Tekstovi autora: Abdulah Sidran

Sve češće čujem sebe kako po kući psujem: Jebem ti starost! O trunku na podu zapne papuča. Cio mi svijet izgleda ko izvrnuta rukavica. Sve mi naopako. Nit mogu s ljudima, nit mogu sam. Onaj mi priča preglasno, onoga opet ništa ne čujem. Sve mi smeta.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u/ kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam/ iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor/ zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.

Ne mogu da zaspim. Trnu nožni, trnu gornji prsti, i/ trnem cio, kao da ničega više nisam ni sin, ni brat, ni/ otac – ni dio. Tutnji, tutnji i tutnji krvotok. Još sam,/ dakle, živ. I čujem, u jastuku, pod uhom, vlastito bilo...

Gruhaju topovi s Tabija, šenluči muško, šenluči/ žensko, šenluči staro i mlado, prižmirila vlast/ na svako svoje oko: hudovičke birtije proradile,/ bećarnice – pune ženska svijeta!

Pesnik, prozaik i filmski scenarista. U književnosti se javio šezdesetih godina, pesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdesetosmaškom”.

Pesnik, prozaik i filmski scenarista. U književnosti se javio šezdesetih godina, pesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju ”šezdesetosmaškom”.

Eno, uzima knjigu sa stola!/ Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio!/ Eno, pred zidom, okreće listine kalendara!

Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na/ stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u/ čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas...

U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,/ takav, nit privržen čemu, nit zdvojan./ I dok, tako zgrčen, pod borom ležiš...

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:/ našim grlima prinose noževe./ I već smjerasmo ubojstva

Pjevam, majko, kako sam imao kuću./ A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko./ Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao

Il jednaka će pustoš/ u domu njegovom da zjapi i sja,/ nad stolom i knjigom, dok sabran,/ i težak od tuge, svoje,/ ovu moju bude razgrtao

A pluća, prepuna zime. koliko li je/ minulo godina? Koliko godina još/ treba da mine? Sve tuplje, i tiše,/ iznutra, bije ledeni stvor. Što ono/ mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li/ To: o budućim danima po sjećanju govoriti?/ O šetnjama drugim i davnim, kad ruka se/ Drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje/ Čula u provjeri...

I drugi su pjevali o gradu: prolaznici,/ u čudu zastali, gosti učeni iz svijeta,/ došljaci zatim, došljaci naši, oprezni i/ mudri, gospodčići nagli ljubavi spore,/ a govora književnog sasvim