Tekstovi autora: Faruk Šehić

Unna 04 S

Izgubljena mjesta (5)

Živimo individualnu ljudsku slobodu

Publikacija „Izgubljena mjesta” je pokušaj da se književnim i fotografskim umetničkim radovima bosansko-hercegovačkih umjetnika konzerviraju oni dijelovi Bosne i Hercegovine koji su se promijenili u toku protekle dvije decenije. Tranzicija, rat, velike demografske promjene, razaranje, nebriga - sve su to posljedice koje utiču na vanjsku sliku Bosne i Hercegovine. Cijela ideja projekta koji je urađen u okviru programa Goethe-Instituta Bosne i Hercegovine „ povodom 20. godina od pada Berlinskog zida”, jeste sačuvati onu Bosnu i Hercegovinu koja nestaje. U fotografsko - proznoj publikaciji, objavljenoj u izdavačkoj kući Šahinpašić iz Sarajeva, objavljeno je 10 priča, odabranih na konkursu. Među imenima čija sjećanja na izgubljena mjesta možete čitati su Mile Stojić, Faruk Šehić, Tanja Stupar Trifunović i mnogi drugi. Knjigu su priredili Saša Gavrić i Hana Stojić. e-Novine su za ovaj feljton odabrale pet priča koje govore o svijetu kojeg više nema i na ovaj način se pridružuju pokušaju da se od zaborava sačuvaju kako lične istorije, tako i neke zajedničke uspomene koje su svi građani bivše SFRJ dijelili
Marijj 20 S

Apokalipsa bez sofisticiranog užasa

Trijumf zaborava

Jesen je zvonila na uzbunu. Padale su jabuke i kruške, tam-tam prezrelosti pozivao je živa bića na gozbu. Svi bi se odazvali, samo je čovječanstvo ostalo opravdano odsutno. Osim ako čovječanstvom nismo mogli nazvati jednog živahnog dječaka, vitkog i spretnog tijela, radoznale, bujne mašte
Fisho 01 S

Kosmos je maštovit i inventivan u svojoj raznolikosti

Zlatni škobalj i humor iz masovne grobnice

Nalazimo se u tridesetim godinama Dvadesetog vijeka. Teško je poreći tu činjenicu. Islamofobija je novi antisemitizam. Fašizam se vratio svojim starim vrijednostima, evropskim vrijednostima. Umalo ne napisah eUropskim vrijednostima kao naši domaći fašisti koji, svako malo, uništavaju Partizansko groblje u Mostaru, koje je projektovao veliki jugoslavenski arhitekta i intelektualac Bogdan Bogdanović. Sve barijere su ukinute, ne postoji politička korektnost jer je sve dovedeno u sumnju, sve je podložno ispitivačkim očicama internetskih i stvarnih trolova, što je, znamo, odlika liberalne demokratije
Faruk Šehić

Gorkim putem kroz podzemlje

Marsijanska elegija

Tako su i nas protjerali iz grada, Jugoslaviju ubili na ulicama / U jednom selu sam vidio tele kako spava u pepelu / Poslije je mukalo, zazivalo mamu, završilo na ražnju / Vatra ga je oplemenila, iznudili smo priznanje iz njega / Preveli ga u vjeru bogumilsku, u vjeru mahovine, lipljena / Iz njegovog jezika smo gonetali našu sudbinu
toalet papir

Život u doba korone

Apokalipsa toalet papira

Opasnost od COVID-19 je stvarna i treba se pridržavati svih medicinskih uputa, ali opšte ludilo je prevazišlo gabarite virusa. Čini se kao da je cijeli svijet globalni reality show u kojem desničarski lideri velikih država koriste ovaj virus kako bi ojačali svoje autoritarne pozicije jer u doba krize nema labavo. Samo stega i vanredno stanje
Aasara 05 S

Jessica Stern i Jevreji današnjice

Preživio sam, dakle, pišem

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni
Peter Handke

Kad živite pokraj koncentracionog logora, a pišete o tricama

Slučaj dosljedne apologije zla

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju
sarajevo

Ruševine über alles: Tek je bio završio naš prvi rat

Ratne strahote su nas izliječile od mržnje

Niko od nas nije ni znao šta znači skraćenica PTSP. Samo smo se prepustili mirnodopskoj struji vremena. Prepuštali se beskrajnim raspravama u Magičnoj kocki. Možda nas je to liječilo, jer sjećam se trenutka u kojem Xanax nije radio. U kojem mi nije mogao pomoći kada bih osjetio vrelinu kako iz stomaka kreće prema grudima i glavi, neka snažna energija zbog koje sam mislio da ću se zapaliti i obasjati prostor kao svjetleća raketa, sam, sakriven negdje na zgarištu zanatskog centra, osvijetljen mjesečinom, u sjenci srušene bogomolje čiji toranj je pokazivao pravac prema zemlji i podzemnom svijetu
Unna 03 S

Partizanija i tvrda Bosna istovremeno

Fade out bosanstvo

Znači, industrijska romantika, Džemal Bijedić, Josip Broz, Meša i Ivo (iako je meni Danilo na prvom mjestu, ali ovo nije tekst o mom jugoslavenstvu), Mak Dizdar i stećci, Tvrtko I, Kulin ban, Branko Ćopić i Zija Dizdarević, Marija Bursać i Vahida Maglajlić, Franjo Kluz i Rade Končar, Razija Mujanović, Safet Sušić i Ivica Osim, ali i Sergej Barbarez i Zvjezdan Misimović; socijalizam, partizani (oba moja djeda su bili partizani), derviši (sufijska poezija) i pjesnici koji su pisali na perzijskom u Bosni kao što je pisao Fevzija Mostarac, krajišnička pisma i srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik koji danas zovemo na četiri službena načina; svašta bi stalo u ovaj moj bućkuriš, ovo je onako na prvu loptu, jer mali smo još, i tek odrastamo da bi mogli shvatiti šta čini famozno bosanstvo. Moje bosanstvo je integrativno, sinkretičko, ono koje spaja, a ne odvaja
Berlin

Grad u kojem možeš biti slobodno ljudsko biće

Berlin je čarobna lampa

Pola života u Bosni sam proveo objašnjavajući ljudima da volim biti nekad sam, da sam drukčiji, da sam, jebiga, pisac, ali ne onakav kakav oni misle da bi pisac trebao biti. U Berlinu nikom ništa ne moraš objašnjavati. Možeš biti šta hoćeš. Prvenstveno možeš biti slobodno ljudsko biće
Aasara 01 S

Sjećanje na izložbu Milomira Kovačevića Strašnog u sarajevskoj Vijećnici aprila 2005.

Radost apokalipse

Kroz staklenu kupolu Vijećnice probijala se prituljena sunčeva svjetlost. Golubovi su letjeli ledenim zrakom krilima rastjeravajući prašinu istorije koja je 1992. sišla sa brdâ na gradske ulice. Tada je istorija imala oblik “blagosiljanog” minobacača i topa. Na ulazu u Vijećnicu djevojka zadužena za izložbu stisla se uz kvarcnu grijalicu. Napolju su cvrkutali tramvaji kao u Herbertovoj pjesmi Probuđenje. Neko je upravo prelazio Miljacku sa cekerom punim voća i povrća kupljenog na Telalima. Padine Trebevića su postajale sve zelenije. Činilo mi se kao da sam bio u bogomolji, a ne u zapaljenoj biblioteci pretvorenoj u galeriju
Kuće

Noćno putovanje

Kuća u bekstvu

U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova
Srebrenica S

Strašna je tišina ovdje

Šetnja Srebrenicom

U svijetu koji nas okružuje, to nam je potpuno jasno, za poeziju ima sve manje mjesta, ali Farukova pjesma o Srebrenici malo je remek djelo i najtoplije je preporučujemo.
Unna 05 S

Enciklopedija traume: O ribama i ljudskom zlu

Kiš, Una i Bosna

Možda najznačajnija stvar koju sam naučio od Kiša jeste osjećaj odgovornosti prema vremenu i društvu u kojem živim. Njegova etičnost, i moralna nepotkupljivost. Sve drugo mi je bilo manje bitno. Stil, ideje, metafore, fabule, to su samo šare na koricama zamišljene enciklopedije raspadanja, koju nikad nećemo dovršiti. Kao boje rijeke Une kojih ima na desetine, a one se dalje granaju u stotine nijansi. Kao boje u zelenoj kugli gdje će stati cijeli jedan iščezli svijet.
Apanik 01 S

Dnevnik s ruba

Histerije naše svakodnevne

Za mene je država prestala postojati onda kada je neki sin nekog šupka miljenika vladajuće partije ubio Dženana Memića ili Davida Dragičevića. Tu prestaje svaka moja empatija spram države. I ne pada mi na pamet da pišem na Twitteru kako je ubistvo dva policajca napad na nekakvu državu. Napad na državu se desio u Bugojnu ljeta 2010. kada je jaro-vehabija Haris Čaušević Oks raznio pola zgrade policijske stanice i ubio jednog policajca, jednog teže i pet još lakše ranio. To je bio napad na slobodu u ovoj državi. Znamo da imamo kratko pamćenje, zaborav je jedino čega se mi sjećamo