Tekstovi autora: Aleksandar Dragaš

Da smo u Americi pa još k tome malo maštovitiji i da ga ne znamo otprije, Dragu Diklića u njegovoj 81. godini života (rođen 1937) mogli bismo zamisliti i kao ostarjelog mafijaškog bossa kakvi su se pedesetih po glamuroznim dvoranama najprestižnijih hotela Las Vegasa, Havane i Los Angelesa motali oko Franka Sinatre. U hrvatskoj realnosti Drago Diklić je fini zagrebački gospodin, purger s neodoljivom zagrebačkom šprehom koji na pitanje kako je, odgovara “zamalo savršeno jer sam baš tak odlučil”, pasionirani igrač bridža kojim krati penzionerske dane, ali i gotovo jedina živuća poveznica hrvatske (popularne) kulture s nasljeđem Franka Sinatre

Novi album Laibacha s obradama pjesama iz filma “The Sound of Music” (“Moje pjesme, moji snovi”), premijerno izvedenim 2015. godine u Sjevernoj Koreji, sugerira da i u Europi može doći do uspona totalitarističkih ideja, ali ne komunističkih nego, izglednije, fašističkih

Metaforično kantautorsko rock djelo o ljubavi i braku, djeci i djetinjstvu, odrastanju i starenju, cesti i putovanju, domovini i tuđini, iskanju sreće i trpljenju životnih nedaća u urušenoj zemlji koja sve više nalikuje kući bez krova

Waitsova “Bella Ciao” na jedan način zvuči u Europi, a na drugi u Americi. U Europi je to himna antifašističkog pokreta, a u SAD-u ona tek treba postati protestna pjesma

Glazbu iz filma iz 1976. često je na naš češki gramofon stavljala moja pokojna mama. I to je bio sladunjav i nimalo subverzivan komad glazbe. Ono što smo čuli od Coppera i Gage mnogo je bolje

Elvis Costello je nakon kreativnog lutanja tijekom 90-ih imao jako dobrih albuma i u 21. stoljeću, ali ni u jednom od njih, a nakon davnih “King Of America” (1986.) i “Blood And Chocolate” (1986.), nisam uživao koliko u “Look Now”

Ako je u početku djelovala poput junakinje iz nekog filma Davida Lyncha, više stilizirana nego stvarna, sada je to žena od krvi i mesa koja se za plijen i dojmljivost pjesama nadmeće i s kolegama poput Nicka Cavea ili Marka Lanegana. Baš poput Patti Smith koja se željela nadmetati s Dylanom ili Springsteenom, a ne samo s Joni Mitchell ili Joan Baez

Premda se već tijekom 60-ih kalio u Batalima, a 1967. godine prvi put nastupio na Splitskom festivalu s Runjićevim "Picaferajem", Oliver Dragojević ozbiljnu diskografsku karijeru započinje tek sredinom sedamdesetih. Konkretno, nastupom na Splitskom festivalu 1974. godine s pjesmom i ubrzo hit-singlom "Ča će mi Copacabana", pa legendarnom "Galeb i ja" uz koju 1975. godine objavljuje i debi album "Ljubavna pjesma". U to doba albumi i u nas počinju biti jednako važni kao i do početka sedamdesetih dominantni singlovi, analogno sve većem utjecaju albuma u odnosu na singlove od sredine šezdesetih na američkom, britanskom i ostalim zapadnim tržištima

Pretužan je čas da bih sada, dok na “repeat” po ne znam koji put slušam “Galeb i ja”, bio sretan; onako kako sam bio sretan kao klinac dok sam na nekoj lažini pored mora za sebe punim glasom, ispunjene duše i otvorena srca pjevao nazigled tugaljive stihove te naizgled melankolične pjesme. Pa ipak, kad sada i ovdje dođe ona moćna završnica “Galeba” s kojim je Oliver postao Oliver, uvjeren sam da su i on i taj njegov galeb postali jedno. I da će uz tog svog galeba Oliver s nebeskih visina - sretan, ponosan, spokojan i zadovoljan - gledati na nas dolje kako se i dalje mučimo i trpimo

Kakav krasan festival imate, poručio je publici Josh Homme, frontmen grupe Queens Of The Stone Age. Može to biti i kurtoazna izjava koju ponavlja na svakom festivalu na kojem ovog ljeta nastupa QOTSA, no realno, to je i neoboriva činjenica jer INmusic se već prve večeri svojega trinaestog i ponovno rasprodanog izdanja potvrdio takvim

“Put u plus” je hip hop, rock i funk album pankerske oštrine i psihodeličnih tonova velikog pjesnika koji shvaća da je dužnost umjetnika upozoravati na mržnju i zlo, lokalno i globalno, od Balkana i Bliskog istoka do Skandinavije i Amerike

Moguće je i da je “Tranquility Base Hotel & Casino” za Arctic Monkeys nešto slično onome što je za Beach Boyse bio transformativni “Pet Sounds”. Uz to, Alex je i prije izražavao naklonost croonerima pop-glazbe, no nikada više nego dosad pri čemu povremeno zvuči kao da neke zagubljene Bowiejeve skladbe pjeva Richard Hawley prerušen u Morrisseyja

Podučava Bele i kako je ipak pametnije “sjediti i ležati, drijemati i spavati” u čemu se iz dana u dan sve više usavršava, nego previše žuriti i juriti za bogatstvom jer sprovodu, a u nekim slučajevima zapravo jako “dobrom provodu”, ionako nećemo izbjeći

Slaveći “pussy power” i pomičući “fokus s rasizma na seksizam”, Janelle pjeva i kako je “sve seks, osim seksa samog - koji je moć”. Zgodno i dovitljivo, no njeno postavljanje vagine u centar svega palo bi u vodu da se još vještije ne poigrava obrascima popularne glazbe u rasponu od soula do space-rocka; predstavljajući se kao artistica koja je po umjetničkom integritetu možda najbliže roli Princea

Naslov albuma - u prijevodu “Otpor je uzaludan” - zvuči kao da i sami autori priznaju kako su njihovi ideali sasuti u prah unutar mlina (nezaustavljivog starenja, loše demokracije i predatorskog kapitalizma), ali kad se zagrebe ispod tog naslova, moguće je iščitati i neke druge konotacije. Primjerice, da ljudi povremeno gube nadu, no da znaju na dulji rok ostati snažni, a onda će “otpor”, ali nakaradnog sistema, postati “uzaludan”