom o zid, Čehov počinje da oseća nešto poput zadovoljstva, u njegovim beživotnim očima se raspaljuje čudna vatra i nije slučajno što se Mihajlovskom ona učinila zlom
Anton Pavlovič Čehov

Stvaralaštvo iz ničega: Anton Pavlovič Čehov (3)

Na kobnoj granici koja deli čoveka od večne tajne

O čemu god da započnete razgovor sa Čehovljevim junakom, on ima isti odgovor na sve: niko ništa ne može da me nauči. Vi mu nudite novi pogled na svet, ali on još od prvih reči oseća da se sve svodi na pokušaj da se na novi način rasporede stare cigle i kamenje, i nervozno, često grubo, on od toga okreće glavu. Čehov je veoma pažljiv pisac. On se plaši javnog mnjenja i ima obzira prema njemu. Ali ipak, kakvo neskriveno gađenje on ispoljava prema prihvaćenim idejama i pogledima na svet. U „Dosadnoj priči“ on makar ne odstupa od pristojnog tona i početnog stava. Kasnije on odbacuje sve predostrožnosti i umesto da prekoreva sebe što ne može da se pokori opštoj ideji, on otvoreno negoduje i ismeva je