Tekstovi autora: Andrej Nikolaidis

To znači biti izbjeglica - čovjek koji po kazni ide naprijed a gleda unazad, stoga neprekidno vidi sve manje i nejasnije. Biti izbjeglica znači biti čovjek čija je religija nostalgija, čovjek koji nije sposoban zamisliti bolju budućnost, koji svu svoju maštu koristi da bi retuširao, rekonstruisao, izmislio prošlost, ljepšu nego što je ikada bila

Stoga mislim: Milo jeste izgubio i mnogi mu sad na nos nabijaju greške koje su uočili, ali su zaboravili da mu ih na vrijeme jave, no meščini: kad izgubiš od Svetog Vasilija i Boga, to je kao da si 1992. u Barseloni izgubio od Magica i Jordana. Budimo ozbiljni: čovjek je na izbore izašao protiv Boga i izgubio za jedan mandat. I to nije dobar rezultat? Vi biste bolje?

Nije potrebno biti genije da znaš šta će se desiti ako djecu pošalješ da po nekoliko sati bez maske sjede u zatvorenoj prostoriji u čoporu, da se guraju po školskim hodnicima, samoposlugama i fast-food kioscima na kojima prodaju salmonelu i nutelu. Naročito manju djecu koja piju iz istih boca i srču kroz iste slamke i po čitav dan sline i jedni drugima u facu lansiraju količinu pljuvačke dovoljne za širenje korona virusa u čitavom univerzumu. Djecu od šest godina će neko „edukovati“ da u školskom WC-u ruke peru 20 sekundi, toplom vodom, 5 puta na sat, i prste nipošto ne guraju u nos i u grlo – ni sebi, a još manje drugima? To mi zvuči kao da skočiš sa dvadesetog sprata i dok padaš misliš: a ko zna, možda sve bude dobro?

Sve bitno u životu naučio sam sam, čitajući u osami. Škola me je naučila samo jednom: pokornosti. Život u zajednici podrazumijeva dresuru. U školi učiš razlomke, učiš o fotosintezi i Himalajima, no važnije od svega: nauče te da poštuješ hijerarhiju i autoritet. Do dana današnjeg osjećam nelagodu, zapravo strah od posve nerealne mogućnosti da bih ponovo mogao biti prisiljen na neku, bilo koju vrstu organizovanog školovanja

Izbor „zaraza ili siromaštvo i glad“ je lažan. Postojalo je vrlo jednostavno rješenje kako namaći pare koje nedostaju. Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito

Istinska nevolja za Jovanov koncept Apokalipse nastaje kada Crkva i Rim postanu jedno, stope se. U trenutku kada Konstantin Rim učini hrišćanskim, Apokalipsa je, navodno, okončana, Hristovo carstvo je uspostavljeno. No siromašni su i dalje siromašni, crkva je bogata pa još bogatija, nepravda je i dalje na svakom koraku, svijet je isto govno koje je i bio i koje će dovijeka biti. To je bila Apokalipsa? To je bilo - to?

Čak i idiotu je moralo biti jasno da će popuštanje mjera dovesti do novih slučajeva zaraze i novih smrti. Tako je i bilo. Spašavanje ekonomije je ipak bilo važnije od ljudskih života. Koji su važni bili samo zato što je virus stigao u kasnu zimu/rano proljeće. Da je stigao u junu, kad je vrijeme turističke sezone, ne bi nas ni zajebavali sa frazama o ljudskom životu koji je važniji od para. Tada bi, kao racionalan i superioran, bio sproveden „švedski model“. Bilo bi nam objašnjeno da taj model čuva ekonomiju i radna mjesta, a dugoročno i ljudske živote. Mi bismo rekli: dobro. Mi uvijek kažemo: dobro. Dobra je pećina. Dobro je i van pećine. Dobri su životi, a dobra je i ekonomija. I vakcina i imunitet krda. Sve je dobro: i u pojedinostima i u cjelini.

Otkako sveštenici brinu o njihovih dušama, ljudi su, prosto, postali gori i još gori. Da li zaista postoji neko ko misli da smo svi mi bolji ljudi danas, kada se gotovo sto posto stanovništva izjašnjava kao religiozno, nego onda kada smo bili ateisti? Misli li neko, doista, da je ovo društvo, ovaj ekskrement negdašnjeg našeg društva, po bilo čemu bolje, moralnije, ako volite tu riječ – humanističkije od onoga koje je ovdje postojalo za ateističkog zemana? Kako to da sad, kad smo ,,vjerujući“, ne smijemo pustiti dijete na ulicu, a bogami ni u bogomolju, a djeca su nam se slobodna, sigurna i sama igrala za vrijeme ,,bezbožništva“?

Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj

Armirani beton, kojem ništa ne može niti jedan projektil, postaće ideja da je odbrana lopovluka „naših“ patriotska dužnost. Ljudi koji su pokradeni do zadnjeg će daha braniti one koji su ih pokrali, jer naši ljudi znaju da ima stvari važnijih od novca, znaju da nacionalni ponos nema cijenu. Zapravo, već je tako

Andrej Nikolaidis objavio je novi roman “Odlazak (epitaphios logos ) u sarajevskom Buybooku. “Odlazak, novi roman Andreja Nikolaidisa možemo zamisliti, a siguran sam i doživjeti, i kao posljednji roman, ne samo autora, nego epohe i civilizacije na odlasku. Naime, njegov junak će, ni iz kakvog herojskog ni tragičnog razloga, nego iz čiste ljubavi učiniti ono što nitko ne želi ni pomisliti. Ali da bi se to dogodilo situacija mora biti strašna i bezizlazna što pripovjedač, ne tajeći pri tom svoju uvjerljivu mizantropiju, prikazuje u izravnom prijenosu koji se događa u jednom danu od 5:07 do 15:04 sati, dok pripovijeda finale obiteljske drame i krimi priče, a razornim esejističkim pasusima i pokojom retrospektivom, svemu daje kontekst i razlog. (…) Epitaphios logos, posmrtni govor je podnaslov ovog romana, i on to jest, jer s korona epidemijom smo već zagazili u novo doba, a ovaj roman pokazuje odakle smo došli, možda čak i zašto smo došli tu gdje jesmo“, veli o romanu urednik Kruno Lokotar. Prenosimo odlomak iz Nikolaidisovog romana

Poznanik, još-malo-pa-sedamdesetogodišnjak sinoć je na televiziji gledao emisiju o Veselinu Đuranoviću, komunističkom funkcioneru o kojem ni njegovi neprijatelji nisu imali reći ništa loše. Njegov sin, Draško, u toj se emisiji prisjećao djetinjstva u tadašnjem Titogradu. Sjetio se da ga je majka opominjala da uveče ne zaključava vrata stana: nekome od komšija u gluvo doba noći moglo bi nešto hitno zatrebati pa bi, ako bi naišao na zaključana vrata, em bilo sramota, jer bi to značilo da Đuranovići misle da su im komšije lopovi, em bi komšijama bilo neprijatno da Đuranoviće bude, pa bi mogli ostati bez onoga što im je hitno i neophodno. Gleda to čovjek o kojem vam govorim i zaplače se. Jer se prisjeti kakvi smo ljudi bili. A kakvi smo sad

Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Briga za gladne u Africi, priznajmo sebi, odavno je passé priča. Kao i pjesme Duran Duran i Cindy Lauper koje ponekad postavimo na naše playliste, ona je tek stvar nostalgije za osamdesetima, kada je naša briga za Afriku dosegla vrhunac – kada smo se, pomažući Afrikancima, ludo zabavili na Live Aid koncertima. Današnji omiljnei diskurs kraja je onaj ekološki. No i on je sada posustao pred virusom

Još jedna ovakva pobjeda "građanske i pravne Crne Gore“ nad Amfilohijem i ovoj državi doista - spasa više nema. Preduskršnji igrokaz koji su izveli crnogorska vlast i Amfilohije medijski je obrađen kao prekretnica u odnosnima države i crkve, kao dokaz tobožnje odlučnosti i snage države