Tekstovi autora: Ferida Duraković

Tepisi i glomazne prašnjave stvari/ napustili su kuću/ noseći u sebi život, zagušljiv i dug,/ i ljubav...

Tepisi i glomazne prašnjave stvari/ napustili su kuću/ noseći u sebi život, zagušljiv i dug,/ i ljubav,/ zagušljiva i duga...

Te noći smo nas troje, majka otac i ja, u tuđim zimskim kaputima u tuđem stanu šutjeli: svako od nas imao je svoje misli, svoju molitvu za mrtve i za žive, svoju unutarnju tugu i saznanja o užasu života i smrti. I o ljepoti života i smrti

Mama odgaja četvero djece, jednog psa, četiri kokoške, leglo zečeva i mačke u komšiluku. Mama njeguje, u stvari opslužuje nenu, svoju majku, ratnu udovicu čiji je muž netragom nestao 1941. godine. Nena, u stvari, upravlja domaćinstvom i životom svoje najstarije kćeri. Nena upravlja i tatom, kojeg se cijela ova priča i ne tiče

Ne otvaraj… To ljubav kuca na vrata!/Šta ako još koga sa sobom dovede?/Majku na umoru? Sestru nesretnu? Domovinu? Kućicu u cvijeću/I dijete u njoj –/Ljubav ni s jednom usporedivu?

Dubrovčani, za razliku od nas, izgradili velike betonske kante za smeće s finim ravnim rubom. Kante poluprazne, a smeće okolo. Poznato. ALI: po rubu kante ispisano crnom debelom pisaljkom (oštro pjesničko oko ne gleda samo higijenu nego i pučku književnost): SRBI SU ZLI. Nešto me štrecne: Eto, opet kao kod kuće! Na rubu druge kante ono ZLI prekriženo pa napisano UBICE. Sad već moram da pratim dramatični dijalog anonimnih korespondenata: na trećoj prekriženo SRBI i napisano USTAŠE. Pitam se kad će – zbog političke korektnosti! – neko prozvat Bošnjake, ali zasad ništa. Nekoliko kanti nose samo ‘originalni’ natpis, a onda, na jednoj od posljednjih, gusto prekrižen prvi tekst i bijesno ispisano: SVI STE ZLI

Ugledna sarajevska pjesnikinja redovne obaveze naziva plaćanjem računa i doživljava ih kao smetnju glavnoj aktivnosti: čitanju. Jer tamo, u romanima i poeziji je stvarni, ispunjeni i bogati život. A njegova najgora kontrateza su komentari na portalima i društvenim mrežama