Tekstovi autora: Ivo Anić

A mi smo uživali. Bili smo djeca, sada pioniri, koji su imali svoje vrtiće i svoje škole, igrali smo se na otvorenom i bili aktivni sportaši, u velikim stambenim zgradama socijalizma imali smo svoja skrovišta, logore i svoja igrališta, imali smo dječje časopise i stripove, imali smo Modru Lastu i nenadmašnog Lastana kojem smo se povjeravali, a koji nas je zajebavao, imali smo Smib, Radost i imali smo Pionira

Nikada nisam bio ponosniji što sam dijete Jugoslavije nego danas. Nikada. I što više lažu o njoj, ona je dijete sve veće u mojim uspomenama. A oni stoje na mjestu. Upravo pod svim tim što im je dao socijalizam. I žive u stanovima koje im je dao socijalizam, i imaju diplome koje im je omogućio socijalizam, i danas su tu gdje jesu jer je taj socijalizam trebalo srušiti. Da bi oni imali svega, a mi ni jogurta. I da bi svi stajali, kako nam je to lijepo kazala Vesna Parun na mjestu pod tim betonskim zdanjima koje im svako jutro kada se ustanu govore koliki su licemjeri, jadnici i koliko su nesposobni. Jer kada za ništa drugo nisi sposoban što ti na koncu ostaje doli laži?

Teško vrijeme za matore, prijatelju moj, jednom si vrijeđao njihove osjećaje kada su bili u Savezu komunista, pa si ih vrijeđao kada su postali domoljubi, branitelji, svaki kurac. Ustaške gnjide si vrijeđao, prijatelju moj, dok nisu od gnjida postali kokoši, pa ih sad bole vjerski osjećaji. Od nacionalnih, partijskih, domoljubnih, na koncu više nisu imali organa osjeta da se uvrijede pa im ostao još taj vjerski oca im jebem vjerskog