Tekstovi autora: Siniša Škarica

Ovaj osvrt kao plod mog sjećanja na Marinu spominje uglavnom njezine Jugotonove naslove. S više od 1400 punktova u samom discogsu (prema recimo Novkovićevih 1220) popisati sve njezine važnije radove značilo bi umjesto ovih par novinarskih kartica ispuniti solidnu knjižicu, a s bilješkama i pravu knjigu. Netko će za Marinu, nadam se skoro, i to napraviti. I ne umišljam si da me čuješ, no svejedno, Marina, oprosti!

I da odmah budemo načisto: ovdje nije riječ o biografiji jedne od naših najvećih pjevačica uopće. Ovo je biografija njezinih snimaka, njih 258, uostalom zato: diskobiografija! Mogli bi reći da kroz glazbu i riječi imamo pred sobom priliku usporedo slijediti nešto što bi se tek sutra moglo pretvoriti u esencijalno biografsko štivo

Josipa Lisac dobitnica je Porina za životno djelo, uz skladatelja i dirigenta Tomislava Uhlika. Njima će prestižna priznanja biti uručena na ovogodišnjoj dodjeli Glazbene nagrade Porin. Osvrt Siniše Škarice na Josipinu karijeru prenosimo u celini

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Njegova je snaga bila u talentu da u biti jednu pjesmu pjeva cijeli život i da pri tom uvijek zvuči s uvjerljivom tugom; njegov je stih, reklo bi se pjesnički, stanovao u oblacima prelivenim crnom tintom. Tvrdilo se i da nije od bogznakakvog glasa za bučan kafanski ambijent. Imao je zatamnjeni, topao ali ne i sladunjav, reklo bi se lirski glas. Njegov mezzavoce, koji kao da se štedio, jer su mu kafanske noći bile duge, nije trebao nadjačavati najrazličitije ansamble i muzičare što su ga pratili, već ih je naučio stišavati, da trepere osluškujući njegova duboka pianissima i delikatna falseta

Album “Ravno do dna” je svjedočanstvo o perfektnom koncertnom trenutku benda kojemu na putu do savršenog kraja, osim publike što je disala s njegovim imenom, više ništa nije trebalo

Godine 1959. Elvira Voća, ljepuškasta, glazbom opčinjena, 17-godišnja učenica srednje kemijsko-tehničke škole (Drago Mlinarec sjedio je u istom razredu!), na nagovor svojih kolegica prijavljuje se za Prvi pljesak, tada popularno natjecanje mladih pjevača što se održavalo na nedjeljnim matinejama u zagrebačkom hramu zabave Varieteu i pobjeđuje u konkurenciji djevojaka

Ako je ijedan bend u povijesti popularne glazbe kod nas svojim autorskim i izvedbenim dosezima imao pravo na atribuciju rock and rolla onakvog kakvoga se sjećamo iz doba njegove nevinosti onda su to bez ikakve sumnje Đavoli

Jura Stublić je zaista napisao brojne male himne u probuđenoj sredini koja se uglavnom intuitivno doživljavala kao posljednja mladost jedne umiruće zemlje. Himna je – njezini grčki korijeni (hymnos) kažu – hvalospjev, svečana ili vjerska pjesma: himan ili psalm. I treba reći, himne pišu pojedinci nadahnuti trenutkom zanosa, ne nužno eksperti nota i stihova. Mnoge su stare stoljećima, ne znamo im autore, a mnoge su napisali ljudi koji su samo po tomu i zapamćeni, a ako je riječ o glazbenim velikanima preuzeti su njihovi najjednostavniji, najpamtljiviji, danas bi rekli i najkomercijalniji motivi. A Jura zaista nije, akademski gledano, ni muzički, ni pjesnički ekspert. Ima dva razreda klavira, apsolvent filozofije i sociologije, ulični svirač s gitarom i usnjakom, nepopravljivi romantik. „Nisam muzičar, nisam pjevač, pjesnik, pišem svoje pjesme, pišem iz duše, ljudi mi vjeruju, znaju da iskreno mislim ono što pjevam... Virtuoz svira prstima, ja srcem, zato su moje melodije lijepe!“, reći će. To je to, idealan himnod!

Govoriti o rock 'n' roll buntovništvu, u ideološkom, političkom smislu u bivšoj državi, odnosno o rock 'n' rollu kao opasnom, nepoćudnom ili neprihvatljivom glazbenom i, šire, kulturnom idiomu, u očima političke države, znači natezati, mistificirati i na kraju krajeva mitologizirati jednu prilično nejaku tezu

U izdanju Croatia Recordsa sljedeći tjedan iz tiska izlazi druga knjiga Siniše Škarice “Tvornica glazbe – bilješke za biografiju ili Various Artists ” koja se bavi razdobljem glazbene industrije od 1970. do 1989. godine. Ekskluzivno za naš portal, objavljujemo poglavlje o Mikiju Jevremoviću i dvostrukom albumu „Zlatna kolekcija“

Teško da bi moja „Tvornica glazbe“, kao kompilacija svih mojih uredničkih uradaka i mojih izleta na polju glazbene publicistike, ikada uspjela, a da pored mene nije u svakom trenutku bilo začudnih „usporednih životopisa“ modernog Plutarha, koji se zove Petar Luković. On je zaista poput Plutarha, koji je kroz prikaze života i karaktera slavnih likova grčke i rimske prošlosti gradio idealan lik antičkog čovjeka, pišući o zvijezdama iz oba tabora jugoslavenske popularne glazbe – narodnoga i pop - otkrivao lik homo balcanicusa s druge polovice 20. stoljeća

Jedna druga velika Arsenova pjesma, također u rukopisu odbacivana sa svih važnih festivala - Zagrebačkog, Opatijskog, Beogradskog, ponijeta u skici kao popudbina na odsluženje vojnog roka, rodila se prvih vojničkih dana u Otočcu u konačno remek-djelo. „Kuća pored mora“. „Napisao sam je jednog običnog dana u kasarni u Otočcu, u Lici, u starom zdanju podignutom još za vrijeme Vojne krajine. Sve oko mene je bilo obično. Zapravo, bilo je to jedne noći kada sam bio pomoćnik dežurnoga. Nisam mislio ni na što. Napisao sam kompoziciju i poslao je na Splitski festival, gdje sam, kako znate, uspio.“ As simple as that!

Naziv PGP-ova singla „To sam ja“ - po ustaljenoj praksi nafilan s četiri snimke - kao da je slao poruku: ovo jesam konačno ja! Za naslovnu je, dakle, odabrao skladbu Mauricea Vidalina i Gilberta Becauda „C'etait moi“, manje istaknutu u opusu slavna šansonijera, ali programatski Arsenu očigledno posebno važnu. Svojom mediteranskom notom (k tomu za razliku od originala u uvodu pojačanom efektom morskih valova) u emocionalno opuštenom, romantičnom tonu, trebala je biti njegovom novom estradnom slikom južnjačkog trubadura

Očigledno, mladi Arsen je slušao i Adriana Celentana i Tonyja Dallaru i Giorgia Gabera i druge iz novog naraštaja talijanskih manje-više amerikaniziranih zvijezda; a i sam je, kao što je već istaknuto još na Ribnjaku, imitirao Paula Anku, Platterse ili Pata Boonea. Puno bliži rocku nego je bio voljan priznati, kasnije će često isticati sklonost jednome Lou Reedu ili Neilu Youngu...