Tekstovi autora: Slobodan Jovanović

Neko im je sugerisao „da je zrelo“ čim su na taj način ušli u avanturu, jer se vlast niđe nije rušila komandosima sa strane, već urušavanjem iznutra. Oružje i naoružani ljudi su tu samo da podrže i ubrzaju procese. Miloševića nije mogao NATO da obori sa vlasti, ali zato jeste goloruki narod i urušavanje policijskih i vojnih struktura. NATO je u toku napada samo doprinio homogenizaciji Srba oko Miloševića. Stoga su tupave priče koje pokušavaju omalovažiti proces i presudu ismijavanjem i ironičnim predstavljanjem optuženih iz Srbije kao komandosa

Imamo šizofrenu situaciju da evropski i drugi zapadni fondovi politički i materijalno subvencionišu one koji, u najmanju ruku, predstavljaju logistiku političkim opcijama suprotnim evroatlanskoj orjentaciji Crne Gore. Iako crnogorske bezbjednosne službe svoj posao ne obavljaju kako treba, pa se informacije u finansiranju političkih i medijskih subjekata kreću u zoni poluinformacija, skoro da je izvjesno da te iste medije finansijski pomažu i iz izvora koji Crnu Goru vide kao dio interesa Rusije i Srbije

Očito da organizatori protesta misle da su video snimci, na kojima retorika i mizanscen tzv. odbrane krstionice na Miholjskoj Prevlaci ponajviše liče na scene iz filmova sa tematikom iz srednjeg vijeka, slika progresivnog evropskog, modernog društva, kakvo preporučuju građanima Crne Gore. I tu dolazimo do poraznog zaključka. Crnogorsko društvo je, iz neznanja ili svjesno, dozvolilo da joj najmrčanije ideologije i vjerska zatucanost, kakvu smo imali u vremenima prije više vjekova, zavladaju duhovnim prostorom i „prosvjećuju“ mozgove velikog broja građana, pa se čak govori i o tome da je Amfilohije vratio u Crnoj Gori „zlatno doba graditeljstva kakvo je bilo u doba kralja Milutina“

To što predvodnici protesta izbjegavaju da izraze stav o bilo čemu upravo najbolje pokazuje da se oni plaše da će iznošenja stava čak i u onome što predstavlja osnove moralnog sistema vrijednosti, kao što je osuda masovnog zločina i zločinca, raslojiti njihove proteste. Treba li bolja definicija što predstavljaju ti protesti i kakvi ga ljudi predvode? Nema tog višeg interesa koji bi me spriječio da izrazim svoje distanciranje od masovnih ubistava, progona, deportacija i genocida

Dirljiva je ljubav Šoća prema Rusiji, pa mu je samo istina ono što je SDT Katnić rekao da zvanična Rusija nije učestvovala i da je Srbija potpuno sarađivala sa tužilaštvom Crne Gore, iako je svakome razumnom jasno da iza prevrata jeste stojala ruska obavještajna služba, sa svom logistikom, zatim ljudi bliski Putinu, i da je Srbija prekinula saradnju nakon posjete Beogradu Patruševa, šefa svih ruskih obavještajnih službi. Ili se možda u Rusiji štancuju pasoši sa lažnim imenima ko god zatraži? I to iz iste serije, za sve koji su slučajno agente GRU-a na zadacima po Evropi?

U Crnoj Gori, u ovoj fazi u kojoj se nalazi, mogu postojati samo dvije politike – prozapadna i proistočna, sa svim atavizmima koje ova druga sadrži. Od panslovenskog, religijskog, imperijalnog, narodnjačkog, do odsustva civilizacijskog i demokratskog. Boreći se protiv bilo koga sa jedne strane, vi pomažete drugoj strani

Zar nije somnabulno da se za vlast u Crnoj Gori bore oni koji ne žele pod njenu zastavu i koji sjede dok se svira crnogorska himna!? Zašto redari na protestu sklanjaju srpska znamenja kod nekih ljudi ako ne da bi sakrili suštinu ko uglavnom stoji iza protesta? Kako je moguće da plasman košarkaša Crne Gore na svjetsko prvenstvo čestitaju samo Milo Đukanović (DPS), Ivan Brajović (DS), Ranko Krivokapić (SDP) Andrija Popović (LP)? Zar nikoga nije sramota u opštini Budva da se za Dan nezavisnosti vijori samo jedna državna zastava i to na pola koplja? Da se u Kotoru i Herceg Novom za najveći državni praznik ne vijori nijedna?

Nema u Crnoj Gori „trećeg puta“, „treće Crne Gore“. Postoji ovaj put kojim je krenula Crna Gora i onaj put koji vodi na drugu stranu, bolje reći stranputicu. Smiješno zvuče neki Crnogorci, dok šetaju sa onima koji su avionom vlade Srbije išli na poklonjenje Putinu, koji misle da je članstvo u NATO nešto što se ne može promjeniti. Legalno izabrani parlamenti mogu o svemu odlučivati, pa i o tome

Da, postoji korupcija, postoje lopovi u raznim nivoima vlasti, postoje loše privatizacije, postoje svuda u tranziciji, postoje i u Crnoj Gori. I to se rješava kroz pregovore sa EU, ne njihovim kočenjem zarad borbe protiv vlasti, stvaranjem institucija, ne njihovim rušenjem i omalovažavanjem zato što ne mogu da se instrumentalizuju protiv vlasti, dakle aktivnim učešćem u izgradnji demokratskih institucija, a ne svođenjem politike na obračun sa onima koji su vam, očito, omraženi. Nije normalno da neko vlada toliko dugo a da mnogim ljudima se ta vlast ne ogadi. Ali se ni tada ne priziva nacionalni i institucionalni slom države da bi došli na vlast sto puta gori, u savezništvu sa onima kojima je crnogorska Crna Gora „smrt na oči“

Razlog vraćanja u prošlost jeste što sam, proučavajući istoriju Crne Gore početkom XIX stoljeća, apsolutno došao do zaključka da kancer koji je posađen u tim vremenima, samo se vraća u vidu metastaza u posljednjih tri decenije istorije Crne Gore. Ma koliko se jedne te iste snage uvijek pozivale na demokratiju i borbu za demokratizaciju Crne Gore, uvijek je iz toga stajao isti cilj i iste metode, koje nikada nijesu imale za cilj podršku institucijama da vremenom preuzmu punu odgovrnost i koje su uvijek imale za cilj samo potpuno njihovo urušavanje i na razvalinama promjenu vlasti

Za mene je događaj godine u Crnoj Gori intervju predśednika Crne Gore, Mila Đukanovića, dat državnoj televiziji, u emisiji „Živa istina“, krajem godine. Fućka mi se što će o tome reći vajne „demokrate“ iz NVO sektora i „slobodnih“ medija, koji se redovno javljaju medijima u „demokratskoj Srbiji“ da objasne kako u Crnoj Gori ništa ne valja, ili umišljeni, nadnacionalni, nadrdani fakinčići u skupim odijelima i automobilima, koji su prevazišli moje priče o identitetu i koji znaju da je alfa i omega demokratije u Crnoj Gori da Đukanović „padne“. Da ih još više najedim, Đukanović sigurno spada u svjetski vrh političkih lidera po političkoj umješnosti i intelektu, što je dokazao i svojom transformacijom i uspješnom transformacijom tradicionalno naopakog naroda što se tiče političke i nacionalne orjentacije

Pored toga što je SPC bila glavno gorivo nacionalizma 90-tih godina prošlog stoljeća, ne prestajući da to bude do današnjih dana, ipak je uvijek bila u simfoniji sa vlastima srpske države i nije ulazila u sukobe sa vlašću. Sa druge strane, Amfilohije, novopečeni ljubitelj sekularne države, a inače djelatnik uglavnom sekularnog (čitaj: političkog), uvijek je bio najveći protivnik nezavisne Crne Gore, Crnogoraca, protagonista velikosrpske ideologije u Crnoj Gori. Bio je presudna podrška u svim pokušajima anticrnogorske opozicije da u Crnoj Gori sprovode ulično i parlamentarno nasilje, saučestvujući sa „elementom inostranosti“ u obaranju legalno izabrane vlasti

Teško je vjerovati da oni koji SPC smatraju institucijom od najvećeg povjerenja mogu biti nacionalni Crnogorci, a tek sumnjam da je takav stav spojiv sa privrženošću vrijednostima zapadne civilizacije, demokratskim i uređenim društvima. Imao sam prilike da se susretnem sa stavovima nekih, koji su slučajno bili članovi DPS-a, o tom nekakvom nacionalnom dvojstvu. crnogorskom i srpskom. Nivo njihovog razumijevanja nacionalnog pitanja dobrano govori da je ta tema morala biti predmetom ozbiljnih javnih naučnih elaboracija, jer njihova svijest nije mrdnula od političkih manipulacija iz vremena knjaza/kralja Nikole

Srpski nacionalizam ima bitnu karakteristiku da je skoro ravnomjerno zastupljen u gotovo svim političkim ideologijama. Bilo da je riječ o liberalnoj, bilo konzervativnoj ili socijalističkoj političkoj opciji, one u Srbiji imaju u sebi integrisan velikosrpski nacionalizam i imperijalne ambicije. Baratanje istorijskim poluistinama, koje su zaodenute u formalnu disciplinu neke od društvenih nauka (istorija, politikologija, sociologija i sl.), preko akademske, političke, medijske zajednice stvara opšte raspoloženje o uskraćenosti nacionalnog prava i „istorijske pravde“, bilo da je riječ teritorijama, bilo prava na političku i kulturnu dominaciju nad pojedinim djelovima svog okruženja

Srbija nikako da shvati da Crna Gora nije više kulturna kolonija nijedne države i da jednako pravo da budu zastupljeni imaju i hrvatski, i slovenački, i BH pisci, i bilo koje druge države, kao srpski u nastavnim planovima Crne Gore. Odnosno, onoliko koliko zaslužuju da nose epitet svjetski priznate kulturne vrijednosti. Prije svega, Crna Gora je obavezna da vodi računa o svojoj kulturnoj baštini, a ne druge države. Odakle ideja da svi pisci koji se izučavaju u školama u Srbiji moraju biti u nastavnim programima Crne Gore? I po kojoj to logici srpski mediji to nazivaju izdajom i antisrpskim projektom?