Tekstovi autora: Goran Pelaić

Listajući svoje i tuđe tekstove, odmjeravam novinarske zahvate s drugima koji su te godine kao i ja pisali o festivalu zabavne glazbe Split '87. I nalazim da smo zapravo svi bili jedinstveni u nekim ocjenama, a opet i različiti u pristupu i svemu onomu što nas kao ljude od pera dijeli. Neki su u Splitu '87 vidjeli smak svijeta, a poneki su uz najbolju volju pokušavali pronaći i nešto dobro u tom poremećenom svijetu glazbe   

Festival Split' 86 dao nam je „Mižerju“ Zdenka Runjića, „Konobu“ Slobodana M. Kovačevića, Huljićevu „Ne mogu da ga ne volim“ , „Vrijeme ljubavi“ Joška Banova, „Odakle se čisti riba“ Duška Mucala, te pjesmu „Da more zna“ Grigora Koprova. Dobra je bila i skladba Rajka Dujmića i Marija Mihaljevića „Pismo“, koju je pjevala Jasna Zlokić u izlučnoj večeri, ali ne i u finalu ( zbog bolesti). Na pobjedničko postolje Splita' 86 popeli su se Ivo Lesić, autor prvonagrađene skladbe „Molim te, ostani“ i interpretatorica Tereza Kesovija. Što se pak žirija tiče, bili su s pravom skloniji Jošku Banovu i Zorici Kondži s pjesmom „Vrijeme ljubavi“

Ma znate što je mene zabolilo. Igrala sam trideset godina. I tko je izvan Splita znao za neku Asju Kisić? Nitko, možda poneki dobri poznavatelji kazališne umjetnosti. Ali, kad se odvrtila ta Bepina, odjednom mi nude angažmane sa svih strana. To me malo zabolilo, nepravedno je to. Bepinu bi svaka naša žena mogla igrati, ja barem tako mislim. Nakon toliko godina rada u teatru ja sam prestala biti Asja Kisić. Na ulici su me svi zaustavljali i pitali: Kako ste šjora Bepina? Ili: Eno, Bepina! To je ludnica, a i danas je tako. Dakako, mladost me ne poznaje ali stariji me nisu zaboravili. Ta Bepina je kasno došla. Možda da sam je odigrala na početku karijere, možda bi mi pomoglo nešto…

Neshvatljivo je da  publika nije malo bolje poslušala vrhunsku izvedbu Jasne Zlokić i klape Ošjak. „Pjesmo moja“, sjajna je numera Rajka Dujmića i Marija Mihaljevića koju je veloluški slavuj Jasna Zlokić uz pomoć sumještana iz klape Ošjak, donijela na najbolji mogući način. Prokurative su se doslovno tresle od ljepote vokala i glazbe. Još jednom su dokazali kontinentalci, ovog puta Dujmić i Mihaljević, da jednako dobro kao i autori s mora,  znaju napisati pravu dalmatinsku pjesmu. Ipak, morali su se zadovoljiti tek samo Brončanim grbom grada Splita na jubilarnom, 25. festivalu zabavne glazbe Split '85

Teo Trumbić ponovno je sve iznenadio. Njegova skladba „Pusti me, majko“ već prve izlučne večeri dobila je rekordan broj glasova publike, a nakon proglašenja pobjednika u finalu Trumbić  je izjavio: „Bolje da smo pobijedili mi nego neki mangup!“

Tereza Kesovija nenadano je dobila vokalnu pratnju pjevajući pjesmu Zdenka Runjića „Na kušinu“, zajedno sa Silvijem Petričićem. Dobro je bio zamišljen duet Dražena Žanka i Nela Eržišnik, ali se Nela nije pojavila na sceni pa je Žanko sam morao izvesti pjesmu „Ćakulona“. Filmskoj zvijezdi iz Dubrovnika Frani Lasiću nije bio potreban nitko: pjesmu „Zagrljeni“ Đele Jusića otpjevao je dobro i to je bio pun pogodak, dok je Dušku Mucalu bila potrebna samo Prava kotka za urnebes na Prokurativama

Festival Split' 82 ostat će u pamćenju po sustavu glasovanja i to izravno, javno s pozornice. Nakon svake pjesme. Veliki skandal pripremio je Oliver Dragojević koji je Runjićevu pjesmu otpjevao za televizijsko gledalište nekoliko sati prije javnog nastupa na Prokurativama. Diskvalificirati ili ne? Ne! Ali i Oliver je imao svoju priredbu za priredbu. Uredno je došao na finalnu večer, ali je već oko 20.30 sati ispario s Prokurativa. Bio je to veliki skandal koji su mediji posebno istakli, dakako, protumačivši taj potez kao hirovitost zvijezde. Kad bi to preveli na današnji jezik, na slučajeve da se već izvođene pjesme i to po nekoliko mjeseci prije festivala, ravnopravno takmiče u konkurenciji s ostalima, Oliverov slučaj iz 1982. godine uistinu bi bio priča za dječji vrtić

Glumac prebogate kazališne biografije, rođen je u Splitu na Badnjak, 24. prosinca 1938. Na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirao je 1962. godine, kao jedan od posljednjih studenata dr. Branka Gavelle. Isprva trajno djeluje u Drami zagrebačkog HNK, gdje je od 1962. do 1965; od 1966. u kazalištu je "Gavella", tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu; a od 1983. ponovno je u Drami HNK. Boban je podjednako uspješan kao tumač likova iz klasičnog repertoara, sve do antičke tragedije, kao i onih iz suvremenih dramskih tekstova. Od njegovih uloga u GDK "Gavella" prve su one u Ibsenovom "Neprijatelju naroda" i "Komandamtu Sajleru" Borislava Mihajloviča - Mihiza, obje iz 1967., a zatim su tu nastupi u predstavama "Tri farse", "Narodni poslanik", "Zločin i kazna", "Živjeti kao svinje", "Naša mala stabilizacija", "Život Galilejev", "Heretik", "Arden od Fevershama", "Dantonova smrt", "Glorija", "Kraljevo", "Spašeni", "Samoubojica", "Večeras improviziramo", "Macbeth", "Što je vidio sobar"...

Mogao bi Split ’81 proći i s nekom boljom ocjenom. Nedostajalo je možda malo više pravih zvijezda. Poput Tereze Kesovije koja nije nastupila, ali je bila na Prokurativama kako bi promovirala svoj novi LP. Oko festivala se vrtjelo točno 196 novinara, što nije mali broj, a uglavnom su bili negdje u blizini Nede Ukraden, tadašnje zvijezde YU estrade, koja se bez nekog posebnog razloga šepurila na Prokurativama...

Jubilarni Split ’80 ipak je nešto ponudio i ostavio za današnje zaljubljenike dobre glazbe. Recimo, pjesmu Zdenka Runjića „Piva klapa ispo’ volta“, zatim Dujmićevu i Popadićevu skladbu „Čuješ li me jel’ ti drago“ u izvedbi Novih fosila ( prva nagrada stručnog žirija),  odličnu pjesmu „Dobra ti večer, mati moja“ Dušana Šarca i Krste Jurasa u izvedbi Miše Kovača. Nije loša bila ni „Slađe od vina“ (Runjić) s Milom Hrnićem, pa već legendarna „Lastavica“ (opet Runjić), numera „Roko“ Tomislava Ivčića,  „Nadalina“ (Runjić) s Borisom Dvornikom i Oliverom, pa „Šjor Bepo Bagulin“, koju su pjevala braća Ivčić i Đani Maršan, potom čuvena „Maslina je neobrana“ Dušana Šarca i Drage Britvića u vrhunskoj izvedbi Klape Šibenik, pa „Staro vino“, skladba Tea Trumbića u izvedbi Mikija Jevremovića…Pregršt dobrih pjesama od kojih bi samo spomenute s ovog festivala mogle osvjetlati obraz petogodišnjeg djelovanja nekog današnjeg glazbenog okupljanja

Ova knjiga Dražena Markotića nudi ali i traži puno od nas. Zato je treba pohlepno uzeti i udahnuti u sebe u slavu slobode i ljubavi i u slavu pisca koji nam je podario

Split ’79 prvi put je pustio stihove koji su bili pisani ekavicom: „Imao sam kao mali strašan elan/ snivao sam da ću proći svet/ da ću stići do Afrike/ ko’ Magelan“ (Panonski mornar). Dakako, to je sitnica, jer se na istoj pozornici pjevalo na mnogim jezicima kad je Festival bio internacionalnog karaktera, ali nikad se nije dogodilo da su Slovenci, pa ni Srbijanci, pjevali na svom jeziku. Dapače, čak je i Đorđe Marjanović nastojao biti što bliži jeziku domaćina, što mu nije uspijevalo, ali je bilo korektno i simpatično. Pa i veliki Miki Jevremović  bio je sjajan tumač pjesme i podneblja. I zato je malo čudna bila pobjeda Balaševića usred Splita, i to od publike. Bez obzira na karizmu!

Festival Split ’78 ponudio je mnoštvo pitkog glazbenog štiva: pjesmu „Samo simpatija“ Đorđa Novkovića i Željka Sabola (Meri Cetinić i grupa More); Trumbićevu „Nostalgiju“ (VIS Libertas); uspješnicu „Jedina moja“ Nikice Kalogjere i Krste Jurasa (Miki Jevremović), pa „Dico moja“ Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića (Đani Maršan)…Dakako, tu su i prvonagrađene skladbe Zdenka Runjića: „Poeta“, „Oprosti mi pape“ i „Cvit Mediterana“, te „Neka vali gingolaju svoje barke“, prvonagrađena skladba po ocjeni stručnog ocjenjivačkog suda, koju je napisao Marko Demicheli (Novi fosili). Sve ono što je dao Split ’78 ostaje za sjećanja. Bilo je to jedno ugodno ljeto, prepuno najfinijeg festivalskoga šušura, s bezbroj turista. Sve je mirisalo na neko bolje sutra. Bar u pjesmi…

Teško će se ponoviti uspjeh Festivala zabavne glazbe Split ’77. Toliko dobrih pjesama na jednom mjestu u samo tri dana, od 7. do 9. srpnja - neponovljivo je. Dakako, i broj skladbi bio je impresivan – 42 takmičarske pjesme!

Kao Marjeta u seriji „Vele misto“ nas je osvojila, opčinila. Takva je Vlasta i u životu. Ona ne samo da daje ono što je lijepo i pozitivno nego to pokušava pronaći i u ljudima s kojima je u kontaktu. I sama je priznala: kad je to počela tražiti kod ljudi, od tada je mirnija i zadovoljnija. U njenim godinama čovjek je više na zemlji, realniji je, ali ne i tužniji i izgubljen. U njenim godinama iluzije se gube. Ali u tom gubitku ona zna naći sreću kao što ju je našla Marjeta, bez obzira na sudbinu u seriji pa i u stvarnom životu