Tekstovi autora: Neven Šimić

Prije više od 40 godina snimljen je film ”Dečko koji obećava”. Osim što je hommage jugoslovenskom novom valu i beogradskoj post punk sceni s početka 80-ih, ”Dečko koji obećava” propituje društvo utemeljeno na okoštalim normama, konzervativizmu i malograđanštini, te individualistički koncept slobode u takvom društvu. Film je bio inspiracija i lajtmotiv za tekst koji slijedi.

Četiri su decenije od premijere Mućki na britanskom BBC-u. Fin jubilej. Mućke su dale nemali doprinos britanskoj kulturi – mnoge prepoznatljive fraze i riječi koje izgovaraju Del Boy i ekipa uvrštene su u rječnike i leksikone – i vremenom postale globalni pop kulturni fenomen. Mnogobrojni fanovi ovog sitcoma zapanjeno konstatiraju da je prošlo već toliko vremena. Del Boy je poslovično opušten po tom pitanju

Tri su decenije od distorzijske diverzije zvane Nevermind. Svijet se u međuvremenu promijenio. Nirvanina muzička ostavština našla je utočište na Youtubeu i digitalnim platformama, Mitar Mirić i dalje je jači od sudbine, Angela iz DDR-a je moćna žena respektabilne političke karijere, Ante Marković već deceniju reformira neki drugi svijet, Sizif i dalje pjevuši Like a rolling stone, a koronavirus je ispizdio planetu

A, opet, kako pristupiti najkreativnijem trenutku jugoslovenskog rocka. Kako, nego iskreno i bez lažnog ustezanja. Zašto bi me nečiji snobizam ili nečija zašećerena nostalgija sputavali. Ti si, velim samom sebi, zaljubljen u taj zvuk. U taj analogni metež i ludički polet. I zašto bi vrijeme bilo kriterij voljenja ili nevoljenja

Uvijek dajte prednost facebook statusu vašeg antivax prosvjetitelja u odnosu na hrpu glupavih tvrdnji likova s mejnstrim medija koji se neosnovano kite titulama epidemiologa, virologa, infektologa, molekularnih biologa. Već smo utvrdili, ali treba uvijek ponoviti, da su to plaćenici u službi bjelosvjetske sotonističke hobotnice

Malo je umjetničkih djela koji funkcioniraju na toliko nivoa – sociološkom, filozofskom, psihološkom, likovnom, muzikološkom, sociolingvističkom, pop kulturnom – kao Paklena narandža. Fascinantna višeslojnost. Ona je odavno nadživjela film i postala zaseban fenomen. Choodessny, što bi rekli govornici nadsat jezika

Te ’69 se desio i Woodstock. Hipijevska kontrakultura i seksualno oslobođenje bili su na vrhuncu. Neka Linda i neki John vodili su ljubav na livadi, prepustili su se čulnim senzacijama i romantičnim predodžbama. Puteno i osjećajno harmonizirano je na Woodstocku. Poljem se širio miris marihuane, LSD je otvarao vrata percepcije, tako barem vele Aldous Huxley i ljubitelji njegovih poznijih radova

Alan Ford bio je važan dio odrastanja i tinejdžerske kulture u Jugoslaviji, neka vrsta generacijskog trademarka. U tom kontekstu zanimljivo je uspoređivati ondašnjeg jugoslovenskog tinejdžera i njegovog ovovremenog vršnjaka, milenijalca, pripadnika Z generacije, kakogod. Prvi, osim Alan Forda, kupuje na obližnjem kiosku stripove iz Lunov Magnus strip edicije, Zlatne serije i drugih tadašnjih izdanja, oduševljavajući se pustolovinama Zagora, Mister Noa, Dylan Doga…

"Brate, fol je u tome što su Turci bili 500 godina ovde. Pa ne možeš ti to tek tako da zaboraviš. Pola klope je Turska ostavila, od pasulja do sarme i baklave. A orijental je u krvi. Ta se muzika slušala i sve to ide sa generacije na generaciju.’’ Džej Ramadonovski, doajen turbo-folka