Tekstovi autora: Antonela Marušić

Film nije samo nostalgičarski pogled u prošlost londonske lezbijske supkulture; on je i izrazito aktualan jer u jednom svojem segmentu otvoreno tematizira raskol koji se svojevremeno dogodio unutar queer feminističke zajednice. Naime, nesputano izražavanje lezbijske žudnje, istraživanje seksualnosti i uživanje u BDSM dyke pornografiji izazvalo je neslaganja i burne reakcije radikalnih feministkinja koje su (gle čuda!) i tada pokušavale propisivati norme o tome kakav treba biti lezbijski seks i kojih se granica trebaju držati “pravovjerne lezbijke”

Tv serije posvećene tinejdžerskim patnjama: anksioznim djetinjstvima i mladostima definitivno su veliki hit na popularnim stream servisima poput Netflixa, HBO-a i ostalih. Premda ova tema nije nova, protagonisti i protagonistice ovih djela značajno su drugačiji od onih koji su se pojavljivali desetljeće ili dva ranije, kada se u ovom žanru još reflektirao određeni optimizam, a prilike u zapadnim demokracijama nisu tako snažno mirisale na katastrofu

“Portret djevojke koja izgara ” je remek djelo zrele filmašice u naponu redateljske snage. Premijerno je prikazan krajem rujna, u Cannesu je osvojio Queer Palmu, a Sciamma nagradu za najbolji scenarij. Nimalo slučajno i posve zasluženo!

Kada sam 2010. godine na Vox Feminae festivalu u Medici prvi put čula U pol’ 9 kod Sabe osjećala sam da svjedočim nečemu što će u godinama koje slijede biti važno za hrvatsku LGBT zajednicu, ali i pop scenu

Zašto je OITNB bio i još uvijek jeste tako gledan i uspješan? Odgovori su jednostavni i očigledni: originalno napisani likovi u kojima su Kohan i scenaristički tim uspjeli portertirati američko društvo i stvarnost, vješto razvijene pozadinske priče donešene kroz flashbackove, talentirane glumice i glumci, dobar omjer komedije i drame, i na kraju tu je i činjenica da je serija snimljena prema istinitim događajima koje je Piper Kerman opisala u svojem istoimenom autobiografskom bestselleru, knjizi: ne treba zaboraviti da Amerikanci obožavaju serije snimljene prema istinitim događajima. Receptura je izgledala prokleto jednostavnom: staviti u ženski zatvor različite ženske likove i njima pokušati obuhvatiti gotovo sve klase i seksualne/rodne identitete i njihova istraživanja samih sebe, izmiješati sve u koktel i tresti dok se jako jako ne zapjeni!

Film Urše Menart jedan je od filmova u kojima je glavna protagonistica mlada žena koja se pokušava financijski osamostaliti i kroz ekonomsku neovisnost ispuniti vlastita i tuđa očekivanja. Špela se ne umije izboriti za sebe u vremenu gospodarske krize i kulturnih industrija koje “kulturu dostupnu zajednici” stvaraju preko leđa mladih i potplaćenih. Unatoč tome što je izgubljena i nesigurna, glavna junakinja ne odustaje u nakani da pronađe vlastito mjesto u društvu, ne predaje se i odbija poput većine njezinih vršnjaka emigrirati u potrazi za poslom

Zamislite da se dvanaest godina bavite nekom od performerskih, izvedbenih umjetnosti. Neko vrijeme postižete prosječne rezultate, a onda zareda nekoliko nagrada, no ubrzo poslije toga – sve se vrati u kolotečinu. Večer za večer nastupate kao stand up komičarka, publika vas voli, no vi ste od svega pomalo umorni. Odlučujete snimiti oproštajni show, skinuti masku i u njemu priznati sve što vas boli i iscrpljuje, sve ono što ste prešutjeli jer ste bili svjesni da nije smiješno.

Izgleda da se, kad se svijet raspadne, on ponovno još nakaradnije sastavi, četnici, ustaše i slični fašisti stupaju bodrije nego ikada. U ovom momentu situacija u BiH je gora nego 1991. godine. Radovan Karadžićnikad nije izgovarao stvari koje danas izgovara Milorad Dodik. Otvoreno se prijeti, crtaju nove karte, zvecka se oružjem, kostima… Mi apsolutno ništa nismo naučili iz ratnog iskustva. Jedan moj prijatelj o tome kaže: “Naučio sam samo da u mraku kad mokrim, ne profulam šolju.” I meni se čini da nam je to jedino korisno ratno iskustvo.

Pobjednik prošlogodišnjeg Zagreb Film festivala, film "Muškarci ne plaču" sarajevskog redatelja Alena Drljevića, jedan je od rijetkih primjera u regionalnim filmografijama koji ratnu i postratnu tematiku obrađuje bez stereotipa i klišeja. Autentičan scenarij i vješta režija donose teme suočavanja s posttraumatskim poremećajem kroz nošenje s ratnim traumama i nasiljem, potisnutim strahovima i krivnjom, te bijesom i nemoći koji izobličuju psihu muškaraca i vojnika