Tekstovi autora: Faruk Šehić

Kao i uvijek na susretu veterana, kojeg organizuje CNA, vidio sam stare, poznate i drage face, i nova lica. Doboj je bio čist i infrastrukturno sređen. Na širokom, dugim ulicama bila je ljetna vreva, djelovalo je kao da rata tu nikada nije ni bilo. Onda smo imali cjelodnevno putovanje po ratištima i mjestima stradanja, gdje su ratovale tri vojske, i stradavali pripadnici tri naroda

13. kilometar/ neću ga nikad zaboraviti/ pokušavao sam, nije išlo/ zazivanje Allaha i odsijecanje ljudskih glava/ ovdje je išlo jedno s drugim

Odrastati u jednom ratničkom društvu prožetom tugom koju gaje pobjednici, jer za pobjedu su nužne velike žrtve, nije bio nimalo lak zadatak. Zato sam se okrenuo prirodi. Društvo me nikad nije previše zanimalo. Iako smo u školi imali predmet Poznavanje prirode i društva. Ne sjećam se šta se izučavalo u udžbenicima tog predmeta. Htio sam upoznati prirodu. Ona me stalno zvala k sebi

Mi, Jugoslaveni, smo bili sportska nacija. Nenadmašni u ekipnim sportovima, gdje smo najveće bitke vodili sa Sovjetskim savezom, i nerijetko ih pobjeđivali u košarci, rukometu, vaterpolu, i nogometu. Svugdje smo bili uspješni osim u fudbalu. Posjedovali smo prokletstvo "jugoslavenskog psihičkog sindroma", a on se sastojao u tome da nismo imali disciplinu ni upornost kakva je krasila Nijemce ili Engleze

Tada u našem internom jeziku nije postojala riječ: raja, zato su postojali Humljani, Zahumljani, Mahaljani itd. Mi smo živjeli u Jugoslaviji, eksteritorijalno u odnosu na Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naš identitet je bio jugoslavenski, ne bosanskohercegovački

“Poezija je uvijek imala malu publiku, ali je ta publika jako značajna, i bitna. Ljubitelji književnosti su kao pripadnici neke sekte, malobrojne ali uticajne i vrijedne. Oni su posvećenici čitanja, njeguju kult knjige, i zbog njih ima smisla pisati” (Faruk Šehić, odlomak iz intervjua)

Naš Grad je odlazio u izbjeglištvo. Bilo je to pomalo i tužno. Kada bi se Suton visoko propeo na zemljanom valu, mogla sam vidjeti druge stanovnike kako zabrinuto, s prozorâ, posmatraju veliku rupu u kojoj je nekad svoje korijenje puštao Grad tokom nekoliko milenija. Mahali smo jedni drugima, nije nas bilo puno, ali prisutnost drugih ljudi, od kojih sam se skroz otuđila, bila je nekako utješna i smirujuća u ovom sudbonosnom trenutku. Sporazumijevali smo se slovima koje smo pravili svojim tijelima, što sam naučila u izviđačima, ili bi ispisivali kratke rečenice na čaršafima, jastucima. Neki sugrađani su čamili na krovovima i pušili posljednje zalihe cigareta, jer ovo je bio jedinstven događaj, kojem niko prije nije svjedočio