Tekstovi autora: Marko Njegić

Stakleni pir proslavili su "Gospodin i gospođa Smith" (2005.) ovog lipnja. Film "Mr. and Mrs. Smith", koji je "spojio" Brada Pitta i Angelinu Jolie, krenuo je u kina prije ravno 15 godina i ostvario najbolje vikend-otvaranje mjeseca, bolje i od blockbustera "Batman: Početak"

Sve je u pokretnoj slici, čak i statične fotografije ne miruju, već govore. Sve je i u gledanju – Amelie će prevesti slijepca preko ulice sve do stanice podzemne željeznice i oslikati riječima sve što usput vidi. Jeunet je na neki način snimio film o gledanju... filma. Film o filmu

"Jerry Maguire" je jedan od onih filmova za svako životno doba, škola života, njegovih uspona, ali i padova koje treba prihvatiti s pjesmom na usnama po uzoru na Maguirea (nezaboravni trenutak pobratimljenja s "Free Falllin'" Toma Pettyja), jer "idi dalje, sutra je novi dan", kako savjetuje njegov mentor

"Možda je Marilyn Monroe", ispali Richard u metafilmskom trenutku ispred svog vremena kad ga susjed upita koju plavušu skriva u kuhinji. Stječe se dojam da susjeda, svakako, zrcali glumicu u naponu seksepila i uloga kao da je preslik poimanja snolike Merlinke u muškom oku. Plavokosa ljepotica ulazi u film oko desete minute. Zaboravila je ponijeti ključ i zvoni Richardu da joj otvori vrata

Legenda kaže da je Kubrick "nasekirao" Nicholsona kao nijedan redatelj, nazivajući i njega usred noći kao Kinga te budeći ga pitanjima o Bogu. Preko dana bi se, pak, redateljev perfekcionizam otimao kontroli u ponavljanju pojedinih kadrova preko stotinu puta do kronične iscrpljenosti glum(a)ca. Nicholson, Duvall i ekipa bili su metafilmski zarobljeni na setu s njime gotovo kao Wendy i Danny s Jackom u hotelu. Nije isključeno da je ovdje Kubrickov perfekcionizam bio samo "paravan" da izvuče ludilo glumaca van, najviše Nicholsonovo. Mentalne smicalice su urodile plodom: Nicholson je apsorbirao stvarno ludilo u ulogu zatočen na jednom mjestu s još većim "luđakom" od sebe samoga, bacio glumačku logiku kroz prozor i uzeo sjekiru u ruke. Here's Johnny!

"Mississippi Burning" je igrani film, kombinacija proceduralnog trilera i (kriminalističke) drame, ne dokumentarac, premda sadrži kvazidokumentarne kadrove prilikom TV reportaže o stavu lokalca spram crnaca. Redatelj se branio da je posrijedi fikcija na jednak način kao što su "Platoon" i "Apocalypse Now" fikcije (iz) Vijetnamskog rata, ali nije ni trebao. Ionako moćan film s godinama je postao upravo dokumentaristički životan. Portret Amerike koja izgara. Portret za vječnost

"Miris žene" je bio i ostao škola života u duhu "Društva mrtvih pjesnika", jedna od formativnih drama devedesetih za Charliejeve približne filmofilske vršnjake, toliko sveobuhvatna za takav tip filma da završava Sladeovim upečatljivim istupom u školskoj sudnici ("Malo dobrih ljudi", "Philadelphia", "U ime oca"...)

Kubrick je u posljednjem remek-djelu, epitafu njegove karijere, stvorio snoliki, hipnotični, nadrealni doživljaj s kamerom koja lebdi poput duha i daje dojam “outer body” iskustva, tj. zlokobnim tonovima glazbe sa “satanističkim” pjevanjem unatrag, prekinutim udarcima žezlom od pod, sve u svrhe oslikavanja seksualnog rituala pred orgijanje po receptu Markiza De Sadea

Ponaosob savršeni filmovi mogu se gledati i zasebno, premda su znatno kompletniji i doživljajno poticajniji (od)gleda li ih se zajedno kao još savršeniju cjelinu budući da jedan drugoga ispunjavaju baš kao Jesse i Celine. Naravno, ne smijemo zaboraviti ni treći dio “Before Midnight” (2013.) koji nije “The Godfather Part III” ili “Terminator 3” u odnosu na prethodnike, već prilično ravnopravan i točka na “i” jedne od najboljih trilogija, ali “Before Sunrise” i “Before Sunset” su “povezaniji” filmovi

Da "La Casa de Papel" ne zna stati na vrijeme bilo je jasno kad su prve dvije "zaokružene" sezone dobile nastavak. No, kreatoru i njegovim redateljima treba priznati da umiju nastaviti gdje su stali u maniri punokrvnog nastavka nekog filma, te znaju iskoristiti momentum serije i držati zamah bez gubljenja osjećaja za ritam, kao i sve ostalo što je postalo njezin zaštitni znak, od karakterizacije i imidža likova do društveno-političkog komentara

Njezina "Emma" (s)likovni je spoj filmova Wesa Andersona i kostimirane drame "Portret djevojke koja izgara" Celine Sciamme. S jedne strane, jarke pastelne boje, geometrijske kompozicije kadra i povremene začudnosti, poput prizora špalira žena u odorama iz "Sluškinjine priče". S druge, pojedini kadrovi nalik slikama iz epohe kad je nastao roman

Život pretvara (dokumentarni) film od intimnog, opservacijskog dokumentarca i studije karaktera u nešto više, točnije alegorijski pogled na ljudsko društvo, prirodu kapitalizma i disbalans našeg prirodnog kapitala - ekosustava

Koliko god na prvu loptu usporedivi, 'Rocketman' i 'Bohemian Rhapsody' su drukčiji pop-rock 'biopicovi'. Krilatica 'Rocketmana' glasi 'based on a true fantasy'. Dakle, utemeljeno na istinitoj fantaziji, ne priči. Tako se režiser Fletcher ogradio da sve što vidimo u filmu ne mora nužno biti istinito, već (jest) dijelom plod maštarije, iluzije, možda i tlapnje, a 'Rocketmana' je, nastavno na to, pozicionirao više kao mjuzikl, ne glazbenu dramu

"Limunada" se bavi birokratskim, egzistencijalnim i inim iskušenjima rumunjske imigrantice u SAD-u. Pogled na Ameriku iz rumunjske perspektive, odnosno podjednako, ako ne i više na Rumunje/strance iz američke perspektive, čini film osvježavajućim poput limunade, makar je redateljica servirala krajnje gorku

Centralna dosjetka hotela/bolnice za kriminalce dosta duguje mitologiji Johna Wicka, ali Hotel Artemis samo djeluje kao da se odvija u proširenom svemiru akcijskih filmova s Keanuom Reevesom. Vrijeme radnje je bliska budućnost 2028., a priča je skoncentrirana na ansambl predvođen Bolničarkom hotela koja je najzanimljiviji lik i sigurno bi se bratski slagala s Johnom Wickom