Tekstovi autora: Aida K.

Bliži se kraj još jedne godine. Božićni i novogodišnji filmovi već odavno zauzimaju veći dio programske sheme. Romantizirana patetika zamotana u blještavilo kiča prožima gotovo svaku priču koju donose. Izgubljena vjera glavnog lika, upoznavanje sa osobom koja mu/joj vraća nadu i osmijeh, spontano padanje u zagrljaj na snijegu (ponekad na ledu) – trenutak kada im se pogledi sretnu i kad publika postaje svjesna njihove međusobne privlačnosti – kao zaplet koji vodi ka vrhuncu priče.

Oprostila se od srednje škole, i teatralno pocijepala knjige iz predmeta koji su joj otežali muke tinejdžerskih borbi na svim bojnim poljima – jedno bojno polje za borbu u sebi u kojoj se strah sukobljava sa sve jačom željom, drugo za vojsku odbrane koja se bori da zvuk unutrašnje borbe ne pobjegne u usnu šupljinu iz koje će je vrisak pustiti u vanjski svijet, u treće bojno polje sačinjeno od onoliko borbi sa koliko ljudi dođe u kontakt. Dok pakuje kofer i mašta o stanu i sobi koja je čeka u drugom gradu, gdje počinje njen novi (studentski) život, raduje je osjećaj da se zvuk borbi stišava. „Sloboda je blizu“, govori dok tapše po ramenu skriveni, neuhranjeni i zakržljali dio sebe

Dugo godina sam se krila pod okriljem brojnih izgovora kojima sam objašnjavala zašto nisam mogla/stigla/htjela/željela prisustvovati nekom protestnom skupu. Bojala sam se stati iza bilo koje zastave, ili transparenta, jer sam mislila da svaka od njih u sebi nosi – ili ću kasnije saznati da je nosila – barem trunku nečeg sa čim se ne slažem, ili ne osjećam kao svoje. Nisu me naučili da glasno govorim, pa su mi parole koje se uzvikuju uvijek izazivale nelagodu – a nelagodu uvijek liječim smijanjem. Nisam osjećala da sam ja osoba koja pripada toj grupi ljudi koji stoje jedni uz druge, koji se bore na ulici, koji se ne boje dignuti glas protiv nepravde koja guši njihove živote

Svaka priča ima onoliko strana koliko u njoj ima glavnih likova. Ponekad čak i više, jer sporedni likovi, pa i statisti, imaju svoj pogled i mišljenje o onom što se dešava. Sve je to spojeno u jedno klupko, sa više različitih početaka i krajeva. Koju nit priče ćemo izabrati i početi je odmotavati, zavisi od nas samih. Sve su to istine protkane ličnim doživljajima učesnika/ca u priči. Baš zato što su lične, svaka je istinitija od druge, i svaka nudi drugačiju perspektivu i pogled na radnju priče

Prisjećanje života osobe dok na njen nadgrobni spomenik polažemo cvijeće, ili na neki drugi način odajemo počast, uobičajna je praksa. Oživljavamo trenutke u kojima je naš život bio isprepleten s tom osobom; oživljavamo tugu i bol koje je njihova smrt posadila na polju našeg života; žalom obavijamo sve neostvarene zajedničke planove

Svaka riječ ima svoje značenje, to je činjenica. Međutim, imaju li riječi svoju težinu, ili mi na njihovo značenje stavljamo teret vlastitih, društveno ukorijenjenih, predrasuda i stereotipa? Ako to radimo, svjesno ili nesvjesno, kako onda rasteretiti njihovo značenje? Je li dovoljno osloboditi se društveno nametnutih oblika normalnog i prihvatljivog da bi se otvorio pogled na polje različitosti našeg postojanja i življenja? Kako saprati stigmu koja se zalijepila za određenu riječ, iako njeno značenje ne označava ništa loše, negativno, niti štetno, ni po osobu ni po društvo?

LGBTIQ zajednica je termin koji se već dugo koristi kako bi se pod jedan krov smjestile sve osobe koje nisu isključivo heteroseksualne, odnosno kako bi se napravila razlika između njih i dominantne, heteronormativne većine. Iako se pojam zajednice, kao najdugotrajnijeg društvenog oblika čovječanstva, najčešće definira “kao jedna ili nekoliko skupina ljudi međusobno povezanih radom i drugim aktivnostima i/ili zajedničkim interesima te simbolima kolektivne pripadnosti”, kada govorimo o LGBTIQ zajednici, ovaj pojam poprima drugačije značenje

Upoznavanje sa osobom koja nam se sviđa nikada nije jednostavno. Onaj osjećaj koji struji kroz tijelo u trenutku kada pređemo granicu nakon koje nema povratka, kada shvatimo da je sljedeći korak koji napravimo presudan u kreiranju reakcije osobe kojoj se predstavljamo, svaki put preplavi svu racionalnost koju imamo u sebi. U tom trenutku ruke obično dobiju ulogu razigranog todlera koje bezuspješno traži neku aktivnost koja će mu zadržati pažnju, a riječi se počnu mrsiti u jeziku

Mersud Selman je mladi slikar, porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Rođen je u Bihaću, gdje je proveo svoje djetinjstvo, i završio osnovnu i srednju školu. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Banja Luci, a 2015. godine je dobio stipendiju za jednogodišnje školovanje u Budimpešti. Danas živi i radi u Berlinu, gdje je pokrenuo projekat pod nazivom ”Ne pljunite u moje lice”, kojim želi vizualizirati život LGBTIQ Roma, ali i podijeliti svoje iskustvo u borbi za vlastito prihvatanje i ponosno življenje tih neodvojivih dijelova sebe

Potraga za boljim i sigurnijim životom odvela je mnoge građane/ke Bosne i Hercegovine pod okrilje neba neke druge, razvijenije, zapadne države. Prema rezultatima istraživanja objavljenih u Studiji o emigracijama Bosna i Hercegovina, u posljednjih deset godina, BiH je napustilo više od 200.000 ljudi. S druge strane, od 2018. godine, Bosna i Hercegovina je postala dio puta kojim hiljade migranata, najčešće iz Pakistana, Afganistana, Bangladeša, Iraka i Sirije, nastoji doći do zemalja Evropske unije

Sonja Sajzor je drag performerka, DJ, organizatorica žurki, pjevačica, tekstopistkinja, vlogerka, feministkinja, hrabra žena koja se ne ustručava javno govoriti o mizoginiji, transfobiji, ugnjetavanju i stigmatiziranju marginaliziranih društvenih skupina, jer je sve to osjetila i osjeća na svojoj koži – u svom životu kojeg trenutno živi u Beogradu. U razgovoru za naš portal, između ostalog, govorila je zbog čega je važno javno i otvoreno govoriti o ovim problemima, o svom iskustvu u klupskoj i muzičkoj industriji, razlozima zbog kojih je odlučila da više ne organizuje žurke, ali i planovima za budućnost

Trenutak buđenja spoznaje da tvoje tijelo i spolne karakteristike ne odgovaraju tvojoj unutrašnjosti, je trenutak kada počinje borba. U početku je to borba sa vlastitim prihvatanjem te spoznaje, dok se kasnije njeno polje širi na sve segmente tvog života. Tek nakon mnogo završenih bitki, slijedi borba za pravo na život u rodu/spolu za koji osjećaš i znaš da ti pripada. Samo neko ko je prošao ili prolazi tu borbu može shvatiti koliko iscrpljujuća, zbunjujuća, i vrlo često usamljena, ona može da bude

Prije samo nekoliko mjeseci, niko nije mogao zamisliti kakav scenarij čeka superiornu vrstu živih bića – ljudski rod koji vlada planetom (ili se samo tako ponaša). Bahatost je pobijedila inteligenciju u borbi sa, ljudskom oku, nevidljivim neprijateljem. Shvatili smo da nas ignoriranje, ismijavanje, omalovažavanje „neprijatelja“, i drugi odbrambeni mehanizmi neće spasiti od poraza

Postojanje zakonskih odredbi koje predviđaju strožije sankcije za djela počinjena iz mržnje, bez njihove adekvatne primjene u praksi, nije dovoljno kako bi se osigurala pravda za sve LGBTI osobe koje su bile izložene nasilju, i vratilo njihovo povjerenje u državne institucije, primjenu zakona i sankcionisanje nasilnika

Svestan sam da jedan ovakav projekat može izazvati burne reakcije kod publike, ali isto tako verujem da je to delom i dužnost društveno angažovane fotografije, poput dokumentarne fotografije, da navodi ljude da posmatraju i razmišljaju o stvarima koje nekada nisu lake i jednostavne za razumevanje. Umetnost mora da refleketuje vremena u kojima živimo