Tekstovi autora: Aleksandar Dragaš

Njegova glazba je perfektno korespondirala i s radnjom filma i imaginarijem Ridleya Scotta u "Blade Runneru", ali se mogla i zasebno slušati kao interesantan komad elektroničke muzike. Bio je to i soundtrack jednog distopijskog svijeta u kojem smo se možda već, na ovaj ili onaj način, zatekli. Među posljednjim radovima za filmove Vangelis je upisao i glazbu za film "El Greco" o grčkom slikaru koji se tijekom 16. stoljeća proslavio u Španjolskoj te za film "Aleksandar Veliki" Olivera Stonea, a prije toga i za "1492: Conquest Of Paradise" Ridleya Scotta o putovanju Kristofora Kolumba koje je zauvijek promijenilo kurs povijesti i Zemlje. Ispada da je Vangelis svojom filmskom glazbom dočaravao stare i nove svjetove, kozmos i distopijsku budućnost

Naramak hitova i koncertnih favorita za nastupe "all over Europe" Dubioza će podebljati i s (mini) albumom"Agrikultura". Drago mi je da im tako dobro ide u inozemstvu, jer dečki iz Dubioze rintaju kao konji i troše se na pozornici kao svojedobno Alija Sirotanović u rudniku. Unatoč tome, infantilna i narodnjačka "Agrikultura" je autorski barem dvije-tri stepenice ispod "Apsurdistana"

Osobno smatram da je koncept turneje hologramskih, odnosno „virtual reality” likova inteligentniji od toga da Benny, Frida, Björn i Agnetha u poznim godinama nastupaju uživo. Bit će to i poučan eksperiment za koncertnu industriju

"Long Lost" je album koliko o stvarnim, toliko i o izmaštanim likovima koji su snimali, odnosno nisu snimali svoje pjesme u studiju u kojem Lord Huron doista žive i rade. Te "ghost stories" prate ne samo glazba nego i Schneiderova ulja na platnu kojima taj glazbenik i slikar dočarava likove i fantazije koji se protežu i na prethodna tri djela njegovog benda. Na koncu slušatelj stječe dojam da Schneider, naizgled beznadežno jer kako uhvatiti prošlost, ipak uspješno hvata ljepotu, magiju i eleganciju minulih glazbenih vremena kako bi ih podastro kao iskaz ili dokaz da je štošta prije bilo bolje. Ne morate dijeliti njegovo mišljenje, no niste li ovog ljeta skloni zaključili nešto slično?

"Welcome 2 America" nije samo najimpresivniji komad glazbe koji je Prince, koliko nam je zasad poznato, snimio u dvadesetak godina prije prerane i tragične smrti nego i potencijalni klasik u cijelom njegovom opusu

Uvjerljiva je kao bogatašica s ruba bazena kojoj na stol stižu jastog, salata s klicama mladog graha i kokteli od sto i kusur dolara, ali ništa manje ni kao žena koja bi se ponovo odvalila ili povalila na nekom mračnom parkingu pored kluba iz kojeg trešti loš country-dance oca Miley Cyrus koja spram Lane izgleda i zvuči inferiorno, baš kao nekoć Pat Benatar u usporedbi s Joni Mitchell

"Carnage", s izuzetkom pjesme "White Elephant", nije krvav album. Ovdje se "pokolj", unatoč umrlima od pandemije korone, ne odnosi na tjelesni nego na "pokolj" duhovnosti u ljudi koji pandemiju nisu znali ili nisu htjeli iskoristiti za kulturno i duhovno uzdizanje

Na koncu, kao što je odavno ostao bez Panonskog mora kojim zapravo nikada nije ni mogao zaploviti, ali je o njemu maštao i pjevao, tako je Balašević ostao i bez Jugoslavije koju je ipak uspješno nadživio kao kantautor čije će pak pjesme dugo, dugo nadživjeti njega

"Making A Fire" je s dječje jednostavnim, ali i stadionski moćnim refrenom, pravo slavlje života, makar i u iščekivanju povratka starog normalnog doba, "Holding Poison" poput rokačine sa zvrndavim sintisajzerskim umecima u stilu Queens Of The Stone Age koje je Grohl itekako pomogao, a novovalna "Love Dies Young" zgodna parabola između gitarističkih rješenja ranih U2 i bas dionica u stilu New Ordera

Bilo bi ružno ne suosjećati s teškoćama domaćih glazbenika i nemogućnosti da nastupaju uživo jer to im je već niz godina osnova preživljavanja, a što su pokušali kompenzirati objavljivanjem pokoje nove pjesme, "live stream" nastupima iz svojih soba i "samizdat" albumima, prilično zagubljenima u bespućima interneta

Srećom ili nesrećom, dovoljno sam dugo u ovom poslu da ne moram glumiti postmodernističkog hipstera pa sastavljati listu albuma godine prema načelima kritičarskih kolega iz Guardiana s čije bi liste od 50 najboljih albuma 2020. godine barem pola bacio u smeće. Uz to, zahvaljujući streamingu, dostupnost glazbene produkcije već neko vrijeme je tolika da je nemoguće preslušati tako golemu produkciju i iz nje izdvojiti "objektivnu" listu "najboljih" albuma, a i nije glazba mjerljiva poput atletike. Tako je bilo i tijekom pandemijske 2020. godine

Od sredine 70-ih do sredine 80-ih Dolly je country glazbu prometnula u srednjostrujaški pop i ma koliko mi ti postupci bili razvodnjeni, nepobitno je da je time modernizirala country glazbu i postala miljenica i onih koji je inače ne bi slušali. Postala je prihvatljiva i vjernicima i feministicama, gay-ikona i miljenica country publike, autorica čije country pjesme obrađuju pop-zvijezde i heroina koja u repertoaru ima i pop, ali i “pravih country pjesama” o teškom životu i vjeri u bolje sutra, kakvu neumorno izražava i u drugim javnim nastupima. Iz Dolly pršti optimizam, a i puno je više od posve pogrešne percepcije o njoj kao priglupoj sisatoj plavuši s jakim makeupom

Svirajući i pjevajući u Alexandra Palaceu, bez publike, da ne kažem pastve, Cave se u tom hramu glazbe kao u nekom svom pustinjačkom samostanu posve okrenuo samome sebi i svojim pjesmama kao svojim molitvama, a dojam te bolne i patničke usamljenosti lako utiskuje i u slušatelja koji se ove godine mnogo puta osjećao jako usamljeno, tužno i napaćeno

"Strange Timez", kao jedan od najinteresantnijih ovogodišnjih pop albuma, potvrđuje nekoliko činjenica o Gorillaz. Ako su začeti kao zezancija Damona Albarna na temu industrije pop glazbe, prometnuli su se u skupinu inteligentnih pop umjetnika koji se bave i ekološkim, multikulturalnim, postmodernističkim i apokaliptičnim temama. Ako su nastali kao zamaskirani ego-trip lidera Britpopa, vremenom su postali igralište za niz glazbenih legendi. Ako od tih crtanih junaka nitko nije očekivao pravu karijeru, rasprodali su milijune albuma i nastupali diljem svijeta

Nitko običnog čovjeka ne tješi onako kako to čini Springsteen. Nitko neku svoju osobnu i intimnu priču ne čini tako općom i svačijom. Nitko junake svojih pjesama nije tako lako pretvarao u svakog od nas. I obrnuto, ni u čijim pjesmama toliko mnogo ljudi nije prepoznavalo sebe kao u Springsteenovim koje su ovaj put osobnije nego ikad. Ako je prije pribjegavao tome da o sebi pjeva kroz likove kojima je nastanjivao svoje pjesme, sada ne može biti izravniji i osobniji