Tekstovi autora: Damir Karakaš

Ležimo na rubu mora; pored stijena iskovanih na suncu: zaspao sam, a more mi je postalo i dijelom sna; kuće su na tren pobjegle sa svojega mjesta, jata ptica pretvaraju se u jata riba; kričanje galebova iznova ih oživljava, otvorio sam oči: more udara u šuplji kamen, onda kroz taj isti kamen diše

Kad sam kroz slojeve crne magle jedva otvorio oči, ugledao sam plavokosu ženu kako lebdi; prvo što sam prije straha pomislio: „To su anđeli, a ja sam mrtav!“ Onda mi se primakne i tiha glasa, tako da me na trenutak dodirnula svježim dahom, kaže: „Dišite.“ Cijelo sam tijelo napregnuo da u tom trenutku iz sebe iscijedim neku riječ, bilo koju riječ, da joj nešto kažem, ali sam u tupoj nijemosti samo pomislio: „Živ sam.“