Tekstovi autora: Vahidin Preljević

Handke s neskrivenim prezirom govori o žrtvama, pa kaže: “A te takozvane Majke Srebrenice. Njima ne vjerujem ni riječ, ne vjerujem ni u njihovu tugu”. “One su”, nastavlja, “samo odvratna kopija Majki Buenos Airesa”. Ovaj jezivi prezir prema žrtvama vidljiv je i na još jednom mjestu u intervjuu malo prije izjave o Majkama Srebrenice, kad on šaljivo govori o tome kako možda “muslimanski vojnici i nisu znali šta čine, možda su samo htjeli doma k mami”

Handke svoju “poetsku” istinu i privatnu mitologiju ne suprotstavlja samo medijskom predstavljanju, nego i sudski presuđenim činjenicama. Krajnje je, recimo, bizarna njegova bliskost ili prijateljstvo s Novislavom Đajićem, ratnim zločincem, koji je zbog sudjelovanja u “etničkom čišćenju” Foče osuđen u Njemačkoj, a koji će kasnije slavu steći kao harmonikaš u ratnom propagandističkom muzičkom spotu pod naslovom “Karadžiću vodi svoje Srbe”, a koji će kasnije postati poznat kao “Remove Kebab”, koji je zadobio kultni status u bjelačkim terorističkim krugovima koji se zalažu za “čišćenje” Evrope od muslimana. Taj Đajić, kojeg je Handke posjećivao u njemačkom zatvoru, bit će i podloga za lik Waldäufera u Handkeovoj drami “Vožnja čunom”, koji je tu predstavljen kao žrtva povijesne tragedije, okrivljeni bez krivice