Tekstovi autora: Aleksandar Dragaš

“Singer of Tales” je album na kojem je Imamović srodan američkim singer-songwriterima koliko i sevdalijama poput djeda Zaima ili “carigradskim uličnim muzičarima”, a njegov glas i glazba, kakvu uz pomno birane suradnike stvara, podjednako pripadaju ovom proljeću kao i nekom proljeću otprije sto ili dvjesto, možda i tristo godina jer teško je reći koliko je točno sevdah star kao glazbeni žanr, odnosno kad je točno ustanovljen u formi kakvu imamo na umu i u uhu kad pomislimo na njega

Nije “Rough And Rowdy Ways” ni ugodna ni lijepa priča o smrtnosti i besmrtnosti. Često je krvava i nasilna, teška i mračna, a tek povremeno zabavna i zgodna, dirljiva i topla. No u cijelosti, to je storija veličanstvenog genija o svijetu u kojem samo previranja bivaju konstantom

Ako bih trebao odabrati dominantan žanr kojem “Chromatica” pripada, onda bi to bio eurodance ili europop, zovite to kako god želite, a što je prilično čudno za pop-pjevačicu iz New Yorka koja se nakon dance-popa tako suvislo okušavala u country-rocku, pop-baladama i jazz standardima. Primjerice, u duetu “Sine Frome Above”, prijatelja i kolegu Eltona Johna uvela je u house i dovela do neprepoznatljivosti

Obraćao se i bijeloj publici i dokidao rasnu segregaciju, a njegov je rock’n’roll bio žešći i od onog Chucka Berryja, Boa Diddleyja i Jerryja Lee Lewisa

Nažalost, Hütter i Schneider su prestali razgovarati nakon odlaska potonjeg iz Kraftwerka, no ostaje njihova zajednička vizija koja se pokazala proročanskom jer su računala, komprimirana i u pametnim mobitelima, postali naši osobni gadgeti bez kojih teško možemo zamisliti komunikaciju, stvaralaštvo i egzistenciju. Florian Schneider je kao maštoviti i genijalni glazbenik, a kojem je Bowie posvetio skladbu “V-2”, u svemu tome odigrao veliku ulogu, no definitivno nije kriv što se alati koje je među prvima koristio u današnjoj pop glazbi rabe na zaglupljujući način

Što će iz svega proizaći ne znaju, naravno, ni Stonesi, ali ako su oni, bogati poput Kreza, pesimisti, čemu se imaju nadati obični ljudi koji žive od prvog do prvog u mjesecu i kojima će nakon karantenskog “partija za jednog čovjeka” daleko lošiji i teži biti afterparty zvan Velika depresija iz koje bi već na jesen moglo pokuljati zlo spram kojeg će se ova proljetna karantena doimati poput kućnog godišnjeg odmora

Provodna tema je bezdan vrlog novog svijeta u koji nas uvode klimatološke promjene, kataklizmične situacije i političke elite personificirane u Trumpu i Putinu. U tom smislu naslov albuma je izvrsno pogođen. Sve oko nas je gigatonska eksplozija, ali ne atomska nego virusna, a pravo je pitanje što i kako nakon nje. Pokriti se s dekicom i žmiriti dok sranje ne prođe nije opcija

Od petnaeste godine, koliko sam imao kad je 1982. objavljena “Zona sumraka” Filma, nema što nas nije zakačilo. Krize u socijalizmu, raspad države, rat, pandemija koronavirusa, a u Zagrebu i najjači potres u proteklih 140 godina

U danima u kojima jedni smatraju da je koronavirus blaži oblik gripe, drugi da je posrijedi pogubna pandemija, a treći da smo nadomak armagedona, Aleksandar Dragaš priklonio se apokaliptičnom scenariju jer je taj prostim okom nevidljivi nametnik ukazao na to koliko je naša superiorna i umrežena civilizacija slaba i krhka te koliko brzo može skliznuti u kaos i destrukciju

“Father Of All...” je sjajna kolekcija od deset ekstatičnih pjesama u trajanju od 25 minuta kojima Green Day, čak i ako one ne postanu hitovi jer radio više ne vrti takvu glazbu, ukazuju da je moguće u pitku cjelinu sažeti najbolje osobine The Beatlesa i Kinksa, T.Rexa i Sladea, Hivesa i ABBA-e, The Clasha i Buzzcocksa, Joan Jett i Ramonesa te plesnog groovea koji korijene vuče iz soula 60 i beata 60-ih. I pri tome zvučati drugačije, a da ne ponište vlastitu bit te nevjerojatno poletno, iako je od njihova debija prošlo trideset godina

“Opera Industriale”, baš takva kakva jest, vjerno odražava i vrijeme u kojem je Rijeka postala EPK. To je vrijeme u kojem se, ne samo u Rijeci i Hrvatskoj nego diljem Europe, gase nekoć jake industrije ili su već ugašene i preseljene na Daleki istok ili ih je pomela digitalna revolucija, a njihovi prostori u najboljem slučaju postali ili postaju prostori za kulturne, turističke, trgovačke i ugostiteljske djelatnosti

Ono što  im je oduvijek išlo od ruke, a to je nuditi publici slatko-gorke koktele na teme od ljubavi do politike te stopiti plesnost s avangardom, na albumu “Hotspot” je zaista efektno elaborirano

Eminem je i sa 47 godina na plećima i dalje nevjerojatno brz na jeziku pa je netko već izračunao da je u pjesmi “Godzilla” ispalio 229 riječi, od 337 slogova u ciglih pola minute. Uz takvu paljbu stihova, Eminem je oboružan i s povremeno atraktivnim podlogama Dr. Drea i drugih suradnika, poput Skylar Grey, The Alchemista i Dem Jointza, a “Music To Be Murdered By” je i dokaz da njegov autor zna dostojno starjeti što je u rapu, kao i u punku, najteža misija u kojoj je lako skliznuti u karikaturalnost

Njezin “Cuz I Love You” stoga i nije daleko od estetike i stilistike kojom je Prince zaslijepio publiku i kritiku s albumom nedavno obnovljenim i proširenim “1999” iz 1982. godine. Bliska je Beyonce koliko i Etti James, Nicky Minaj koliko i Tini Turner, a uvjerljivo prezentira zašto su temelji njezine glazbe, koliko rap toliko i izvorni R&B pa i gospel

U pravilu bih od ovakvih albuma pobjegao glavom bez obzira, no “Fine Line” je zavodljiv jer Harry i njegovi suradnici uspijevaju zadržati “finu liniju” ukusa u obrascima kojima se poigravaju. Stoga se na njegovom drugom albumu, još više nego na prvom, čuju odjeci Paula McCartneya i Briana Wilsona, Davida Bowieja i Marca Bolana, Vampire Weekenda i MGMT-a, Paula Simona i Davida Crosbyja, Fleetwood Maca i Queena, Justina Timberlakea i Robbieja Williamsa, Bruna Marsa i Becka Hansona