Tekstovi autora: Zuko Džumhur

Autobus se zaustavio u varošici Iljeskos. Pred kafanom stoje dokoni ljudi sa rukama u džepovima. Dolazak autobusa izazvao je radoznalost, baš kao kad nova lica stignu u neku našu Mionicu ili Vučitrn. Neka dječja vaspitačica sa svojom slatkom, malom vojskom odlazi iza prvog ćoška, a ja se nevoljno pridružujem čoporu turista idem prašnjavim putem prema nekoj crkvi. To je danas deseta crkva po kojoj pužem i počinjem da strepim da se ne pretvorim u katoličkog svetitelja, ili bar u crkvenjaka

U tom novom dijelu žive mahom stranci i uljezi, isto tako bezlični i bezbojni. Oni su pravi jad i čemer u poređenju sa biblijskim starcima na drugoj obali rijeke. Svuda po svijetu starost donosi nemoć i bolest, osim u ovim brdima. Ovdje su ljudi najljepši tek poslije šezdesete godine. Visoki i vitki, obrasli u duge kovrdžave brade i uvijeni u platno liče na mesije i proroke, zvjezdočace i čudotvorce koji još lutaju po zemlji i najljepši su spomenici u Afganistanu

Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku...

Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu. Samo tri crvena kruga na zelenom. Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi: šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu.

Jedan mladić je skinuo košulju. Vrhovi djevo­jačkih cipela dodiruju plafon. Gomila mladog mesa vrti se kao u ogromnom mikseru ograđenom šper-pločama po kojima su islikane neodjevene žene

Grobovi uglednih šeika nisu ni čudotvorni, niti su njihovi ćivoti i mošti svetinje, oni su samo izraz pobožnog poštovanja prema ljudima koji su bili plemeniti, mudri i uvažavani za života dajući Ibaditima primjer, savjet i uputstvo

Juksek-kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole – više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskrajna scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatlokuma i sutlijaša

Niko ništa nije umeo da mi kaže o grobu Adamovu. Njegovog groba nema. Kada bi postojao, diplomati bi tu polagali vence i o praznicima bi vojna muzika svirala monarhističke marševe prožete religioznim osećanjima. Svi teolozi sveta dolazili bi ovamo da se poklone. Muslimanska braća i Hrišćanska zajednica mladih ljudi naizmenično bi čuvala počasnu stražu. Tu bi se održavali festivali bogoslovskih horova i popovi bi se pelcovali protiv darvinizma. Možda bi nekom arheologu pošlo za rukom da i ovde nešto ukrade.