Altman ne beži od roknrola
Nashville – sjaj i bijeda neusaglašenih mikrokosmosa
Barbaru publika prihvata onoga trenutka kada im je, i do kada im je zabavna, a čim pokaže i mrvicu ranjivosti, biva prokažena, kao na kraju filma koji se završava rječima kojima njen prethodnik njenu smrt indirektno poredi sa smrću Kenedija. Tu je i pjesma „It don't worry me“ koju izvodi odbjegla mlada, a za narod koji ne smije da osjeti strah, niti da ugleda poraz u očima muzičara, u očima onih u kojima napaćeni pronalazi utočište. Pjesma se nastavlja dok ranjenu Barbaru iznose krvavu, jer ako su i sloboda i demokratija privid, pjesma je jedino što opstaje, do nekog novog privida, neke nove demokratije, neke nove slobode. Ili pak nove muzike, nove uspavanke za mrtve, pasivne, uspavane i poražene sjene života u malim Nešvilima koji se i dalje dešavaju po našim gradskim trgovima