Tekstovi autora: Bogdan Bogdanović

Spomm 02 S

Jа slаbo pаmtim

Bogdan Bogdanović: Ne sećаm se više kаko se zvаlа tа devojkа

Ubeđen sam da se pravi grad, na pravi način može pročitati samo peške, potpeticama, takoreći. Cilj tih pešačkih seminara bio je: naučiti gledati oko sebe, naučiti videti grad (što nije baš jednostavno), udahnuti ga, čuti i saslušati, dodirnuti. Jednom rečju, obuhvatiti ga svim čulima u punom sadejstvu ličnih slobodnih asocijacija (*Objavljeno u Sarajevskim sveskama br. 21/22, 2008)
Crtt1

Podsećanje

Osuđeni na propast i zaborav

Oni su osuđeni na propast i zaborav. Jezivo. A takvih je u Beogradu, baš među mojim prijateljima, bilo mnogo...
Docekal 08 S

Urbanologija

O sreći u gradovima

Ubeđen sam da se pravi grad, na pravi način može pročitati samo peške, potpeticama, takoreći. Cilj tih pešačkih seminara bio je: naučiti gledati oko sebe, naučiti videti grad (što nije baš jednostavno), udahnuti ga, čuti i saslušati, dodirnuti. Jednom rečju, obuhvatiti ga svim čulima u punom sadejstvu ličnih slobodnih asocijacija
Partizansko groblje u Mostaru

Partizanska nekropola

Mostarski grad mrtvih

Gradeći mostarski akronekropolis bio sam ponet nekom dubokom, unutrašnjom vatrom. Ne baš jednostavan i lak posao obavljao sam bez mučnine i zamora i, u stvari, obuzet nekim za mene novim poimanjem života i smrti. Možda je apsurdno reći, ali kao da sam se nadao da ću nešto od svoje potajne radosti pokloniti i svojim “novim prijateljima”, čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole. Njihov mali zagrobni grad, kao što sam i obećao porodicama, gledao je u samo srce starog Mostara i u danas porušeni most vrhovnog majstora Hajrudina, taj nekad najlepši i najsmeliji most na svetu, delo božanske graditeljske statike, pred kojom je mali Bogdan bio sićušan kao pred natprirodnom pojavom
Vtrs 01 S

Jezičke zamke staljinizma: Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (5)

Stavite me na te vaše spiskove sumnjivih

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru
Ossma 04 S

Jezičke zamke staljinizma: Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (4)

Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru.
Ossma 32 S

Jezičke zamke staljinizma: Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (3)

Opresija usmerena prema drugomislećem

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru.
Staljin

Jezičke zamke staljinizma: Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (2)

Kako sam prepravljao telegrame Staljinu

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru.
osma sednica

Jezičke zamke staljinizma: Pismo Centralnom komitetu SK Srbije (1)

Ukidanje slobodnog, nesputanog govora

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru.
Vammp 03 S

Zelena kutija (5)

Populistički vampiri

Naši srpski vampiri, za razliku od aristokratskih vampira Romana Polanskog, izrazito su demokratski, tačnije populistički, još tačnije radikalski nastrojeni, pa su se ponekad oglašavali i svesrdno uzimali učešća u partijskim nadmetanjima, tučama, pa i paljevinama. Naročito pred izbore.
Aasara 01 S

Zelena kutija (4)

Kibelini lavovi

Odjekivale su pretnje preko radio-talasa, preko televizijskih ekrana, preko novina. Bio sam proglašen za fašistu, ustašu, izdajnika. Beogradska kuća je već bila okićena gigantskim grafitima i pozivima na moralnu, pa i fizičku likvidaciju. Pretnje su pratila takozvana pisma čitalaca, a sastavljali su ih uglavnom pripadnici tajne policije ili policajci-amateri kojih je u balkanskim predelima oduvek bilo na pretek.
Ratt 03 S

Zelena kutija (3)

Tunel pun blata

Pojedinačna imena onovremenih heroja neću ni pominjati, jer sam ih izbrisao iz sećanja, ali još uvek pamtim ili bar verujem da pamtim nazive borbenih formacija. Bili su poetski: beli orlovi, sivi vukovi, crni vukovi, krvavi panteri, a pratili su ih slavobitno krvavi, ali i infantilno kontradiktorni izveštaji sa ratišta.
Aasara 04 S

Zelena kutija (2)

Dnevnici iz godine kuge

San. Noćas bio u Sarajevu, noćas, kao, Sarajevo nije pod srpskim granatama i, kao, ozareno je hladnim večernjim suncem. Pa onda, ne znam kakve bi to veze sa Sarajevom moglo imati, onda dole, sasvim dole duboko pod zemljom, spuštam se u Rimski bunar u Beogradu.
Bbo 01 S

Zelena kutija (1)

Bekstvo iz Beograda

U poslednjim predratnim godinama, a pogotovo u ratnim, trudio sam se da o svemu razmišljam izvan domašaja autocenzure, pa sam sâm sebi odašiljao poruke za koje sam verovao da ih nikad više neću pročitati. Zamisao je bila nejasna, a ja se nisam mnogo trudio da je sebi i drugima uverljivo razjasnim. I tako bi ta neotvoriva kutija zauvek ostala neotvorena da se prilike nisu iz dana u dan pogoršavale, a politička ubistva množila. Bekstvo iz Beograda bivalo je sve neizbežnije, a ni moja supruga ni ja, još i na noć uoči samog polaska, nismo znali šta da uradimo sa neobičnim predmetom. Kako objasniti bradatim zlikovcima na granici zašto se kutija ne može otvoriti, šta se u njoj nalazi i zašto je uopšte vučemo sa sobom, u beli svet.
osma sednica

Četrdeset profesora, dovoljno da se razori zemlja

Pismo Ivanu Stamboliću

Sva društva u svetu, i istočna i zapadna, imaju svoje disidente. Opet je isti problem: kakvi su ti naši disidenti? Ne, mi nemamo tip pravog disidenta u kulturi; naši disidenti u kulturi su akulturni. A disidentstvo je pre svega kulturna kategorija pa tek onda politička. Jednom prilikom ću ovu tezu, možda, i podrobnije pokušati da razradim. Neka ostane za sada samo nabačena. Ne, mi nemamo ni Česlava Miloša, ni Gombroviča. Taj Gombrovič čak i kad kritikuje nas marksiste (a i ne kritikuje nas baš uvek, ne nas, nego poljske marksiste, a i ne kritikuje uvek bez razloga), on svojim kritikama često pridodaje i magistralno porazne analize stupidnog antikomunizma i poljske nacionalne mitomanije. Takvih disidenata mi nemamo. To je na našoj geografskoj (čitaj – i kulturnoj) širini nešto sasvim, sasvim nepoznato. Ali, za uzvrat, naši disidenti pošto nisu u stanju da zadru u kulturološku kritiku situacije, trenutka, stanja, stanja duha, stanja nacije, po pravilu, još uvek prave ekskuršluse u velika svetsko-istorijska pitanja.