Tekstovi autora: Faruk Šehić

Apanik 01 S

Dnevnik s ruba

Histerije naše svakodnevne

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo
tuzla

Hvalospjev urbanom i antinacionalističkom duhu

Crvena Tuzla

Prvo me je zapanjila arhitektura zgrada iz doba kasnog socijalizma, i zaključio sam da je ona puno bolja, ljudskija i ljepša nego tornjevi-spavaonice jednog Alipašinog polja. Svi ti nizovi zgrada su mi izgledali potpuno svježi, urbani; aleje nekog meni nepoznatog drveća, aleje kestena i platana. Čak i postdejtonska arhitektura nije rogobatna kao ona u Sarajevu, jer je ona samo varijanta onog što Jurica Pavičić naziva ‘kaštelanskim eklekticizmom’
Stras 01 S

Ljubavni fragmenti

Vampirski temperament i diskrecija anemone

Ljudi su nas progutali svojom veselošću. Mogao sam zamisliti svakog čovjeka kao jedno slovo. Večer je bila duga i sretna pjesma. Kakvu sam toplotu osjećao misleći na blizinu naša dva tijela. Nije prošlo ni pola minute a već mi je nedostajala. Nisam mislio na seks, dovoljna mi je bila njena blizina. Kad bi se pronašli pogledima, pričala bi mi o samoći provincijskog gradića i životu sa mačkama i knjigama.
Potočari

Srce naše tame: Kako se može ubiti život

Kao da se Srebrenica može ikako zaobići

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići
Gavrilo Princip

Prvi svetski rat: 1992. – naša lična 1914.

Šta povezuje Gavrila Principa i Radovana Karadžića

Duboko sam vjerovao da treba biti na strani slabijih bez obzira koliko istorija ne mari za one koji su pobijeđeni. Vjerovao sam da ideju ne možeš ubiti. Vjerovao sam i u jugoslavenstvo, u koje nakon 1992. više ne vjerujem, niti ću ikad vjerovati, bez obzira što ono i dalje postoji u mom identitetu, kao jedna kulturološka jedinica, relikt kojeg se niti mogu niti hoću riješiti. Gorčina koju osjećam zbog činjenice da su moji djedovi antifašisti pravili socijalističku Jugoslaviju, ne žaleći za to ni dijelove svoga tijela, ni godine tamnovanja u endehazijskim konclogorima, neizlječiva je jer je nepobitna činjenica da nas je u Bosni i Hercegovini napala upravo ta vojska koju su moji preci stvarali s desetinama hiljada drugih antifašista tokom Drugog svjetskog rata
Sad 01 S

Putovanje kroz babilonske tornjeve svjetskih jezika

Pronađen u prijevodu

Vjerovatno postoji stručni termin u lingvistici (psiholingvistici) za ovo što se meni trenutno dešava, neki sindrom babilonskog tornja, taj nevjerovatan osjećaj bliskosti prema jezicima u kojima često obitavam
Refugee 02 S

Dnevnik s ruba

Svi smo mi izbjeglice

Vidio sam jednog izbjeglicu kako se ogleda u kameri fotoaparata umjesto ogledala sjedeći na klupi u hodniku smrdljive zgrade bus stanice. Pod tendom napuštenog grila vidio sam volonterku u sandalama kako ukazuje medicinsku pomoć nekom mlađem muškarcu. Neki su bili zavijeni kao larve u vreće za spavanje, neki su samo prebirali po mobitelima. Krenuo sam prema ćevabdžinici Zmaj i tu naletio na sliku u kojoj mlada volonterka kleči na koljenima, golih peta u ljetnim sandalama i previja otvorene rane na nogama nekog mladića koji je došao iz nemila i nedraga
Bracca14

Moja lična Gospa od Svjetlosti

Greta

Greta je ukrašavala jelku za Božić i Novu godinu, a mi samo za Novu godinu, jer smo bili ateistička porodica koja je poštovala vrednote srpa i čekića. I Greta je poštovala zvijezdu petokraku, ali je držala i do one betlehemske. A kako smo mi poštovali Gretu tako se Božić poštovao i u našem stanu, iako je u njega dopušten ulaz imao samo Deda Mraz u crvenoj uniformi s bijelim detaljima. Mene su zanimali jedino novogodišnji paketi, tada još nisam ništa znao o rođenju bogočovjeka
Venecija

Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga

Venecija, republika vode

Zapravo je Venecija istinska vodena republika, Krupa je samo njena smanjena replika. Mogao sam osjetiti jedinstvo svoje knjige o vodi sa ovim gradom u kojem je voda prodirala gotovo u dnevne sobe. Ovdje se o svakoj ulici može napisati knjiga. Dovoljno je gledati u ovu iskonsku vodu da bi pomislio kako se začas možeš vratiti u formu vodozemca, a onda skroz do koloidnih kapljica iz kojih će se razviti sam život
Faruk Šehić

U centru Beograda, na Vračaru

Biljana Plavšić na Kaleniću

Ono što znam je da zločinci koji odleže zemaljsku kaznu/ Danas slobodno žive i čekaju civilnu smrt/ Šetaju omiljenim supermarketima/ Ne sreću sjene svojih žrtava, jer oni, arhizločinci, nemaju srce ni dušu/ Niko ih ne progoni
Marijj 91 S

Nina Tikveša: I sreli su medu (Buybook, 2018)

I sreli smo dobru proznu autoricu

Neke priče su me duboko potresle i pomalo uznemirile, što je jedan od glavnih smislova književnog teksta, dok su me druge nasmijale i razvedrile iako su i te druge priče bile ispričane teškim tonom, gorkom ironijom, sarkazmom, i svim onim stvarima koje čine naš život
Marijj 96 S

Ponos i sramota: Muke mladih evropskih pisaca

Život u malom stanu bez grejanja, sa tušem u kuhinji

Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali
Brasteff 20 S

Pregovori sa izdavačima iz takozvane uljuđene Evrope

Muke po prevođenom autoru

Taman da si najveći početnik na svijetu trebaš se postaviti tako kao da će se tvoja knjiga prodavati kao knjiga Paulo Coelha. I trebaš tražiti procenat, taman se nikad ni jedan primjerak ne prodao
Tosa 08 S

Najgore je kod kuće

Stranac u vlastitoj zemlji

Zajebano je biti živ čovjek u Sarajevu, a još je zajebanije biti živ insan u Bosni i Hercegovini. Pogotovo je zajebano vratiti se u Sarajevo nakon dužeg boravka u nekom recimo Berlinu; kakav je to krah iluzija o životu uopšte kada se nakon mjesec dana bivanja u Berlinu survaš u ovu našu kotlinu. Ili kada se vratiš iz Poznana, iz kojeg prvo odeš za Istanbul da pojačaš očaj i depresiju prilikom slijetanja na fildžanski sarajevski aerodrom
Unna 01 S

Izgraditi svijet koji je nestao

Kako je nastala “Knjiga o Uni”

Htio sam opet osjetiti tu običnu sreću. Zato sam počeo pisati “Knjigu o Uni”. Namjera mi je bila da izgradim svijet koji je nestao. Da odam počast majki, njenoj kući, rijeci Uni, koja je svojim krakom prolazila kroz majkino dvorište, toliko blizu kuće, da je za većih poplava bilo moguće, s kuhinjskog prozora, oprati ruke u rijeci