Danas sam možda najsrećniji čovek na svetu/ Jer meni pripada sve što ne želim/ A jedinoj stvari do koje mi je stalo u životu/ Svaki zaokret elise približava me
U toj svetlosti hladnoj i živoj, podrhtavajućoj i kao nestvarnoj/ Pariz je kao zaleđena slika neke biljke/ Koja se ponovo rađa iz svog pepela, utvara tužna/ Razapeta uzicama i bez doba, sa kućama i ulicama
Gospode, ja sam sad u predgrađu sitnih lopova. Skitnica, golja, jataka kradljivaca. Mislim i na ona dva razbojnika koja su sa vama bili pod krstom. Ja znam da ste ih vi hteli udostojiti vašeg osmeha u njihovoj nesreći