Tekstovi autora: Faruk Šehić

sarajevo

Ruševine über alles: Tek je bio završio naš prvi rat

Ratne strahote su nas izliječile od mržnje

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu
Unna 03 S

Partizanija i tvrda Bosna istovremeno

Fade out bosanstvo

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja
Berlin

Grad u kojem možeš biti slobodno ljudsko biće

Berlin je čarobna lampa

Pola života u Bosni sam proveo objašnjavajući ljudima da volim biti nekad sam, da sam drukčiji, da sam, jebiga, pisac, ali ne onakav kakav oni misle da bi pisac trebao biti. U Berlinu nikom ništa ne moraš objašnjavati. Možeš biti šta hoćeš. Prvenstveno možeš biti slobodno ljudsko biće
Aasara 01 S

Sjećanje na izložbu Milomira Kovačevića Strašnog u sarajevskoj Vijećnici aprila 2005.

Radost apokalipse

Kroz staklenu kupolu Vijećnice probijala se prituljena sunčeva svjetlost. Golubovi su letjeli ledenim zrakom krilima rastjeravajući prašinu istorije koja je 1992. sišla sa brdâ na gradske ulice. Tada je istorija imala oblik “blagosiljanog” minobacača i topa. Na ulazu u Vijećnicu djevojka zadužena za izložbu stisla se uz kvarcnu grijalicu. Napolju su cvrkutali tramvaji kao u Herbertovoj pjesmi Probuđenje. Neko je upravo prelazio Miljacku sa cekerom punim voća i povrća kupljenog na Telalima. Padine Trebevića su postajale sve zelenije. Činilo mi se kao da sam bio u bogomolji, a ne u zapaljenoj biblioteci pretvorenoj u galeriju
Kuće

Noćno putovanje

Kuća u bekstvu

U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova
Srebrenica S

Strašna je tišina ovdje

Šetnja Srebrenicom

U svijetu koji nas okružuje, to nam je potpuno jasno, za poeziju ima sve manje mjesta, ali Farukova pjesma o Srebrenici malo je remek djelo i najtoplije je preporučujemo.
Unna 05 S

Enciklopedija traume: O ribama i ljudskom zlu

Kiš, Una i Bosna

Možda najznačajnija stvar koju sam naučio od Kiša jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost. Sve drugo mi je bilo manje bitno. Stil, ideje, metafore, fabule, to su samo šare na koricama zamišljene enciklopedije raspadanja, koju nikad nećemo dovršiti. Kao boje rijeke Une kojih ima na desetine, a one se dalje granaju u stotine nijansi. Kao boje u zelenoj kugli gdje će stati cijeli jedan iščezli svijet.
Apanik 01 S

Dnevnik s ruba

Histerije naše svakodnevne

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo
tuzla

Hvalospjev urbanom i antinacionalističkom duhu

Crvena Tuzla

Prvo me je zapanjila arhitektura zgrada iz doba kasnog socijalizma, i zaključio sam da je ona puno bolja, ljudskija i ljepša nego tornjevi-spavaonice jednog Alipašinog polja. Svi ti nizovi zgrada su mi izgledali potpuno svježi, urbani; aleje nekog meni nepoznatog drveća, aleje kestena i platana. Čak i postdejtonska arhitektura nije rogobatna kao ona u Sarajevu, jer je ona samo varijanta onog što Jurica Pavičić naziva ‘kaštelanskim eklekticizmom’
Stras 01 S

Ljubavni fragmenti

Vampirski temperament i diskrecija anemone

Ljudi su nas progutali svojom veselošću. Mogao sam zamisliti svakog čovjeka kao jedno slovo. Večer je bila duga i sretna pjesma. Kakvu sam toplotu osjećao misleći na blizinu naša dva tijela. Nije prošlo ni pola minute a već mi je nedostajala. Nisam mislio na seks, dovoljna mi je bila njena blizina. Kad bi se pronašli pogledima, pričala bi mi o samoći provincijskog gradića i životu sa mačkama i knjigama.
Potočari

Srce naše tame: Kako se može ubiti život

Kao da se Srebrenica može ikako zaobići

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići
Gavrilo Princip

Prvi svetski rat: 1992. – naša lična 1914.

Šta povezuje Gavrila Principa i Radovana Karadžića

Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata
Sad 01 S

Putovanje kroz babilonske tornjeve svjetskih jezika

Pronađen u prijevodu

Vjerovatno postoji stručni termin u lingvistici (psiholingvistici) za ovo što se meni trenutno dešava, neki sindrom babilonskog tornja, taj nevjerovatan osjećaj bliskosti prema jezicima u kojima često obitavam
Refugee 02 S

Dnevnik s ruba

Svi smo mi izbjeglice

Vidio sam jednog izbjeglicu kako se ogleda u kameri fotoaparata umjesto ogledala sjedeći na klupi u hodniku smrdljive zgrade bus stanice. Pod tendom napuštenog grila vidio sam volonterku u sandalama kako ukazuje medicinsku pomoć nekom mlađem muškarcu. Neki su bili zavijeni kao larve u vreće za spavanje, neki su samo prebirali po mobitelima. Krenuo sam prema ćevabdžinici Zmaj i tu naletio na sliku u kojoj mlada volonterka kleči na koljenima, golih peta u ljetnim sandalama i previja otvorene rane na nogama nekog mladića koji je došao iz nemila i nedraga
Bracca14

Moja lična Gospa od Svjetlosti

Greta

Greta je ukrašavala jelku za Božić i Novu godinu, a mi samo za Novu godinu, jer smo bili ateistička porodica koja je poštovala vrednote srpa i čekića. I Greta je poštovala zvijezdu petokraku, ali je držala i do one betlehemske. A kako smo mi poštovali Gretu tako se Božić poštovao i u našem stanu, iako je u njega dopušten ulaz imao samo Deda Mraz u crvenoj uniformi s bijelim detaljima. Mene su zanimali jedino novogodišnji paketi, tada još nisam ništa znao o rođenju bogočovjeka