Tekstovi autora: Faruk Šehić

Marijj 96 S

Ponos i sramota: Muke mladih evropskih pisaca

Život u malom stanu bez grejanja, sa tušem u kuhinji

Nikad se nisam žalio niti kukao na književnim večerima u velikim bijelim evropama. Stidio sam se i sramio vlastitog životnog iskustva, nisam htio da se publika rasplače, ta velika bijela njegovana evropska publika. Uvijek sam želio da se predstavim kao jaka osoba na kojoj rat nije ostavio puno traga. Žao mi bilo publike, svih tih ozbiljnih lica, nisam htio da im nabijam kompleks krivice što su uredno živjeli dok smo mi svakodnevno umirali
Brasteff 20 S

Pregovori sa izdavačima iz takozvane uljuđene Evrope

Muke po prevođenom autoru

Taman da si najveći početnik na svijetu trebaš se postaviti tako kao da će se tvoja knjiga prodavati kao knjiga Paulo Coelha. I trebaš tražiti procenat, taman se nikad ni jedan primjerak ne prodao
Tosa 08 S

Najgore je kod kuće

Stranac u vlastitoj zemlji

Zajebano je biti živ čovjek u Sarajevu, a još je zajebanije biti živ insan u Bosni i Hercegovini. Pogotovo je zajebano vratiti se u Sarajevo nakon dužeg boravka u nekom recimo Berlinu; kakav je to krah iluzija o životu uopšte kada se nakon mjesec dana bivanja u Berlinu survaš u ovu našu kotlinu. Ili kada se vratiš iz Poznana, iz kojeg prvo odeš za Istanbul da pojačaš očaj i depresiju prilikom slijetanja na fildžanski sarajevski aerodrom
Unna 01 S

Izgraditi svijet koji je nestao

Kako je nastala “Knjiga o Uni”

Htio sam opet osjetiti tu običnu sreću. Zato sam počeo pisati “Knjigu o Uni”. Namjera mi je bila da izgradim svijet koji je nestao. Da odam počast majki, njenoj kući, rijeci Uni, koja je svojim krakom prolazila kroz majkino dvorište, toliko blizu kuće, da je za većih poplava bilo moguće, s kuhinjskog prozora, oprati ruke u rijeci
Listii 01 B

Doživotna nesloboda

Mitovi o hladnim strancima i širokim slavenskim dušama

Jednom sam, prošle godine, neveseo sjedio pored jedne velike crkve u Zugu, u Švicarskoj, čekao autobus kojim bih došao do voza, pa onda na aerodrom u Zürich. Busa nije bilo. Pored mene je prolazio jedan džip, zaustavio se, suvozačeva vrata je otvorila žena i pitala da li trebam prevoz. Onda je rekla da je vidjela da sam u problemu i odvezla me na kolodvor. To su ti mitski “stranci” koji su navodno hladni, a naši ljudi biva topli sa otvorenim slavenskim dušama
Jolandd 03 B

Dnevnik s ruba

Sarajevski saburaji

Zagrijem vodu, prelijem je u kantu, onda sipam hladnu vodu u toplu da postignem idealan balans i nađem odgovarajuću temperaturu, onako sredinom što bi rekao pjevač Dino. Uzmem staru džezvu za kafu i kontam kako ću ovaj put oboriti rekord i sa što manje vode se okupati. Postaću umjetnik u kupanju vodom iz kante, moja džezva će biti kao mistrija iskusnog zidara, samo što ja zidam potpuni besmisao na početku 21. stoljeća, u jednoj civiliziranoj zemlji na brdovitom Balkanu
Ratt 05 S

Nakon dvadeset i dvije godine

Sarajevo pod opsadom sabura

Dvadeset i dvije godine nakon rata glavni grad jedne evropske države nema vodu od 23:30 do 07:00, to je tako svaki dan. I ima još dnevne redukcije od 09:00 do 16:00. S tim da računi za vodu uredno pristižu u istom iznosu. Zna se desiti da u toku jednog dana dvadeset sati nema vode. Naravno, apsolutna većina građana je navikla, svikla, obikla, oguglala, i jebe im se živo što nema vode. Nikakvi protesti nisu na vidiku
gostović

Jugoslavenske željeznice na 13. kilometru

Jedino empatija za patnju drugog može spasiti ovu zemlju od novih krvoprolića

Kao i uvijek na susretu veterana, kojeg organizuje CNA, vidio sam stare, poznate i drage face, i nova lica. Doboj je bio čist i infrastrukturno sređen. Na širokom, dugim ulicama bila je ljetna vreva, djelovalo je kao da rata tu nikada nije ni bilo. Onda smo imali cjelodnevno putovanje po ratištima i mjestima stradanja, gdje su ratovale tri vojske, i stradavali pripadnici tri naroda
Done37

U kanjonu rijeke Gostović

Usputna stanica našeg pakla

13. kilometar/ neću ga nikad zaboraviti/ pokušavao sam, nije išlo/ zazivanje Allaha i odsijecanje ljudskih glava/ ovdje je išlo jedno s drugim
Foresta2

Jugomemorija

Hladni rat, savršen okvir za odrastanje

Odrastati u jednom ratničkom društvu prožetom tugom koju gaje pobjednici, jer za pobjedu su nužne velike žrtve, nije bio nimalo lak zadatak. Zato sam se okrenuo prirodi. Društvo me nikad nije previše zanimalo. Iako smo u školi imali predmet Poznavanje prirode i društva. Ne sjećam se šta se izučavalo u udžbenicima tog predmeta. Htio sam upoznati prirodu. Ona me stalno zvala k sebi
Morre 01 S

Sjećanje na bolju prošlost

Život u Jugoslaviji je bio uzbudljiv

Mi, Jugoslaveni, smo bili sportska nacija. Nenadmašni u ekipnim sportovima, gdje smo najveće bitke vodili sa Sovjetskim savezom, i nerijetko ih pobjeđivali u košarci, rukometu, vaterpolu, i nogometu. Svugdje smo bili uspješni osim u fudbalu. Posjedovali smo prokletstvo "jugoslavenskog psihičkog sindroma", a on se sastojao u tome da nismo imali disciplinu ni upornost kakva je krasila Nijemce ili Engleze
Unna 03 S

Neponovljiva idila naših života

Sjećanje na djetinjstvo u Jugoslaviji

Tada u našem internom jeziku nije postojala riječ: raja, zato su postojali Humljani, Zahumljani, Mahaljani itd. Mi smo živjeli u Jugoslaviji, eksteritorijalno u odnosu na Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naš identitet je bio jugoslavenski, ne bosanskohercegovački
Faruk Šehić

Muškarci ubijaju, žene peru krv

Drevna raspodjela rada u genocidu

“Poezija je uvijek imala malu publiku, ali je ta publika jako značajna, i bitna. Ljubitelji književnosti su kao pripadnici neke sekte, malobrojne ali uticajne i vrijedne. Oni su posvećenici čitanja, njeguju kult knjige, i zbog njih ima smisla pisati” (Faruk Šehić, odlomak iz intervjua)
Dgra 02 S

Odlomak iz romana u rukopisu „Cimetna pisma“

Grad s plavim očima

Naš Grad je odlazio u izbjeglištvo. Bilo je to pomalo i tužno. Kada bi se Suton visoko propeo na zemljanom valu, mogla sam vidjeti druge stanovnike kako zabrinuto, s prozorâ, posmatraju veliku rupu u kojoj je nekad svoje korijenje puštao Grad tokom nekoliko milenija. Mahali smo jedni drugima, nije nas bilo puno, ali prisutnost drugih ljudi, od kojih sam se skroz otuđila, bila je nekako utješna i smirujuća u ovom sudbonosnom trenutku. Sporazumijevali smo se slovima koje smo pravili svojim tijelima, što sam naučila u izviđačima, ili bi ispisivali kratke rečenice na čaršafima, jastucima. Neki sugrađani su čamili na krovovima i pušili posljednje zalihe cigareta, jer ovo je bio jedinstven događaj, kojem niko prije nije svjedočio