O religiji i njenim dogmama (3)
Mantijaška pokvarenost i fino udešene lažarije
Meni, kao bogoslovu, arhimandritu, profesoru i direktoru ”bosansko banjalučke” bogoslovije, zadugo bijaše teško da ovako javno priznam i svijetu na vidiku očitujem ovu vječitu istinu protiv nas mantijaša i našeg mantijaškog morala. Tim teže što mi je patrijarh carigradski, na zahtijev opštine, vać telegrafski bio ukazao vladičansko zvanje i što sam u Banjaluci i celoj okolini živio ”kao mali car” kao i ostali krupni mantijaši i što me narod cijele Bosne poštovao kao svog ”svetitelja”, kao ”svetog Savu”, kao ”novog” Hrista. To će posvjedočiti svaki Krajišnik. Ali uvidjevši našu mantijašku duboku pokvarenost i fino udešene lažarije, koje smo mi pokrili lažnim sjajnim pokrovom, to jest velikom firmom boga, vjere, crkve i morala; saznavši uz to stvarne potrebe naroda i čovječanstva i njihove goleme nevolje, koje mu dolaze jedino stoga što ne umije da umuje i da se upravlja po umuzdravog razuma i osećanju čistog poštenja, bio sam prinuđen po nagonu naučnih razloga, a u hataristine i privlačnosti, da dam ostavku na to veliko zvanje i gospodovanje, da napišem ovu izjavu ”Umovanje zdravog razuma” i da se posvetim stvarnom unapređenju i usavršavanju sebe i svoga naroda i čovječanskog roda, ukoliko sam kadar da to učinim