Za obojicu, i za snevača i za sanjanog, sav zaplet se svodi na suprotstavljenost dva sveta: nestvarnog sveta viteških romana i svakodnevnog i običnog sveta XVII stoleća
U pustinjama su privlačile putnike da bi ih potom proždrale. Njihovo pradavno poreklo bilo je božansko; poticale su od jedne od mnogobrojnih Zevsovih ljubavi
Fiziolog govori o lavu-mravu; otac ima oblik lava a majka mrava; otac se hrani mesom, majka travom. Oni začinju mravlava, mešanca jednog i drugog koji liči na oboje jer prednji deo je lavlji...
Ćutahu kako čine umorni ljudi na izmaku dana. Na nebu se pomaljaše zvezda koja još ne beše dobila ime. Pri svetlosti plamena Kain primeti na Aveljevom čelu beleg od kamena...
Za vreme prvog rata, dok su se ljudi ubijali, sanjali smo dva sna koji su se zvali Laforg i Bodler. Otkrivali smo stvari koje otkrivaju svi mladi ljudi: neuku ljubav, ironiju, žudnju da budemo Raskoljnikov ili kraljević Hamlet, reči i zalaske
Neki su je tražili u ptici sačinjenoj od ptica; neki su je tražili u reči ili slovima te reči; neki su je tražili, i traže je, u knjizi starijoj od arapskog jezika na kome je napisana, starijoj čak od svih stvari
To je najsićušniji deo spleta koji nazivamo svetskom istorijom ili kosmičkim procesom. Deo je spleta koji obuhvata zvezde, umiranja, seobe, plovidbe, mesec, svice, bdenja, karte, nakovnje, Kartaginu i Šekspira
Dva službenika koja u nekoj kafani južnog predgrađa igraju šutljivi šah./ Keramičar, koji smišlja boju i oblik./ Štampar, koji lijepo komponira ovu stranu koja mu se možda i ne sviđa
Ktezije, lekar Artakserksesa Mnemona, poslužio se persijskim izvorima da bi sačinio opis Indije, i to delo je od neprocenjive vrednosti za one koji nastoje da dokuče kako su Persijanci iz doba Artakserksesa Mnemona zamišljali Indiju.
O knjizi su na jedan tako briljantan način pisali toliki pisci. Želeo bih da uspostavim odnos prema nekima od njih. Prvo prema Montenju, koji posvećuje jedan od svojih ogleda knjizi. U tom ogledu postoji jedna rečenica koja se ne zaboravlja: Ništa ne radim bez radosti. Montenj beleži da je koncepcija o obaveznoj lektiri lažna koncepcija. Kaže da ostavlja knjigu ako u njoj naiđe na neki težak pasus, zato što u literaturi vidi jednu formu sreće...
Da, po svojim prošlim ili budućim vrlinama, svaki čovek zaslužuje svaku dobrotu, ali i svako izneveravanje, zbog svojih nečasnih dela iz prošlosti ili budućnosti...