Tekstovi autora: Željko Ivanjek

Umrla je pjevačica Zdenka Vučković, rođena 20. lipnja 1942., dijete rata, prva djevojčica koja je postala zvijezda u bivšoj Jugoslaviji. Obično se piše: prva tinejdžerska zvijezda, premda je taj anglizam tada bio stran. Još je živio pubertet

Što se dogodilo zagrebačkom Velesajmu, kako je to nestao iz mog vidokruga? Njegov je značaj u svakom pogledu oslabio. Nisam siguran je li se to dogodilo zbog ukupnih društvenih promjena, prvenstveno demokratskog preokreta koji je promijenio ekonomske odnose u društvu, ili pak zato što je prošlo vrijeme velebnih sajmova - od žlice do aviona - i pretvorilo se u doba sitnih, specijaliziranih veličina i ograničenih vrijednosti

Bili smo si jako važni, odlazio je čovjek koji je od zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, od jeftine austrougarske provincije, stvorio identitet na karti svijeta, bez obzira na to da li se mjerio s famoznim “ne” Staljinu, samoupravljanjem ili pak s dosljednim svrstavanjem u nezavisne na VI. summitu nesvrstanih 1979. u Havani.

“Poruka” je jasna: ni u obrazovanju, ni u radu, crni čovjek nema prava bijeloga. Mora se za njih boriti. Amerika kakvu je stvorio Ralph Ellison izaziva sličnu jezu kakvu, recimo potiču “Svi kraljevi ljudi” R. P. Warrena (1946). Demagogija koju je opisivao Warren stvorila je kontekst za rasizam o kome pripovijeda Ellison. Oba ova romana, od dvojice književnih znanstvenika i esejista, stvorila su otok u struji razvikanije proze 40-ih i 50-ih, prokazujući šupljine američkog sna što je upravo bujao

Odvezli smo se jednom na brdo iznad nas, do starih Mošćenica, i s terase restorana promatrali Kvarner pred nama. Puhao je vjetar. Samotno se jedro klatilo pučinom. Djeca se zasmijala velikom ničemu. Možda će rat proći preko nas, kao tamni oblak preko Učke. Tako je izgledalo. Ali, nije bilo tako. Mi smo ljetovali, a krvoproliće nam se sve više približavalo

Kada u godini prikažete 100-ak knjiga, a registrirate izlazak njih 250, čini se da ne biste trebali imati većih problema sa sastavljanjem rang-liste od njih desetak, koje su vam se činile najboljim. Ali, nije tako. Jedino je sigurno da ste radišnošću podizali onaj tužan prosjek od godišnje pročitanih pola knjige po glavi stanovnika

Šezdesete godine dvedesetog stoljeća zapravo ne postoje, vrijeme ih je pojelo. Dovoljno je spomenuti samo par riječi za koje više nitko ne zna. Tko se još sjeća mikića, malinovca, pereca ili žabice? Tko se još sjeća onog starog, suhog pereca koji se u izlogu prve birtije družio s neumornom muhom. Tko još znade za Albus sapun, Peresam ili za Cin? Hulahup je nestao, moped postao skuter, a ni romobila nema

U četvrtak je u Lumbardi, na otoku Korčuli, preminuo legendarni TV novinar Zvonko Letica (r. 1924.). Umro je upravo na otoku i u Dalmaciji koje je uvijek zadržao u svom besprijekornom štokavskom, na malom ekranu, bez ikakve nametljivosti

On je pjevao o detaljima koje se moglo uočiti u svakom dalmatinskom mjestašcu, jednako kao i u gradu: o skalinama ili stubama, o pustom žalu i samotnom šetaču koji razgovara s galebom, o tijesnim kamenim uličicama ili kalama, o nekim žalosnim čuvstvima o kojima se prije, do njega, rijetko govorilo, još manje pjevalo, kao što je melankolija, ili pak o otocima koji se vide tamo daleko, u magli pred Splitom. O otocima, kao Šolti, koji se preko mora dovikuju s njegovom Korčulom