Tekstovi autora: Barbara Pleić Tomić

Odnos književnosti i „stvarnog svijeta“ recipročan je: osim što se u književnim djelima zrcali društveno-kulturna struktura trenutka u kojemu nastaju, ista su ta djela i sama sposobna bilo za reprodukciju i održavanje, bilo za subverziju i otpor stereotipima i okoštalosti navedene strukture. Takav dvostruki položaj nužno dovodi do ideološke obojenosti književnih djela, bez obzira na to ograđuju li se autori/ce od takvog poimanja ili ga aktivno prihvaćaju i koriste. U slučaju književnosti za djecu i mlade ovaj je ideološki dio osobito naglašen: za razliku od književnosti za odrasle, od ove se vrste književnosti mnogo strože očekuje da ispunjava svoju klasičnu dulce et utile zadaću, s naglaskom na ovu drugu komponentu, a ona djela za koja nadležni (odrasli) autoriteti ocijene kako ne ispunjavaju taj uvjet, ili ga ispunjavaju manjkavo, o(t)pisuju se kao „loša književnost“. Daljnja institucionaliziranost književnih djela za djecu i mlade koja se očituje njihovom uključenošću u kanon školske lektire stavlja njihovu pedagošku, društvenu i moralnu poruku u poseban fokus.

Svakodnevni obroci često nisu skuhani s ljubavlju već s kombinacijom napetosti, anksioznosti i bijesa, osjećaja koji proizlaze iz uvijek krajnje nategnutog vremenskog okvira, bojazni o nutritivnoj i zdravstvenoj vrijednosti pripremljenih namirnica, političkoj i ekonomskoj osviještenosti o problemima njezine dostupnosti i etičnosti. Moje obožavanje hrane za sobom vuče čitavu gomilu manje ili više potisnutih značenja i asocijacija koje proizlaze kako iz generalnih shvaćanja, tako i iz vlastite, intimne povijesti. Emocionalna veza koju svakodnevno ostvarujem s hranom tako se iznova i iznova razotkriva kao mjesto proturječja – žudnje i potiskivanja, nevoljkosti i dužnosti, radosti i tjeskobe

Mnogo je lakše moralizirati o lošim uzorima i ispraznosti utegnutih tijela naspram prepunih srca i umova, nego se uhvatiti u koštac sa složenošću reprezentacije ženskog tijela unutar patrijarhalnog sustava u cjelini. Teško je navigirati mutnim vodama sustava koji kod žena iznad svega vrednuje fizičku i seksualnu privlačnost, strogo i precizno propisujući parametre poželjnosti, a istovremeno omalovažava i ponižava žene koje vlastitu seksualnost odlučuju koristiti u profesionalne svrhe ili je u javnosti prezentirati na načine koji se smatraju kršenjem tradicionalnih normi

Ima taj jedan ulomak u romanu Big Little Lies u kojemu Celeste, jedna od triju protagonistkinja, konačno i nepovratno shvaća kako je u braku sa zlostavljačem i kako će se nasilje koje doživljava sustavno pogoršavati sve dok jednoga dana ne dosegne konačnu, fatalnu točku. I još strašnije, Celeste shvaća kako je odlazak ne bi spasio – njezin će je suprug po svoj prilici ubiti pokuša li ga napustiti, jednako kao što će se, ukoliko ostane, „jednoga dana zbog nečega naljutiti dovoljno da je ubije“. To je točka u kojoj sva Celestina statusna privilegiranost, ljepota, završeni pravni fakultet koji bi joj osigurao financijsku neovisnost, prekrasna kuća i imućnost prestaje išta značiti.