Tekstovi autora: Irena Lukšić

Duboko potresen smrću žene koju je volio napisao je Damu s kamelijama. Roman je postigao veliki uspjeh kod čitatelja. A kako i ne bi kad je koncipiran po svim pravilima literature za široku publiku: puno događaja koji se smjenjuju jedan za drugim, velike strasti, napeta priča, priroda kao utočište za sanjarenje i nesretan kraj. Dama s kamelijama zapravo ima malo zajedničkog sa stvarnom avanturom Marie Duplessis i Alexandra Dumasa sina. Marie i Alexandre više su poslužili kao daleki prototipovi junaka nazvanih Marguerite Gautier i Armand Duval

Roman Čiča Tomina koliba nije savršeno umjetničko djelo. Na to su upozoravali i autoričini suvremenici kojima je smetala sladunjavost priče o američkim robovima, posebno neuvjerljivost glavnog junaka čiče Toma, te naivni i počesto tendenciozni opisi društvene zbilje sredinom XIX. stoljeća. No sva ta pretjerivanja i narativne nespretnosti zrače posebnom ljupkošću i toplinom, danas bismo rekli pozitivom, tako da nije neobično što je roman od početka imao veliki uspjeh u svijetu. Njegove su poruke univerzalne i okrepljujuće, prihvatljive mladima i starima, obrazovanim i manje obrazovanim čitateljima. Dovoljno je spomenuti da je od 1853., kad se pojavio prvi prijevod, pa do 2004. godine, samo u južnoslavenskim krajevima izašlo tridesetak izdanja Čiča Tomine kolibe, od toga petnaestak na hrvatskom jeziku.

Počela su se tiskati djela disidenata i nepoćudnih autora. Tako se i „poema“ Moskva-Petuški probila na svjetlo dana: najprije u skraćenoj verziji u časopisu „Trezvost i kul'tura“, potom u književnom almanahu „Vest'“ a 1989. godine i kao „prava“ knjiga u izdavačkoj kući Prometej. Jerofejev je, dakako, bio presretan i sugerirao je da se knjiga prodaje po 3 rublja i 62 kopjejke, koliko je koštala boca votke. Uslijedila su brojna izdanja u zemlji i inozemstvu. Iz precizne bibliografije, koju je izradio piščev prijatelj Igor Avdijev, dade se razabrati da je Moskva-Petuški prevedena na sve važnije jezike u svijetu. Kad je Venedikt Jerofejev umro 1990. godine, svi smo u nekrolozima pisali da je umro klasik, iako sovjetski tisak Venjičku gotovo da i nije spomenuo

Koliko god bile strašne reakcije na Doktora Živaga, Boris Pasternak nikad nije bio izbrisan iz službene sovjetske memorije. Njegovo ime nalazilo se u enciklopedijama i priručnicima, o njegovoj su se poeziji pisali kritički prikazi, jedino se roman nije spominjao. Poznato je da je u Sovjetskom Savezu stotine i stotine pisaca glavom platilo neprihvaćanje revolucije i njenih „tekovina“. Stradala su, sjetimo se, velika imena poput Osipa Mandeljštama, Isaka Babelja, Nikolaja Gumiljova, Borisa Piljnjaka i Daniila Harmsa. Za Pasternaka se može reći da je doista imao puno sreće jer ne samo da je ostao u književnom životu Sovjetskog Saveza, nego je i cijelo vrijeme primao honorare za svoja djela