Tekstovi autora: Miloš Crnjanski

Senik1

Dnevnik o Čarnojeviću

Ko si ti, divna, lepa, strasna, među ogledalima?

Crnjanski piše izgubljeno, kao smetenjak, on je tu prvo došao da izuči slikarstvo i pozorište. On zatim kaže da treba pisati satiru. On nije ništa samosvjesniji od onoga žutokljunca koji je putovao tako prije mira i prije rata, prije Prvog svjetskog rata. Nemilosrdni svud, kaže, izazivaju sad moj zadivljeni osmijeh, i oni u Rusiji, i oni u Irskoj. Sve to nije važno. Važno je da ovdje umiru djeca kao što su i u Srbiji umirala. Zbogom, kaže, želim vam veselosti! On kao da piše iz dosade. U Parizu je osjetio ljubav i bezbrižnost, lak i prozračan i miran, kao nikad u životu. Vjerujte mu na riječ! Šest dana je zatim šutio i živio u mraku. Pognute glave išao bretonskom obalom od kamena do kamena i milovao rukom svoju obalu kad bi se uspeo na vrhove staza. Nema ničeg što mu je drago, što ostaje, sve se gubi. Pruža ruke u vazduh i miluje nebesa. Bio je na kraju svijeta, i umjesto života vidio samo jednu blagu, beskrajnu, zelenu svjetlost. Gdje je život, pita se on već u Dnevniku o Čarnojeviču. Možda će postići da nekog mladića ogorči, neku lijepu ženu izmijeni, ismije neku popovsku pridiku, kaže, i biće zadovoljan. Vaistinu, kaže, mi smo anarhiste! U tome vaistinu, i u tome: mi smo anarhiste, vidi se Crnjanskijev stav (Varalica Crnjanski)