Tekstovi autora: Tomislav Marković

Aputija 01 B

Na strani progonitelja i krvnika

Vladimir Putin, smrtni neprijatelj ruske kulture

Putin je zapravo izdanak organizacije koja je izvršila masovni pokolj nad ruskom kulturom, on se pokazuje kao dostojan naslednik Čeke i KGB-a, ali i carskih cenzora. Putin je smrtni neprijatelj svake kulture, svakog stvaralaštva, svakog kreativnog ljudskog pregnuća, što demonstrira svakog dana, rušeći po Ukrajini ono što su generacije vredno stvarale, ubijajući masovno i nasumično svakog ko se nađe na putu ruskim trupama, nastojeći da razvali jednu zemlju do temelja i da satre njeno stanovništvo koje, iz Putinu neshvatljivih razloga, odbija da bude rusko roblje
Ukrajina

Putinova Rusija, lansirna rampa za nesreću i patnju

Smrt fašizmu, slava Ukrajini!

Stotine, ako ne i hiljade tekstova ispisali su ovdašnji putinoidi o tome kako čekaju ruskog cara da zavojšti na zapadnog antihrista, pa da konačno završimo posao koji smo započeli 1991. godine, da oslobodimo srpske zemlje, zaokružimo srpsku teritoriju i obnovimo Dušanovo carstvo. U toj nadi nije ih remetila sitnorealistička činjenica da su Rusija i NATO nuklearne sile, te kako postoji malecna mogućnost da bi njihov sukob bio i kraj sveta. Šta se naših geopolitičkih mahera tiču te sitnice? Važno je da stvorimo Veliku Srbiju, pa makar pet minuta posle njenog stvaranja cela planeta, uključujući i sve Srbe u jednoj državi, nestala u oblaku radioaktivne prašine
Puttoo 13 B

Otpor imperijalnoj sili

Rusija ulazi u Ukrajinu

Rusija ulazi u sela duž Makijivke kao i duboke šume Volnovahe, kida plakate i sejmove, gazi puteve, brvna, ugovore, staze, potočiće. Rusija ulazi u osamnaesti vek, u februar i u mart, u smeh, u plač i u savest, u napregnutu pažnju studenta i u blagu rasejanost razgrejanih zidova, u livade pune trava i u šumske, nečitke proseke, gazi maćuhice, rezedu, ostavlja u vlažnoj mahovini tragove kopita, gusenica i guma, ruši dimnjake, drveće, palate, gasi svetla, pali velike vatre u anđeoskim vrtovima, muti čista vrela, ruši biblioteke, crkve, gradske većnice, razvešava po nebu skerletne zastave, Rusija ulazi u moj život, Rusija ulazi u moje misli, Rusija ulazi u moje pesme
Chrii 10 S

Paralelni svetovi

Mitovi, šampioni i legende

Ako se nešto može zaključiti nakon vulkanske erupcije iracionalnosti koja je lavom bezumlja preplavila javni prostor, to je da ljudi žive jednom nogom u realnosti, dok su drugom čvrsto uronjeni u svet fantazmagorija, iluzija i mitoloških konstrukcija. Slika nije baš najbolja, jer podrazumeva ravnopravnost racionalnog i iracionalnog, a bojim se da tu nema ravnoteže, već da uobrazilja odnosi višestruku prevagu. Zato je svaka racionalna analiza društva osuđena na manjkavost i promašaj, ako ne uračuna delirijumsko stanje u kojem se nalazi ljudska svest
Predrag Lucić

Daleko od domašaja neizlečive stvarnosti

Pesnička čuda Predraga Lucića

Proučavanje Lucićevog dela moglo bi da bude celoživotni posao za jedan omanji književni institut, da živimo u nekom drugačijem svetu koji drži do onog najvrednijeg što ima. U ovakvom svetu, neizmerno inspirativnom za satiričnu obradu i prilično nepodnošljivom za življenje, ostaje nam da čitamo poeziju Predraga Lucića. Što može da ima i neka blagotvorna i čudotovorna dejstva. Dok čitanje traje, dok se smejemo i divimo njegovim pesmama, ili u sebi ponavljamo stihovi koji su nam se spontano urezali u sećanje – bićemo slobodni, daleko od domašaja neizlečive stvarnosti o kojoj je Lucić pisao
Aamla 05 S

Prošlost je prošla, što i sama reč kaže

Razmišljanja jednog običnog srpskog mladića

Da se razumemo do kraja: za mene, kao pripadnika mlade generacije koja se služi modernim tehnologijama, potpuno su isti ratni i mirovni profiteri. Dobro, u originalu stoji “antiratni profiteri”, ali meni se ovo mirovni više sviđa, valjda i moja generacija može da pruži neki doprinos uspostavljanju osnovnih pojmova i koordinata u kojima ćemo posmatrati realnost. Mi ćemo u toj realnosti živeti, a ne oni koji su već jednom nogom u grobu, pa zato i ne treba ni za šta da se pitaju, imenovaćemo stvarnost onako kako se nama ćefne
Antifašistički front žena

Podobne i nepodobne heroine

Milunka Savić i zaboravljene partizanke

Milunka Savić svakako zaslužuju sve počasti, posmrtnu slavu i pomenutu reklamu, to nije sporno, ali je problem što niko ne spominje 100.000 Milunki Savić iz Narodnooslobodilačke borbe. U redu je Milunka, ispisali ste o njoj stotine stranica, shvatili smo. Nego, gde su Đuka Dinić, Neda Božinović, Srbijanka i Jovanka Bukumirović, Vera Blagojević, Vera Miščević, Rada Miljković, Darinka Radović, Olga Alkalaj, Bosa Cvetić, Cana Babović, Vera Jocić, Milica Pavlović Dara, Jovanka Radivojević, Fani Politeo-Vučković, Olga Vučković, Jelica Jerković, Zora Selaković, Dora Frajdenfeld, Olga Detela, Mileva Starčević, Branislava, Nada i Živana Ilić, Nadežda Simović, Stanislava Terzić Cala, Dragana Todorović, Ružica Mahić, Krinka Tomanić, Ina Kušić, Mira Simić, Leposava Prokić, Milica Milojković, Radmila i Smilja Janjić, Živadinka Divac, Nada Naumović i desetine hiljada drugih borkinja za slobodu?
Firr 01 S

Peti element, stihija stiha

Neka poezija bude s nama

Uprkos svim mukama i nevoljama koje nam podmuklo zadaje stvarnost, teško je oteti se utisku sveopšte nestvarnosti i utvarnosti bića. Nema istinskog govora, jer su ljudi automati što papagajišu programiran tekst sačinjen od gromopucatelnih banalnosti koje ne znače ništa, ali su sposobne da ubiju i telo i duh: nacija, otadžbina, sveta srpska zemlja, nacionalni interes, porodične vrednosti, kosovski zavet, autošovinizam, izdajnici, patriote… Nema jezika, jer ne znamo šta reči znače - ubica je heroj, pokolj je junački podvig, laž je istina. Nema zajedničkog sveta življenja, ima samo zajedničkog sveta mrtvovanja, mrcvarenja i mrckeljanja u mrtvaji
Crkva i država

Propoved oca Bagerija, patrijarha Srpske napredne crkve

Ne gledajte šta činimo, nego slušajte šta vam govorimo

Ako mi ne gradimo hram, ni hram neće graditi nas, a nema gradnje bez verničkih priloga i ugradnje. Na spisku onih kojima je crkva nasušna potreba nalazi se i tušta i tma tajkuna, kontroverznih biznismena i sličnih snalažljivih persona koje daju enormne sume crkvi i podižu zadužbine, kako bi okajali grehove za koje se ne kaju. Ne verujemo u indulgencije, ali ne insistiramo na pokajanju, mada je i to nepokajano stanje pod znakom pitanja. Ako je neko spreman da se olako odrekne kojeg miliončeta evra i da ga uloži u hram, taj već sledi Hristovu logiju “Blaženije je davati nego primati”, a samim tim i spasonosni put Bogočoveka
Hell 01 S

Zli duh samoporicanja u biblioteci

Na vrhuncima autošovinizma

Autošovinizam ne samo da je u stanju da menja svest i ništi nacionalni identitet, što bi se od jedne nevidljive duhovne sile moglo očekivati, već je sposoban za čuda i paranormalne delatnosti – da menja predmete iz fizičkog sveta, da retroaktivno utiče na istoriju kulture, da falsifikuje dela najvećih filozofa i pisaca, a da ne ostavi nikakve tragove
Spomenik partizani Zlatibor

Ne dam ovo sunca u očima

Kada će prestati skrnavljenje i uništavanje partizanskih spomenika?

Partizani i partizanke napravili su apsolutan etički izbor, ustali su protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja koji je želeo da čitav svet pretvori u džinovski konc-logor. Mnogi od njih pali su u toj borbi, svesno žrtvujući sebe za druge, da bi budući naraštaji živeli u slobodi, a ne pod fašističkim jarmom. Njihovi životi ugrađeni su u ono što je došlo posle njih, da nije bilo njihove žrtve ne bi bilo ni nas. Na sve to zlatiborski kosovobranitelji i slični beslovesni primerci ljudskog roda uzvraćaju skrnavljenjem, ruganjem, mržnjom i igranjem na kostima poginulih boraca
Dostojevski Braća karamazovi

Um je podlac, a glupost je iskrena i poštena

Nektar od dečjih suza

Ivan ruši u prah i pepeo sve prethodne pokušaje opravdanja sveta, sve teodiceje i ružičaste teološke priče, vekovi učenih spekulacija zbrisani su kao sunđerom na samo petnaestak stranica. Ni do dana današnjeg nema odgovora na problem koji u ekstremno zaoštrenom vidu postavlja junak romana, prošlo je 140 godina od objavljivanja “Braće Karamazovih”, a najdalje dokle je dobacila ljudska misao u suočavanju sa zlom ovog sveta jesu razne vrste neubedljivih uteha za prvu pomoć ili prosto zaobilaženje problema. Ako ne računamo one retke pojedince koji su se drznuli da gledaju apsurdu pravo u oči, poput Beketa. Čak je i Šestov posezao za utehom, ispovedajući Boga koji može da izbriše ono što se dogodilo. Drugačije ne može ni biti, svaki pokušaj razumevanja je izdaja, svaka teorija je paktiranje sa zlom
Potočari

Hod po mukama pravoslavnih živopisaca

Kako naslikati Ratka Mladića

Mladićevi murali su skrivnica za ubicu: što je slika sličnija modelu, to Mladić manje liči na sebe. Muralisti bi da ga predstave kao nešto što nikada nije bio, kao ponosnog, časnog oficira i srpskog heroja. Istina je, međutim, neumoljiva, koliko god je zakopavao u masovne grobnice, pa je potom premeštao u sekundarne i tercijarne jame, ona na kraju uvek izađe na svetlo dana. Istina je da je Ratko Mladić jedan od najvećih zločinaca u srpskoj povesti, masovni ubica, general koji je ratovao mahom protiv nenaoružanih civila, bedna kukavica i fukara
Optičke iluzije

Isus na čipsu, Bogorodica na sendviču

Čudesna ukazanja, viđenja i priviđenja

Rečeno je: „Ko traži, naći će“, pa ne čudi što bogotražitelji svako malo nalete na likove iz svetih priča. Doduše, njihova strast prema ukazanjima i uopšte cela halabuka koja se podigne u javnosti, a i među crkvenim ljudima svaki put kad neko ugleda kakav obris koji pomalo podseća na Hrista, Vasilija, Bogorodicu ili krst – deluje pomalo bizarno, pogotovo ako se setimo nekih delova jevanđelja. Nema nikakve potrebe da tražite Boga u tostu, sendviču, trešnjevom drvetu, u flekama na zidu, među oblacima, u snegu ili na poklopcu za tegle. Isus Hrist je dao vrlo precizno uputstvo gde ga mogu pronaći svi oni kojima je do takvog pronalaska stalo
Suicid

Samoubistvo iz zasede

Naljutili se pisci na SFRJ, pa odsekli sebi pisaljku

Ne zna se ko se od srpskih pisaca više napatio u antisrpskoj Jugoslaviji, golema je ta lista: Ćosić, Isaković, Pavić, Bećković, Vitezović, Nogo, Crnčević, Rakitić, Toholj, Danojlić… Toliko su Srbi bili zlostavljani i diskriminisani u srbožderskoj SFRJ da su silni srpski pisci napravili karijere i živeli kao bubreg u loju, uživajući sve moguće privilegije društvenog sistema koji su iz dna duše mrzeli i prezirali. Jedva su dočekali da postave eksploziv u temelje te odvratne države i da uživaju gledajući kako neman leti u vazduh, odnoseći sa sobom desetine hiljada života, sela, gradove, kulturne spomenike i nebrojene ljudske sudbine. U toj apokalipsi usput je stradao i položaj pisca, književnosti i kulture, kao kolateralna šteta