Tekstovi autora: Aleksandar Dragaš

Eminem je i sa 47 godina na plećima i dalje nevjerojatno brz na jeziku pa je netko već izračunao da je u pjesmi “Godzilla” ispalio 229 riječi, od 337 slogova u ciglih pola minute. Uz takvu paljbu stihova, Eminem je oboružan i s povremeno atraktivnim podlogama Dr. Drea i drugih suradnika, poput Skylar Grey, The Alchemista i Dem Jointza, a “Music To Be Murdered By” je i dokaz da njegov autor zna dostojno starjeti što je u rapu, kao i u punku, najteža misija u kojoj je lako skliznuti u karikaturalnost

Njezin “Cuz I Love You” stoga i nije daleko od estetike i stilistike kojom je Prince zaslijepio publiku i kritiku s albumom nedavno obnovljenim i proširenim “1999” iz 1982. godine. Bliska je Beyonce koliko i Etti James, Nicky Minaj koliko i Tini Turner, a uvjerljivo prezentira zašto su temelji njezine glazbe, koliko rap toliko i izvorni R&B pa i gospel

U pravilu bih od ovakvih albuma pobjegao glavom bez obzira, no “Fine Line” je zavodljiv jer Harry i njegovi suradnici uspijevaju zadržati “finu liniju” ukusa u obrascima kojima se poigravaju. Stoga se na njegovom drugom albumu, još više nego na prvom, čuju odjeci Paula McCartneya i Briana Wilsona, Davida Bowieja i Marca Bolana, Vampire Weekenda i MGMT-a, Paula Simona i Davida Crosbyja, Fleetwood Maca i Queena, Justina Timberlakea i Robbieja Williamsa, Bruna Marsa i Becka Hansona

Za razliku od prošle, ova godina nije bila toliko berićetna u domaćoj glazbenoj produkciji, odnosno nije obilovala toliko jakim izdanjima. Međutim, čak je i kritičnije uho moglo bez većih problema i spuštanja kriterija odabrati između 11 i 30 albuma koji definitivno zavređuju vašu pažnju, ako ih već niste čuli ranije. Ovo uho odabralo je njih 20 i svrstalo ih prema vlastitim dojmovima takozvane subjektivne objektivnosti. Nažalost, ostali su prisutni i najveći problemi iz dekade na isteku

“Listanje” najboljih albuma inozemne glazbene produkcije definitivno više nije posao za jednog čovjeka. Bilo bi smislenije da barem petorica glazbenih kritičara jednu takvu listu usustavi prema glazbenim stilovima jer u preobilju internetske dostupnosti ovakvo je “listanje” bitno drugačije nego prije dvadeset, a kamoli trideset ili četrdeset godina, kad je glazbena produkcija bila znatno manja, pogotovo u Hrvatskoj s još limitiranijim brojem licencnih inozemnih izdanja

Za razliku od brojnih i često nemuštih krčmljenja neobjavljenih snimaka pokojnih velikana, Cohenov “Thanks For The Dance” krasan je primjer posthumnog albuma kojim je “You Want It Darker” dobio svjetlije naličje i kojeg je uputno slušati odmah prije ili poslije “Ghosteen” Nicka Cavea. Leonard je do posljednjeg časa volio život, vjerovao da postoji i ono nešto poslije toga, a i u vlastitog sina koji se svojski pobrinuo da posljednja i ponovo veličanstvena umjetnička ostavština njegova oca dobije dostojnu glazbenu pratnju

Nema u Avdića ni Boga, ni nacije, ni države, ni sistema za kojeg bi on digao glas, ali uvijek je među prvima kad treba pjevati u obranu potlačenih i ojađenih, uplašenih i zgaženih, prezrenih i odbačenih, pri čemu ne vjeruje u bolja vremena nego iščitava znakove kataklizme i apokalipse pored puta, pa tako i na novom albumu perfektnog naslova Radikalno šik

Ako je “Skeleton Tree” bio apokaliptični, bijesni i ljutiti, “Ghosteen” je pastoralni, elegijski i rajski gospel kroz koji Cave traži pomirenje sa samim sobom i svijetom u kojem ostaje živjeti nakon smrti sina. Već i kičastom naslovnicom - poput kakve slikarije raja s naslovnica glasnika koje dijele Jehovini svjedoci i pripadnici sličnih kršćanskih denominacija koji nas uvjeravaju da je smak svijeta blizu, a spasenje samo u vjeri u Isusa i Boga - nepopravljivi vjernik Nick Cave odaje osnovnu intenciju

Njegove melodije su toliko blještave da je posramio i zasjenio devedeset posto današnje (dance) pop produkcije, a aranžmani u kojima našpanane gitare i napucanu ritam-sekciju dodatno uzdižu zategnuti gudači doista su briljantni. “Why Me? Why Not” je najjače izdanje na kojem je Liam zapjevao još od “Be Here Now”, ako ne i od “Morning Glory”, te jedan od rijetkih punokrvnih britanskih rock albuma ove dekade. Ne možda, nego definitivno

Prethodni solo album “Post Pop Depression” (2016) u produkciji Josha Hommea i QOTSA-e jedan je od tri-četiri najimpresivnija u njegovoj solističkoj karijeri, a to vrijedi i za najnoviji “Free”. Na potonjem Iggy, iscrpljen turnejom nakon opakog rock albuma “Post Pop Depression”, traži slobodu izražavanja i teritorij kojim još nije kročio. U tom smislu, pogotovo zbog skladbi duboko uronjenih u avant-jazz, “Free” korespondira i s finalnim Bowiejevim “Blackstarom”

Glas joj je tankoćutniji od Florenceinog i u višem registru od Adelinog, lako se zavlači pod kožu šparnim pop baladama u kojima su slomljeno srce, potonula ljubav i tuga samoće glavni motivi, a valja cijeniti i što je njezin debi album autorski i izvođački fino izbalansiran i iznimno cjelovit, a ne tek naplavina “boring fillera” s tek dva-tri “dancefloor killera”. Unatoč sličnosti s Adele i Florence, ne bih imao ništa protiv da Freya postane podjednako popularna

Svatko od nas, naravno, lako se može vratiti njihovim izvornim snimkama kad god to poželi, no volio bih čuti kako im i drugi pjevači, pjevačice i sastavi odaju počast ili reformiraju njihove skladbe te time obogaćuju i njihove i vlastite opuse. I ne vrijedi to samo za Olivera i Arsena nego i za neke druge hrvatske glazbene bardove čiju baštinu lagano ipak prekriva prašina zaborava

Po mnogočemu “Western Stars” se nameće kao novi klasik s kojim Springsteen dokazuje koliko je i na pragu sedamdesete potentan autor i izvođač. Onaj koji se 46 godina nakon debi albuma perfektno okušava u žanrovima kojima prije nije naginjao ili ih se tek rubno i ne baš uvjerljivo doticao

S početka malo nesigurno i oprezno, ali i ravno u glavu s "Kad misli mi vrludaju", no kako je koncert odmicao, Aerodrom je sve sigurnije lansirao hitove iz portfelja Jurice Pađena da bi na koncu sve završilo poput rock & roll tuluma za generacije koje se sjećaju novog vala i nešto ranije domaće rock glazbe

Jedna, jedina šibica na bijeloj podlozi instantno sugerira poruku da smo jako blizu toga da netko uzme tu šibicu i potpali eksploziju političkog ludila i nasilja koje će Europu ponovno baciti u krv i blato, dim i pepeo. Pitanje je samo tko će se prvi usuditi uzeti tu šibicu i njome zapaliti požar koji bi mogao razoriti blagodati života stanovnika Europe