Tekstovi autora: Emili Ilić

Oko kuće koju volim živi šuma. Stabla su visoka i raskošna, široko pružaju svoje grane, otvorene prema nebu u trajnoj molitvi. Njihove krošnje nastanjuju ptice. Malene crne ptice tankih krila. Dolaze mi sasvim blizu, jedu mi sjemenke iz dlana, znalački ispituju moj osmijeh, gledaju mi dušu. Osjećam njihovu povremenu zabrinutost. Dok se na njihovom sjajnom perju ljeska sunce, čini mi se da čista svjetlost izvire iz njihovih tijela

I danas kad pogledam zelene jabuke pomislim na sreću. “Što je sreća?” Obično malo pitanje, a ja sam zurila u nebo osjećajući prazninu u glavi. Što je sreća? Sjedio je na stolici do mene i zarezao sočnu zelenu jabuku. Zrak je ispunio reski miris i gotovo sam mogla okusiti njenu svježinu. Što je sreća? Jabuka je pustila svoje sokove, a on ju je spretno razdvojio na dvoje. Rascijepio je nešto živo i svježe. U meni