Tekstovi autora: Mirnes Sokolović

Filip Rot

In memoriam: Philip Milton Roth (1933-2018)

Pisac osumnjičen da ništa nije izmišljao

Ne treba zaboraviti ni da je Roth veliki pjesnik senscencije, propadanja, rasipanja tijela. To je, kako primjećuje Foster Wallace, omiljena tema grandioznih muških narcisa: prospekt njihove smrti iz pozadine obasjao je nadolazeći milenij, a odlazak tih solipsista prijeti da odnese sve. Pišući o Updikeovom romanu “Ka kraju vremena”, Foster Wallace daje skicu za portret jedne generacije koja je, afirmisana šezdesetih i sedamdesetih godina, najzaokupljenija sobom još od vremena Luja XIV
Borislav Pekić

Pola stoljeća od 1968. godine

Sedmica koja je pojela Borislava Pekića

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti
Marijj 84 S

Autofikcija i roman – sličnosti i razlike

Sresti se sa samim sobom, kao sa nekim drugim

Za kritičara bi možda moglo biti bitno da neko djelo u kojem se osjeća autofikcionalna dominanta, ne vrednuje isključivo kao roman, jer umnogome lišen motivacije i individualizacije, opterećen često direktnim esejističkim ili društveno-političkim razmatranjima, to bi mogao biti slab roman, iako je možda sasvim pristojno izrađena autofikcija. Tamo pak gdje je autor samom sebi prije svega zadao romaneskne okvire, kritičar se pak ne bi trebao libiti da zapazi preveliko oslanjanje na autorsko ja, neizrađenost likova, plošnost ideje, kao i nemotivisanost angažovanih pasaža, ne libeći se da pravedno presudi
Andric 01 S

Vaskrsenje i šeher

Kako su se Andrić, Crnjanski i Kiš ukazali u Sarajevu

Crnjanski je čuo da ga Meša Sokolović kopira u posljednjem romanu, podigao je pred svima ubodeni mali desni prst, ali nije mogao naći nigdje roman da pročita. Kad su ga drugovi pisci napali što podilazi režimu, otkrilo se da je Andrić već bio prešao s desnice na ljevicu, a najebaće u Stavu kad počne u oktobru odrađivati treći mandat
Aastark 06 S

Nikola Bertolino: “Knjiga o zavičajima” (Sandorf, Zagreb, 2015; Rende, Beograd, 2017)

Nacionalno iskorijenjeni između srpstva i hrvatstva

Posebno zanimljive u ovim memoarima su stranice u kojima Bertolino, iz pozicije insajdera, svjedoči o porastu nacionalizma među kulturnom i političkom elitom. Našavši se slučajno u stanu Dobrice Ćosića, čut će kako taj nosilac partizanske spomenice, nekadašnji ilegalac, član Centralnog komiteta, budući otac nacije, prepričavajući svoj posjet Moskvi, hvali tu Meku pravoslavnog svijeta. Posjećujući nekoliko dana kasnije Marka Ristića, Bertolino će s čuđenjem taj doživljaj ispričati komunističkom jeresijarhu, tada vrlo nezadovoljnom raspletom političke situacije, posvećenom kosmičkim temama, na što će mu Ristić hladno otpovrnuti da će, ako dosad nije znao, već čuti za Ćosićev nacionalizam
Milo Lompar

Milo Lompar, zaražen duhom samoporicanja

Samo su Srbi ljudi

Lompar neprestano insistira na tome da je srpsko stanovište nenasilno. Možda je, u stvari, ono nasilno samo ponekad, kad na to stanovište stane neko kao što je, na primjer, Slobodan Milošević. Lompar, međutim, pobožno insistira da je zasad važno da se održi cjelina srpske kulture, kao svjedočanstvo cjelovitosti srpskog naroda, ma koliko on trenutno bio razdvojen. Srbi sjeverno od Save i Dunava, Srbi zapadno od Drine, Srbi u Crnoj Gori, Srbi u Makedoniji, Srbi na Kosovu i Metohiji, ne smiju se prepustiti denacionalizujućim procesima koje forsira sekularno sveštenstvo, i presudnu ulogu tu trebaju odigrati nacionalne institucije koje se moraju ujedinjavati. Lompar ljubazno nudi svima integralistički model srpske kulture, kao plodno područje kontakta tri vjere i dominantnih evropskih tradicija
Predrag Lucić

Parodije Predraga Lucića

Žonglirati i pjevati jezikom zločinaca

Oživljujući jedan drveni dnevnopolitički jezik u šatrovačkoj, volšebnoj, ludičkoj maniri, kao humorni apsurdist, Lucić - za razliku od drugih naših antinacionalističkih kritičara i pjesnika - ne nudi program (i veoma rijetko didaktički poantira) nego sasvim usvaja taj jezik nacionalista i zločinaca, žonglira njime, vodi ga i tamo i ovamo, raspjevava ga u hiljadu refrena, imitira sve dok ga ne dogna do apsurda, kao da pjeva uglas i igra se sa đavolom
Apop 02 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (4)

Kad opscenist postane blag građanski pisac

Nikad se nije stoga naodmet podsjetiti starog Kovača, prelistati ranija izdanja njegovih knjiga, predstaviti sebi svu tu infernalnost, uzeti je jačom nego što ona možda i stvarno jeste, ne bismo li se sjetili destruktivnosti i pesimizma u to blago hedonističko doba potrošnje i razonode, bezazlenosti. Nije, dakle, neopravdano pozvati se na tu zaokruženu istoriju sveopšteg raspada iz koje nema izlaza, pa makar je morali i domišljati, u jednom konstruktivnom vremenu sveprisutne obazrivosti i sistemskog straha od nekorektnosti, kada je lijepo samo ono što poučava, a dobro ono što otvara srca
Private 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (3)

Duh krvave epohe

Kovač se, međutim, više oslanja na literaturu, na udio čuda i domišljanja, više drži distancu, i sve ono što ne proživi, on će izimaginirati. U toj zavjetrini od tuđih knjiga, koristeći se sličnim podacima duhovne psihopatologije, načitaniji i vještiji kao zanatlija, prije svega obazriviji i posvećeniji, on će napraviti bolje i jače konstrukcije i ljepše romane od slabokrvnijeg materijala u odnosu na ono s čime je raspolagao Bulatović. Kovač je napisao u memoarima da je Bulatović umro predoziran nacionalizmom. Bulatović se, međutim, predozirao i životom, a Kovač se tu oslonio više na literaturu
Mirko Kovač

Vodič kroz djela Mirka Kovača (2)

Uvod u blagi život

Dakako, nije to u Vratima onaj neobični pisac kojemu je bio jedini cilj spoznati i upiti što više gadosti i licemjerja, trpiti što duže i što više sve te oblike trovanja, da bi onda povremeno naceren sasuo istinu u lice toj odvratnoj svjetini, izvitopereno i opsceno, snažno, kao u epileptičnoj halucinaciji, sa uživanjem promatrajući kako se ta rulja žesti i kako se uzaludno brani. To je, međutim, bio pravi Kovač, to je ono po čemu je u našoj književnosti bio neobičan, da ne kažem samosvojan! Vrata od utrobe, za razliku od toga, ipak idu u susret običnom čovjeku, ona kao da mu želi olakšati, pružiti utjehu i skrbiti za njega, počastiti ga razumijevanjem, i tu se Kovač prvi put pokazuje, izravno u tekstu, kao brižan, humanističan, konstruktivan pisac
AAcata 01 S

Vodič kroz djela Mirka Kovača (1)

Kad bijah prepun tmine

Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja
Ookri 07 S

O "Consulu u Beogradu" i drugim djelima Bore Ćosića (2)

Majstor sangviničkog zanata

Tu se već počinju ispreplitati biografija i literatura, kao da Ćosić počinje esejizirati o samom sebi. U posljednjoj sceni Konzula, gledajući tenkove koji su krenuli na Vukovar, pripovjedač potpisuje i posljednja pisma o svome otpustu, on samog sebe otpušta iz konzulske službe, pakuje se i povlači neopaženo iz one zgrade koja je značila pedeset godina njegovog života, kao pred prijetnjom trajnog ukidanja dokolice i opuštenosti. U vrijeme olovnih devedesetih u Beogradu nije više bilo mjesta za Ćosićev životni stil koji je bio na strani onoga što je meditirao satima u prisustvu pitona, konstruisao knjige od drveta, zašivao listove filadendrona, i blizak onome koji je na televiziji držao predavanje koje niko ne razumije, žonglirajući pri tom ping pong lopticama i preljevajući vodu iz čaše u čašu
Revolu 02 S

O "Consulu u Beogradu" i drugim djelima Bore Ćosića (1)

Burlesknim stazama revolucije

Bora Ćosić će čak bez ikakvog libljenja opisati svoj položaj, kao umjetnika, u jugoslovenskom socijalističkom društvu, iskreno i imoralistički kao niko, priznajući da je bio među onim uglednim članovima koji samo sjede po kafeima, kao da onog otoka za nedužne stanovnike te zemlje uopšte i nema. Pored njih, zanesenih u razgovoru, dok se mladi svijet tako veseli, ili dok živuje u letargiji, prolazila su možda i kola nečije sudbine, o kojima niti su vodili računa, niti su imali pojma, kao što su bila i ona kola koja su možda pored njih odvukla onu mladu plavu ženu pravo na Goli Otok, s kojom će Kiš godinama kasnije, nakon svega, voditi jedan nervozan dijalog, kako kaže Ćosić
Miodrag Stanisavljević

Portreti: Lista nestalih pisaca (3)

Stanisavljević i Rešin Tucić, neverovatno potrebni

Politika književnog kanona na ovim prostorima uvek je bila takva da nije bilo mesta za apartne, inokosne pojave koje štrče i prkose dominantnom kulturnom modelu. Jalovi profesori književnosti i ostali državni činovnici na kulturnom polju dobro su se potrudili da neki pisci budu zaboravljeni ili bar zanemareni i gurnuti na marginu. Ovo je mali pokušaj da se od zaborava otrgnu skrajnuti, marginalizovani, odbačeni pisci čija su dela i danas življa od tomova nagrađivanog bofla kojim nas književni sistem zasipa iz dana u dan
Dadda2

Portreti: Lista nestalih pisaca (2)

Vodnici dadaističke čete

Politika književnog kanona na ovim prostorima uvek je bila takva da nije bilo mesta za apartne, inokosne pojave koje štrče i prkose dominantnom kulturnom modelu. Jalovi profesori književnosti i ostali državni činovnici na kulturnom polju dobro su se potrudili da neki pisci budu zaboravljeni ili bar zanemareni i gurnuti na marginu. Ovo je mali pokušaj da se od zaborava otrgnu skrajnuti, marginalizovani, odbačeni pisci čija su dela i danas življa od tomova nagrađivanog bofla kojim nas književni sistem zasipa iz dana u dan