Tekstovi autora: Edi Jurković

Prije no što su postali Hinko, Vinko i Dinko, oni su bili Gaja, Raja i Vlaja, a još prije – Miran Puž, Ico Kučina i Roko Vakcina. Tri osamnaestogodišnjaka poznatija pod nadimcima Špric, Kurči i Droza, a još poznatiji pod imenom punk grupe Trsatski kurci. Sve u svemu, posve normalni mladi ljudi, ako izuzmemo čudnu ambiciju da sviraju punk nakon što je već pomalo izašao iz mode. Bili su još djeca kada su prvoborci riječke scene počeli strugati po gitarama i revati po gradskim rupama na oduševljenje prvih sljedbenika, ali su se nekako ukrcali u posljednji punk vagon prije no što će veći dio scene završiti u disku materinu

Kosićima smo se na neki način odužili jer su indirektno dobili cijeli kvart ponad cimitera, ali možda je moguće i kakvo radikalnije rješenje. Na grbu Grada Opatije iznad kule na sredini kruništa stoji srebrnkasto-bijeli orao koji svojom glavom gleda ulijevo, raskriljenih je i poluuzdignutih krila, s crvenim kljunom i kandžama. Ponekad se pitam smijemo li zaboraviti na heraldička pravila pa iz grba ukloniti orla kojeg nitko u gradu nije vidio posljednjih stotinu godina. A da na njegovo mjesto stavimo mićega kosića, našega susedića

Kupiti šparoge, jasna stvar, pomalo je sramotno, a tumačenja ima raznih. Primjerice, meni je otac objasnio da su šparoge na merkatu sumnjive jer su možda ubrane uz cestu pa imaju u sebi tragove plinova iz auspuha. Bilo kako bilo, vitalni Opatijci ne kupuju šparoge već navlače čizme, izvlače stare hlače i još stariju maju pa kreću u šumu, zavlače se u graju

Skinut će mu bedž i pobjeći. Jednostavno. Ona može sve. A što ne može ona – sredit će njen Kokan. Nije baš da je bila ludo zaljubljena u njega i njegov boksački nos, ali odgovarala joj je takva veza. Osjećala se sigurno i zaštićeno, Kokan je nešto zarađivao kao izbacivač u disko klubu Milde Sorte, vozio je sarajevskog golfa i što je bilo najvažnije svi su ga se bojali

Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča

Postavljati paralele između nekadašnjih sociokulturnih grupa i današnjih težak je posao, ali ne i nemoguć. Težak je utoliko što je zbog demokratizacije i razvoja društva, kao i niza drugih utjecaja danas prisutno golemo mnoštvo specifičnih plemena u gradu.

Kafić ‘Mario’, kakva je to meka bila u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih. Kafić s patinom koji je radio u dvije smjene: jutarnjoj, za sve koji imaju nekog posla na merkatu, i večernjoj, za sve koji nemaju nikakvog posla na merkatu. Do ‘Marija’ koji se zavukao između pošte i pekare dolazio sam prije jedanaest uvečer, a ispred ulaza se razlijevao miris svježih peciva iz Radnika. Pred vratima bi bilo mnoštvo ljudi, pretežno u dvadesetim i tridesetim godinama koji su formirali privremene grupe za olajavanje onih koji nisu prisutni

S vremenom će Ferdo napredovati u neformalnoj Valovoj hijerarhiji što je u praksi značilo da ima pravo na kopiju ključa od ulaznih vrata. Vrijednost za Ferda doslovce neprocjenjiva, jer je to značilo mogućnost telefoniranja u svako doba dana i noći. Još važnije, značilo je da povremeno može, ako s Korza ne vidi svjetlo u redakciji, dovesti u dugim zimskim večerima i Ljerku, studenticu književnosti.

Trojka iz Oreškovićeve ulice do osam navečer već se dobro zagrijala standardnim mamilima i rasturala žice i bubnjeve na užas najbližih susjeda. Nitko nije razaznavao o kojim je pjesmama riječ, ali na papiru zakucanom u vrata pisali su naslovi: Plavo i žuto, Kontracepcija, Problemi riječke općine, Profesori, Dolje diše, Crkva i Iz očaja pjevam. Valter je fanatično uvjeravao ekipu da isfuraju i novu stvar, nešto o Golom otoku. - Idemo nešto kao: sunce žari, kamen gori, to je majko kamen goli i – udri!

Iznenađenje smo trebali biti mi. Prvi puta na sceni. I posljednji. S jednom jedinom pjesmom i bez imalo sluha. Čak i bez imena. Koncept bijaše nenadjebiv. Nitko ne zna svirati ni pjevati, izađemo na binu, počenemo zavijati s gitarama, malo zagrmimo na bubnjevima i oderemo nešto provokativno poput "Rusi dolaze", pa to ponovimo uz zaglušujuću buku desetak puta i – to je to

Korzo je dva dana prije Silvestrova bilo puno ljudi, a ja sam naoko besciljno tumarao razmišljajući u koju bi školu mogla ići moja riječka Annabella Lwin. Bilo je to vrijeme kada sam ludovao za pjevačicom grupe Bow Wow Wow, egzotičnom mulatkinjom savršene glave i čarobnog pogleda. Nevolja je bila samo u tome što moja Annabella ne samo što nije bila moja, već nisam znao ni kako se zove, ni u koju školu ide, ni ima li frajera. Znao sam da ima lijepu glavu, žive oči i da mora biti luda kao puška. Možda ide u Građevinsku?

Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca iz škole Podmurvice lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da "ne se zaboravi", kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče

Prvi obiteljski limeni ljubimac kod roditelja je izazvao toliko strahopoštovanje da po njega u Ljubljanu (gdje je tko zna zašto isporučen) nisu išli sami, već su na odredište poveli prijatelja, iskusnijeg vozača. Nekoliko dana kasnije, fićo se sjajio na parkingu pred kućom s tablicom čiji broj još nisam zaboravio: RI – 102-92