Tekstovi autora: Abdulah Sidran

Grief 01 S

Biće mi svejedno

Abdulah Sidran: Tuga

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u/ kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam/ iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor/ zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.
Fllm 01 S

Ništa mi zapravo nije

Abdulah Sidran: Ne mogu da zaspim

Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i/ trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni/ otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,/ dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo...
Gojja 01 S

Dvojica – bez pameti

Dernek u Sarajevu, sjeseni 1769.

Gruhaju topovi s Tabija, šenluči muško, šenluči/ žensko, šenluči staro i mlado, prižmirila vlast/ na svako svoje oko: hudovičke birtije proradile,/ bećarnice – pune ženska svijeta!
Done 07 S

Ovo je grad u kom sve bolesti zarazne su

Abdulah Sidran: Bašeskija

Pesnik, prozaik i filmski scenarista. U književnosti se javio šezdesetih godina, pesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdesetosmaškom”.
Done 01 S

Ništa ne razumijem

Abdulah Sidran: Ljetna noć na selu

Pesnik, prozaik i filmski scenarista. U književnosti se javio šezdesetih godina, pesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdesetosmaškom”.
Magl 01 S

Koji je ovo dan?

Abdulah Sidran: Noćni čas u tužnom domu

Eno, uzima knjigu sa stola!/ Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio!/ Eno, pred zidom, okreće listine kalendara!
Inss 09 S

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Abdulah Sidran: Zapis o čudu

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na/ stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u/ čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas...
Inss 08 S

Od mrtve zvijeri razlikuju te

Abdulah Sidran: Ni traga o sebi

U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,/ takav, nit privržen čemu, nit zdvojan./ I dok, tako zgrčen, pod borom ležiš...
Okrv 08 S

A ne događa se ništa

Abdulah Sidran: Neko ipak mora

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:/ našim grlima prinose noževe./ I već smjerasmo ubojstva
Jastuk

A sad ni glasa, ni jezika nemam

Abdulah Sidran: Mora

Pjevam, majko, kako sam imao kuću./ A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko./ Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao
Plam1

Mrak po mrak

Hoće li išta znati o meni

Il jednaka će pustoš/ u domu njegovom da zjapi i sja,/ nad stolom i knjigom, dok sabran,/ i težak od tuge, svoje,/ ovu moju bude razgrtao
Ledos1

Probudi se čovjek sleđena srca

Decembarska

A pluća, prepuna zime. koliko li je/ minulo godina? Koliko godina još/ treba da mine? Sve tuplje, i tiše,/ iznutra, bije ledeni stvor. Što ono/ mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Pokris 02 S

Pored tebe ja sam naložio vatru

Čega smo zbir

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li/ To: o budućim danima po sjećanju govoriti?/ O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se/ Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje/ Čula u provjeri...
Flow 01 S

Al' niko patio nije

I drugi su pjevali o gradu

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,/ u čudu zastali, gosti učeni iz svijeta,/ došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i/ mudri, gospodčići nagli ljubavi spore,/ a govora književnog sasvim
Sarajevo opsada

Pucaju i tuku hrabri srpski artiljerci

Apsolutno relativno

Sa sve četiri strane / kao na dlanu, danas puca pogled / na boravište / našeg arhitekte