Bernardo Soareš: Knjiga nemira
Ispisujem riječi za spas duše
Od 1942. godine, kada je započelo sistematsko priređivanje i objavljivanje pesnikovih sabranih dela, koja danas broje preko trideset tomova, Pesoa kao da neprestano priređuje nova iznenađenja svojim tumačima i čitaocima. Iz već legendarnog drvenog sanduka, jedne od najdragocenijih relikvija portugalske književnosti, gde je pisac godinama odlagao i čuvao sve svoje rukopise, izlaze, kao iz neke čarobne kutije, novi heteronimi i nova svedočanstva o najrazličitijim vidovima Pesoinog literarnog stvaralaštva. Poslednje takvo veliko „otkriće“ dogodilo se 1982. godine, kada je prvi put objavljena „Knjiga nespokoja“, monološki roman, u formi intimnog dnevnika, koji je Pesoa, u fragmentima (a ima ih preko pet stotina) pisao od 1913. pa do kraja života. Fiktivni autor ove fiktivne „autobiografije bez događaja“ zove se Bernardo Soareš, a Pesoa ga je zamislio kao jednog anonimnog knjigovođu iz grada Lisabona, „čoveka bez svojstava“ koji živi svoju jednoličnu svakodnevicu samo zato da bi pisanjem svedočio o nemogućnosti življenja. „U večno oblačnom danu svog postojanja“, Soareš sa prozora svoje kancelarije, kao sa neke osmatračnice, posmatra život koji ne može (i ne želi) da dotakne, a prizor spoljašnjeg sveta za njega postoji samo kao unutrašnja, onirička i transcedentna realnost. Soareš, sanjar koji pati od nesanice, samotnjak koji razume osećanjima i oseća inteligencijom, ispisuje hroniku svog nespokoja, ispovedajući svoju veru u nemogućnost egzistencijalnog ostvarenja, i žudnju za jedinim mogućim smirenjem – povratkom u ništavilo nepostojanja. (Jasmina Nešković)