Tekstovi autora: Slobodanka Boba Đuderija

Svako ljeto vrijeme računam po cvrčkima. I nikad ne kažem "cvrčci". Cvrčki su to. Čvrknuti cvrčki. I držim se za taj nezvuk sve čvršće kako ljetni dani isparavaju

Taj morski, dječji perpetuum mobile je najčišće oduševljenje životom koje poznajem

Valjda sam, previše koncentrirana na nastojanja da pohvatam konce i tajne poruke svih priča koje sam čula, zaboravila paziti na brzinu kojom godine djetinjstva i života uopće prolete, pa se tako jednog dana zatekoh pred kućom mojih ranih godina potpuno – odrasla. Onih koji su mi pričali priče već dugo nema, a i ja sam već odavno, umjesto da udobno ušuškana u sigurnosti toplog dnevnog boravka gledam film o ekspediciji izgubljenoj na snijegom zametenoj planini, postala i sama član te nesretne ekspedicije

Moj dida je moju babu vidija prvi put kad je na fešti sv. Ane u Šibeniku, na poljani, plesala u kolu. I godinama se već prepričava njegov doživjaj toga prvog viđenja. Vako je on to rezimira: „Jebenti gospu, kad san ja nju vidija, onako zdravu, rumenu i debelu, nije bilo te sile koja bi me spriječila da bude moja!” Ako to nije bija tekst za jedan pravi američki jubavni film sa sritnin završetkon, onda ne znan šta je

U svakoj obiteljskoj sagi koju sam čitala, postoja je jedan takvi stup oko kojeg se vrtila cila priča. Stup koji je drža na okupu sve ostale članove familije. Kad je dida umra, nekako smo se raspali. Ka Juga kad je umra Tito. Samo šta za Tita neki govoru da je bija dobar, a neki da je bija loš. Za mog dida su svi uvik govorili samo jedno - da je bija dobar. Čak i oni koji su u rijetko kome u životu znali vidit dobrotu

Sve u svemu, bija je to jedan skroz ugodan dan na balkonu. Ko ne zna uživat u malin stvarima, ne triba ni živit

Zaustavljam disanje, pomičem glavu, podižem nos i usta prema stropu kao da ću tako izbjeć katastrofu, kao da je zrak u liftu podijeljen na kvadrate pa ako dovoljno brzo maknem glavu možda izbjegnem frontalni napad njene kolonije virusa. Nema mi spasa, zaražene smo već i ja i lubenica. Gledam ono crveno srce moje lipe lubenice, više mi ne izgleda crveno, nego upaljeno

Čudni su to likovi. Nedodirljivi u svojoj sigurnoj egzistenciji. Donekle ih se može i shvatiti. Nije lako recimo krenuti na poslovni ručak u svom službenom automobilu, pa kroz prozor tog istog automobila ugledati nekog drznika kako kopa po kontejneru. I sad, da oni ozbiljno shvate to što vide, pokvarili bi si ručak. I raspoloženje

Društvenim mrežama već danima kruži Teslin citat „Treba činiti dobro do iznemoglosti...“. Citat je oduševio toliko građana da je pod Teslinim imenom stigao do raznoraznih Instagram i Facebook profila, te RTV Bačka Palanka kao „misao dana“. Jedino što to Nikola Tesla nikad nije rekao. Autorka teksta je naša saradnica, spisateljica Boba Đuderija, a neki neumorni internet poslenik očigledno nije sledio poruku koju je tako brižljivo prebacio na ekavicu, pripisao Tesli i pustio u etar. Možda u želji da dokaže kako je Tesla Srbin, troll je, i ne sluteći, dokazao nepobitnu činjenicu - da je Boba Đuderija – Tesla. Tekst objavljen u e-novinama 2016. prenosimo u celosti

Stisnutog grla, na rubu suza, moja prijateljica isteturala je iz kancelarije, ne znajuć' ni sama ni gdje će, ni šta će. Pa se sjeti svoje drage rodice u Zagrebu, kojoj se čovjek uvijek može izjadat' u teškim momentima. Odluči da će je nazvati i bar si malo olakšati dušu

Nitko sretniji od moje nećakinje Ane! Bacila se gladno na čitanje, zatvorila u svoju sobu, isključila mobitel, zaronila. Kako je gutala stranice, tako ju je počela hvatati tuga, naime, nije mogla podnijeti pomisao da knjiga ima KRAJ, i da bi ga što više odgodila, usporila je čitanje, prisiljavala se ostaviti knjigu nakon svake stranice, ali eto, takve su vam knjige, koliko god sporo i ekonomično ih mi čitali, na kraju ipak i uvijek bivaju pročitane

Tako sam se jednog dana zatekla kako na punjače za baterije spajam četri gladna mobitela od kojih sam, naravno, aktivno koristila samo jedan, a ona ostala tri su služila da sa njih nazivam samu sebe kad izgubim onaj jedini kojim se stvarno služim. Kako su me oduvik sve nove tehnologije poprilično zbunjivale, a uz to još i nisam sposobna zapamtit nijedan svoj broj, ni pin, ni lozinku, ni šifru, ni puk ni bogtepitaj šta još sve triba pamtit u ovim čudnim vrimenima, uskoro je zbrka međusobnog nazivanja same sebe postala traumatična i izazivala mi ozbiljne stresove i poremećaje u ponašanju

Ajme eno nam plješću u Beogradu i Sarajevu i Talijani pivaju na balkonima i proljeće je i suze i sve će bit u redu...

Shit. Sitila se da mi je jaketa prije spaljivanja bila naslonjena na stolicu. Stolica je ravna površina na kojoj se virus može zadržat i do 7 dana. Uzela stolicu, stavila je u kadu i tuširala je 20 minuta špricajući je domestosom

I tako, dok san prisustvovala mom pogrebu, skroz san zaboravila na sve probleme i na činjenicu da se nalazin u bezizlaznoj situaciji iz koje me samo smrt more spasit. Digla san se sa kreveta i hrabro krenila u suočavanje sa svim nevoljama, a koja god nevolja da me sustigla, ja bi samo pomislila: Neš ti, ijonako ću se ubit, pa se ne triban živcirat ni brinit