Tekstovi autora: Samir Šestan

Industrijska traka za proizvodnju neprijatelja Republike Srpske i srpskog naroda obara sve rekorde. Od drugih naroda, drugih vjera, do drugačijemislećih unutar svog nacionalnog tora, u kome, identično drugim fašisoidnim konceptima, u i izvan BiH, mora vladati princip “Ein Volk, ein Reich, ein Führer”. Ili u prevodu na jezike Balkana “Jedan narod, jedan tor, jedan čoban”. I jedna partija, poželjno je, mada nije problem da ih je i više sve dok jedna drugoj liče kao jaje jajetu i priznaju jednog vođu, u svim njegovim šizofrenim izdanjima (kojih nije malo).

Obrazovati treba i nacionalističke političare koji vladaju zemljom (čiji stav o LGBT pravima je manje više identičan onom ovdašnjih talibana i utemeljen je na dodikovskom insistiranju na “slovu a ne duhu” Kur’ana i Biblije i stavljanju tako primitivno interpretiranih religijskih spisa iznad Evropske povelje o ljudskim pravima). Ali i one koji se predstavljaju njihovom alternativom, a izjavljuju da su on protiv svake vrste diskriminacije ali i protiv Povorke ponosa. Što, “u prevodu”, sa jezika političkih konformista, licemjera i salonskih talibana, koji imaju potrebu da se pravdaju svojim prijateljima sa septičke desnice, znači: “Ja sam protiv svake vrste diskriminacije ali i protiv ukazivanja na njeno postojanje i borbe za njeno otklanjanje”

Kad te za nesposobnost, nekompetentnost i neispunjavanje međunarodnih standarda optuži neko ko je sposoban, kompetentan i ispunjava sve međunarodne standarde (uključujući i one antikorupcione), kao što je to Federalna Vlada, onda ili umreš od smijeha, ne dočekavši da te Bato i Seka priključe na Malina-respirator ili se stvarno zabrineš. U smislu: “Jel me ovo snima skrivena kamera?” Čovjek pomisli: Šta bi mi da nam Vlada nije ovako uspješna? Garant bi bili jedna od zemalja sa najvećom stopom smrtnosti u Pandemiji? I jedna od najkorumpiranijih država u Evropi? Ili bi i tri godine nakon izbora imali predsjednika i Vladu u “tehničkom mandatu”? A premijer i ministrica finansija bi na sjednice dolazili sa suđenja? Stvarno imamo sreće

Dodik i njegovi policijski batinaši na kratkom lancu, dakle, tuže Davora Dragičevića. I pri tome se, iz nekog razloga, bave igrama sa tužbom, koje nema, pa se iznenada pojavljuje, a koje trebaju da obezbijede sudsku presudu bez vođenja postupka. Nije valjda da Dodik, kako je krenulo osipanje, ne vjeruje ni svom, banjalučkom sudu? Da ga je pridodao u grupu neprijateljskih, sa haškim, strazburškim i sarajevskim. I da priznaje samo sud svoje partije? I to dok njom još uspjeva da vlada čvrstom rukom i mješavinom klijentilizma, nasilja i širenja straha

Javnost na kraju na sve pristane. Kritičari i branioci pravne države, elementarne logike i ljudskog dostojanstva građana se umore. A kriminogeni partokratski stroj nikad. Čak i kad je prinuđen na uzmicanje, to su samo privremena rješenja, dok ne pronađu ili izbuše nove rupe u zakonima i sistemu. I prilagodi stvarnost svojim zahtjevima. Do te mjere da im izgleda normalno da izgovore rečenicu: “Uprava za indirektno oporezivanje će biti hrvatska i ni sa kim je nećemo dijeliti”, kao što je ovih dana izjavio jedan od trojice sijamskih blizanaca na vlasti. Što neodoljivo podsjeća na onu priču o predratnom grafitu na zgradi glavne pošte u Sarajevu, na kojoj je neko ispisao: “Ovo je Srbija!”, da bi, dan kasnije, pored tog natpisa osvanuo komentar: “Ovo je pošta, budalo”

U redu je ne biti budala, slušati savjete stručnjaka i paziti se (od bolesti, terorista, kriminalaca,…), ali nije u redu kad za varljivu (pa i bilo kakvu) sigurnost žrtvujete moć rasuđivanja i slobodu. I pristanete ne biti ljudsko biće, nego kućni ljubimac. Onih kojih se, zapravo, najviše trebate plašiti – malih diktatora sa velikim ambicijama. I pljačkaškog mehanizma koji takve prati. I nije u redu kad se iz “običnog čovjeka”, mješavinom straha, političko-medijskog ispiranja mozga i sadomazohističke oduševljenosti Silom i diktatorima, polako, pretvarate u kandidata za čuvara konclogora, učesnika u “kristalnoj noći”, SS batinaša ili bezlični glas iz gomile koji urla Zig-hajl!

Ako Beograd nisu Petar Luković i E-novine, Nataša Kandić, Sonja Biserko, Žene u crnom, Čedomir Jovanović i LDP, Marčelo..., zašto bi Sarajevo bilo posmatrano kao zbir onog najboljeg u njemu, uz istovremeno ignorisanje najgoreg?

Pitanje imena Republike Srpske, nije pravno, nego je etičko pitanje. I to ime treba prepustiti vremenu. Ono (i ne samo ono, naravno) treba da zasmeta dijelu stanovništva, tog entiteta, čije ime nosi. I kada zasmeta to će biti znak da smo iz društva u kome je najbitnije da komšiji crkne krava (makar se i moja djeca nikad više mlijeka ne napila) evoluirali u društvo u kome nam je drago da je komšijina krava dobro i u kome ćemo sve učiniti da tako i ostane. Odnosno, da smo iz društva fašisoidnih ego-manijaka i ludaka koji vole da zapišavaju teritorije i povrjeđuju druge ljude, evoluirali u društvo u kome nam je stalo da se svaki njegov član osjeća i da živi dobro. Stampedo mladih ljudi, koji iz ove zemlje bježe „glavom bez obzira“ govori, između ostalog, o njihovoj skeptičnosti da će ovdje ikad biti bolje, što podrazumijeva i izglednu mogućnost da do pozitivnog raspleta nikad ne dođe