Dva službenika koja u nekoj kafani južnog predgrađa igraju šutljivi šah./ Keramičar, koji smišlja boju i oblik./ Štampar, koji lijepo komponira ovu stranu koja mu se možda i ne sviđa
Ktezije, lekar Artakserksesa Mnemona, poslužio se persijskim izvorima da bi sačinio opis Indije, i to delo je od neprocenjive vrednosti za one koji nastoje da dokuče kako su Persijanci iz doba Artakserksesa Mnemona zamišljali Indiju.
O knjizi su na jedan tako briljantan način pisali toliki pisci. Želeo bih da uspostavim odnos prema nekima od njih. Prvo prema Montenju, koji posvećuje jedan od svojih ogleda knjizi. U tom ogledu postoji jedna rečenica koja se ne zaboravlja: Ništa ne radim bez radosti. Montenj beleži da je koncepcija o obaveznoj lektiri lažna koncepcija. Kaže da ostavlja knjigu ako u njoj naiđe na neki težak pasus, zato što u literaturi vidi jednu formu sreće...
Da, po svojim prošlim ili budućim vrlinama, svaki čovek zaslužuje svaku dobrotu, ali i svako izneveravanje, zbog svojih nečasnih dela iz prošlosti ili budućnosti...
Niko ne veruje u Silfe, sada; ali izraz „stas silfide” i dalje se primenjuje za vitke žene kao banalna pohvala. Silfi se nalaze na sredini između materijalnih i nematerijalnih bića...
U srednjovekovnoj mitologiji Skandinavaca, Norme su u stvari Parke. Snori Sturluson, koji je početkom XIII veka zaveo red u toj rasutoj mitologiji, kaže nam da su tri od njih glavne, te da su njihova imena Prošlost, Sadašnjost i Budućnost.
Od Boga je za dovršenje svoga rada zatražio čitavu godinu: Božja svemoć uslišila mu je tu godinu. Bog je za njega učinio tajanstveno čudo: germansko olovo će ga ubiti u određen čas, ali će zato u njegovom duhu proteći godina dana između naredbe i njenog izvršenja...
Taj čovek je Odisej, Avelj, Kain,/ prvi čovek koji je rasporedio sazvežđa,/ čovek koji je podigao prvu piramidu,/ čovek koji je napisao heksagrame Knjige mena,/ kovač koji je urezao ruže na/ Hengistovom maču...
Molim bogove svoje ili sveukupnost vremena/ da moj život zasluži zaborav,/ da moje ime bude Niko kao Odisejevo,/ ali da neki stih potraje/ u noći naklonjenoj sećanju ili u jutrima ljudi...