Sveci su izašli iz ormara
Jevanđelje po Sebastijanu
Prikaz svetog Sebastijana bila je česta renesansna tema. Krhki androgini mladić, dvosmislene konstitucije, naslednik je grčkog modela lepote. On oscilira između energičnosti i tromosti. Obe komponente posmatračima su bile, i jesu, privlačne i seksualno provokativne. Strele koje se zarivaju u njegovo telo, dok on i u toj patnji zadržava svoju pozu dostojanstva, sklad i setu, koja je istovremeno i erotična, jesu falusoidne strele Erosa, ubodi prodornog oka koje ne ume i ne može pred lepotom da kontroliše pogled.
Androgini mladić istovremena je sinteza muške i ženske lepote. Sveti Sebastijan vezuje se za hrišćansku tradiciju, ali i pre nje, naročito u grčkoj mitologiji bilo je androginih, samodovoljnih i narcisoidnih junaka koji su svojom lepotom doprinosili uništenju i sebe i drugih. Takvi su Narcis, Endimion, Ganimed, Apolon. U kasnijoj renesansnoj umetnosti čak i muževni i ratoborni bog Mars, ili pak Merkur, predstavljeni su kao androgine i seksualno dvosmislene figure.
Tomas Man je u delu Smrt u Veneciji pisao: ”[…] lik svetog Sebastijana najlepši je simbol, ako ne umetnosti uopšte, a ono bar one umetnosti o kojoj sada govorimo. Ko je pogledao u ovaj ispričani svet, video je: elegantno vladanje sobom, koje do poslednjeg časka skriva pred očima sveta unutarnju podrivenost, biološko opadanje; žutu ružnoću, čulno uskraćenu, koja je sposobna da svoju dimljivu žar raspali do čistog plamena, čak da se uzvine do vladarstva u carstvu lepote; bledu nemoć, koja iz žarnih dubina duha siše snagu dovoljnu da njome ceo jedan obestan narod baci pred noge krsta, pred svoje noge; ljubazno držanje u praznoj i strogoj službi formi; lažni, opasni život, čežnju i veštinu rođenoga varalice koja brzo iznurava: ko je posmatrao ovu sudbinu, i još kolike slične, mogao je posumnjati da li uopšte i postoji drugo herojstvo sem herojstva slabosti. A u svakom slučaju, koje bi herojstvo bilo savremenije od ovoga? Gustav Ašenbah bio je pesnik svih onih koji rade na ivici malaksalosti, svih preopterećenih, već iznurenih koji se još pravo drže, svih tih moralista izvršenog dela, koji, nežnog rasta i krhkih sredstava, zanosom volje i mudrim rukovanjem ipak uspevaju da bar za neko vreme deluju utiskom veličine.”