Tekstovi autora: Mirnes Sokolović

Sve je to, ustvari, tek prolog za buđenje jedne literature koja će se samo, nakon godina svjedočenja, jedne noći trznuti i ispričati iznova taj rat, buncajući, kao da ga opet sanja, ispočetka

Tražiti pravdu za Handkea sa zahtjevom da se pisac odvoji od djela, promatrati tu figuru sa visine Švedske akademije, znači ponašati se kao da je taj do jučer pomalo razbarušeni, a danas fino počešljani literat, pred očima svjetske javnosti, već sada samo kameni torzo, s amputiranom desnom rukom, postavljen u nekom evropskom muzeju

Neki među evropskim literatorima, rušilački raspoloženi, rat u BiH devedesetih godina iskoristiće kao priliku da izazivaju skandale i sablažnjavaju publiku. Peter Handke, naprimjer, u putopisnoj knjizi Zimsko putovanje u Srbiju iz 1995. napisaće da se taj tobožnji rat, koji su preslikali mediji, odvijao samo u mrežnjači gledatelja, koji su tek žrtve sveopće svjetske zavjere žurnalista na štetu Srba. Eduard Limonov bio je još konkretniji u bombardmanskoj upotrebi riječi, obećavši Srbiji atomsku bombu kad osvoji vlast i postane šef ruske tajne službe

Na pomen „konceptualnog strabizma“ upušta se u svaki dalji razgovor. Na temu „angažovana književnost“ gleda kao riba i prijavljuje se na rezidencije. Upisuje se u sve škole koje mu ne nameću. Zna se da je to uvijek nešto oko psihonalize i seksa

Naseliće se negdje u Krajini ili na Pešteru neki avganistanski dječak, naučit će ovaj jezik brilijantno kao što je Nabokov naučio engleski, napisaće za dvadeset godina roman bolji nego što je Srce tame, i koliko će se on osjećati bošnjački, srpski ili hrvatski, koliko bosanskohercegovački, gdje da ga naši teoretičari dovraga svrstaju? Hoće li čekati da se izjasni Bošnjakom, Srbinom ili Hrvatom?

U Parergonu, kao da je došlo vrijeme da se preispita uloga muslimanskog establišmenta, svih tih prvaka Islamske zajednice, Jugoslovenske muslimanske organizacije, vodećih intelektualaca i veleposjednika, u kolaboraciji sa nacističkim režimima Nezavisne države Hrvatske ili Trećim rajhom

Da li je Konstantinovićevo prevrednovanje tradicije bilo moguće da postane djelić institucionalne politike jedino u jugoslovenskom socijalizmu, da li bi i u liberalnim demokracijama osjetljivim na nacionalne partikularizme, ostaće misterija i nagađanje (ako nije iz kretanja devedesetih posve jasno), a Konstantinoviću je definitivno bilo važno da institucionalno kod pitanja srpske kulture, do čijeg identiteta mu je također vrlo stalo, uvede i to čitanje tumbe i možda trijumfuje. Život pokazuje da je u novom sistemu mnogo bolje prošao Ćosićev tradicionalistički koncept koji je igrao na kartu kontinuiteta s ideološkom pravovjernošću i nacionalnom autohtonošću

Moglo bi se zamisliti koliko bi nam u tom haosu pomogli i antidepresivi jugoslovenstva ne samo zato što sva ta imena, i Meše Selimovića i Ćamila Sijarića, i Radomira Konstantinovića, i Krleže i Crnjanskog, i Želimira Žilnika i Makavejeva, i Mirka Kovača, Kiša, Pekića ili Bore Ćosića, Marka Ristića i Koče Popovića, i Skendera i Rastka, još bolje svijetle kad se izvedu čak i iz jugoslovenskog okvira, što je svakako najmanji mogući okvir u kojem ih je moguće posmatrati, nego doći će uskoro barbari pa će parodirati ne samo predsjednike i najsvjetlije glave nego sve naše sentimente, i nacionalne i nadnacionalne, svaku privrženost, iskrivljujući naš jezik, raseljeni širom Evrope, kao što već jesu, i po Kanadi, Koloradu i Gvineji, Amazoniji, Kataru, Sibiru ili Patagoniji

Dok pisac vidi seks kao grandioznu pobunu protiv kosmosa i Boga, osjećajući ga bliskim zločinu i imaginaciji Zla, Diana tu visoku temperaturu osjeća samo kao Ljubav koja je kriva za seksualnu represiju, rastapajući je ovog puta još jednom u bezazlenosti, navlačeći tog pobunjenika iz noći u noć na vaginalne kreme s okusom voća, za koje dotad nije ni znao da postoje, tako da će otkrivati okuse jagode, ananasa, naranče, kao u sladoledima koje je kao dječak volio kušati u gradskoj poslastičarnici La Salamanka