Tekstovi autora: Aleksandar Dragaš

Moglo bi se reći i ovako: ako si u 90-ima hrvatsku publiku branio od Partibrejkersa, Električnog orgazma i Discipline kičme, a dobro se sjećam kad je bilo takvih zabrana pa i “pucanja” po Kojotima jer su s nekima od spomenutih sredinom 90-ih nastupili u Sloveniji, onda ti se na koncu uvali turbo-folk

Tri minute i pedeset sekundi, počevši od ustajanja iz prvog reda i dolaska na pozornicu, bilo je dovoljno da Gaga i Cooper i uživo dokažu zašto je u doba u kojem je pop glazba postala nepodnošljivo plitka, glupa i neukusna, njihova “Shallow” duboka, emotivna i krasna pop, ali istodobno i country i rock pjesma

Album “Sunčana strana ulice” doista jest magnum opus Azre, ali i fascinatna freska grada koji se budi iz dugog i mračnog sna, oslikana osobnim frustracijama, ljubavnim zgodama, likovima koji su često bili stvarni, te političkim rogoborenjem protiv zakrečenog sistema koji ne shvaća što će mu se uskoro dogoditi. Nervozan, nabrijan, gorljiv i napet do pucanja po svim šavovima, Johnny se na “Sunčanoj strani ulice” ukazuje kao definitivni glasnogovornik generacije zadojene novim valom čak i kad pjesnik okreće leđa gomili koja ga slijedi ili srodnim bendovima, a sve zbog potrebe da ostane izdvojen, samosvojan i originalan

Rekla bih da je najveći utjecaj na mene izvršio Jeff Buckley; njegov glas, introspekcija, želja da riskira, način sviranja i ton njegove gitare. Doista smatram da za glazbu nije važno kojeg je roda interpretator. Dapače, glazba je način da se izbjegne spolna ili rodna uloga. Brian Eno, pak, dao mi je zadivljujuću podršku i na tome ću mu uvijek biti zahvalna, a inspirativno je sagledati autore i izvođače poput Patti Smith koja se na nevjerojatan način poigrava riječima i to bez namjere da se ikome dodvori – kaže kantautorica koji ne bez razloga porede sa Patti Smith ili P. J. Harvey

Danas je sve to na YouTubeu i to besplatno, čime su i najluđe maštarije diskofila postale stvarnost, no nismo li zbog toga izgubili i mitove poput ovoga o našem veselom džuboksu iz 60-ih?

Razgovor s doajenom hrvatskog kantautorstva i začetnikom autorskog rocka na ovim prostorima koji je za Jugoton 1968. godine s Grupom 220 snimio LP „Naši dani“, prvi rock album u tadašnjoj Jugoslaviji

Raduje i širina glazbenog spektra iz kojeg je ovaj kroničar bez problema sastavio izbor od dvadeset albuma što u državi s manje od četiri milijuna stanovnika nije malo, no tko će sutra svirati i snimati? Doslovce su nijanse odlučivale o ukupnom poretku

Hus, povremeno, biva političan i kad ne piše “politične songove”, a kao dokazanom emotivcu, stasalom na zasadama hipijevštine, ne manjka mu idealizma. Kad žali za minulim vremenima, a to čini već barem četvrt stoljeća tijekom kojih je ipak ostao jednim od najuspješnijih u svom poslu, ipak nalazi snage sebe, svoj bend i publiku uvjeriti da ima smisla nastaviti dalje

Da smo u Americi pa još k tome malo maštovitiji i da ga ne znamo otprije, Dragu Diklića u njegovoj 81. godini života (rođen 1937) mogli bismo zamisliti i kao ostarjelog mafijaškog bossa kakvi su se pedesetih po glamuroznim dvoranama najprestižnijih hotela Las Vegasa, Havane i Los Angelesa motali oko Franka Sinatre. U hrvatskoj realnosti Drago Diklić je fini zagrebački gospodin, purger s neodoljivom zagrebačkom šprehom koji na pitanje kako je, odgovara “zamalo savršeno jer sam baš tak odlučil”, pasionirani igrač bridža kojim krati penzionerske dane, ali i gotovo jedina živuća poveznica hrvatske (popularne) kulture s nasljeđem Franka Sinatre

Novi album Laibacha s obradama pjesama iz filma “The Sound of Music” (“Moje pjesme, moji snovi”), premijerno izvedenim 2015. godine u Sjevernoj Koreji, sugerira da i u Europi može doći do uspona totalitarističkih ideja, ali ne komunističkih nego, izglednije, fašističkih

Metaforično kantautorsko rock djelo o ljubavi i braku, djeci i djetinjstvu, odrastanju i starenju, cesti i putovanju, domovini i tuđini, iskanju sreće i trpljenju životnih nedaća u urušenoj zemlji koja sve više nalikuje kući bez krova

Waitsova “Bella Ciao” na jedan način zvuči u Europi, a na drugi u Americi. U Europi je to himna antifašističkog pokreta, a u SAD-u ona tek treba postati protestna pjesma

Glazbu iz filma iz 1976. često je na naš češki gramofon stavljala moja pokojna mama. I to je bio sladunjav i nimalo subverzivan komad glazbe. Ono što smo čuli od Coppera i Gage mnogo je bolje

Elvis Costello je nakon kreativnog lutanja tijekom 90-ih imao jako dobrih albuma i u 21. stoljeću, ali ni u jednom od njih, a nakon davnih “King Of America” (1986.) i “Blood And Chocolate” (1986.), nisam uživao koliko u “Look Now”

Ako je u početku djelovala poput junakinje iz nekog filma Davida Lyncha, više stilizirana nego stvarna, sada je to žena od krvi i mesa koja se za plijen i dojmljivost pjesama nadmeće i s kolegama poput Nicka Cavea ili Marka Lanegana. Baš poput Patti Smith koja se željela nadmetati s Dylanom ili Springsteenom, a ne samo s Joni Mitchell ili Joan Baez